Tema sekularnosti države nanovo je oživljena što zbog novog teksta u tjedniku Glas koncila, što zbog već ritualnog napada dijela medija i (para)političkih na Crkvu i vjeru u ovo doba godine. Napisana su i izrečena mnoga mišljenja. Mnoga su, dakako, površna, logički nekonzistentna, populistička ili pak s temeljnom namjerom blaćenja. Stoga ovdje jedno vlastito promišljanje koje, nadam se, neće upasti u navedene intelektualne ponore.
Pojmovi
S prvim reakcijama, internetom je počela kružiti snimka g. Ivice Šole i njegovog tumačenja pojmova sekularnost i sekularizam. Što se tiče pojmovnog razjašnjenja, g. Šola je prilično dobro razjasnio ta dva pojma. Ipak, premda je jasno opće značenje pojma sekularnost a njegove slojeve ovdje ćemo prikazati, ostaje dvoznačnost pojma sekularizam. Pod utjecajem engleskog jezika sa svim njegovim manjkavostima u preciznosti pojmovlja, i u našemu javnom diskursu izraz sekularizam rabi se olako i bez razlučivanja. Dok se pojam sekularizam rabi, u našem jeziku, prvenstveno kao izraz koji označava ideološki pristup sekularnosti, isključivost prema religijskom u širokom smislu – dotle se provlači drugo razumijevanje tog pojma kao „skup društvenih promjena koje jednu naciju vode ka usvajanju sekularne kulture“ (kao izvor za takvo razmišljanje navodimo Wikipediju budući da ta platforma, zbog svoje otvorenosti i popularnosti u mnogome pridonosi širenju takvih razumijevanja). Prvome razumijevanju, dakle, kao ideološkom i isključivom prema religiji, ide u prilog i tumačenje na hrvatskom jezičnom portalu koje u raspravama na hrvatskom jezičnom području treba uzimati kao normativno, jer jasnije pridonosi preciznosti i međusobnom razlikovanju pojmova.
Još jedan pojam, koji se olako koristi kao istoznačnica jest laicitet, tj. laičnost. Međutim, to je pojam koji se razlikuje od prethodna dva (pogotovo od sekularizma) već i po tome što za laičnost nije nužna sekularizacija. (Više o pojmu laičnosti: H. Špehar). Francuski zakon o odvojenosti Crkve i države, temeljen na načelu laičnosti, to zorno dokazuje. Naime, čl. 25 uređuje da su svi vjerski obredi javni. Međutim, odrediti javnost ili tajnost obreda pripada vjerskoj zajednici koja vrši obred i uređuje norme obreda. Očiti primjer za to jest obred sakramenta ispovijedi u Katoličkoj Crkvi, ali se mogu pronaći i drugi primjeri. Dakle, osnovna misao je jasna: laičnost ne uključuje nužno sekularizaciju, stoga pojmovi laičnost, sekularnost (sekularizacija) i sekularizam nisu međusobno istoznačni. U javnoj raspravi pojmove treba rabiti jasno i precizno, kako ne bi došlo do šumova ili, gore, kaosa u komunikaciji s društvom. Poglavito je to važno s obzirom na osjetljivost tematike odnosa vjere, vjerskih zajednica spram društva i države.
Povijest sekularnosti
Povijest sekularrnosti je bogata, ali i složena. Premda je Grgurovska reforma (11. st) u kontekstu sekularnosti iznimno važna, prvenstveno za Crkvu, ipak povijest sekularnosti kao povijest odnosa države i Crkve, seže dublje od nje.
U vrijeme cara Konstantina, kada kršćanstvo konačno dobiva slobodu u čitavom carstvu, carstvo je gotovo poistovjećeno s Crkvom. To se osobito očitovalo na Bizantu: car je smatran i poglavarom Crkve, Kristovim predstavnikom, povezan s likom Melkisedeka – kralja i svećenika (Post 14, 18). Štoviše, upravo je car sazivao opće crkvene koncile. Poglavito se takvo jedinstvo Crkve i carstva u službi cara odnosi na Istočni dio rimskog Carstva, nakon preseljenja cara u Carigrad. Zapad otada razvija drugačije viđenje, što sekularnost čini izvorno zapadnim plodom – to je činjenica koja je prihvaćena u stručnim i znanstvenim krugovima. Budući da car više nije boravio u Rimu, razvijala se samostalnost rimskog biskupa kao Petrovog nasljednika i vrhovnog pastira Crkve. Upravo je tu začetak dualizma vlasti, tj. sekularnosti kao odvojenosti dviju vlasti: car i papa imaju odvojenu vlast tako da niti jedan od njih nema apsolutnu vlast. To za sekularnost ima dvostruko značenje: najprije se radi ne o odvojenosti privatne ili osobne sfere života od javne, već odvojenost vlasti, institucija; s druge strane, sekularnost se javlja kao negacija apsolutizma vlasti.
Rani izravni zapis o odvojenosti vlasti nalazi se, na najvišoj razini što se tiče Crkve, kod pape Gelazija (492.-496.), dakle na samome početku srednjega vijeka, kao već prisutna misao. On tumači zapadno viđenje dualizma i jedinstva vlasti ne kroz na istoku prihvaćen lik Melkisedeka, već kroz jedinstvo vlasti u Kristu. Nadalje, u raspravi s carem Anastazijem (491.-518.) govori kako (kršćanski) carevi trebaju svećenike u stvarima vječnoga života, a svećenici se, u vremenitim stvarima, podlažu carskim odredbama. Svećenici u svjetovnim stvarima slušaju cara, božanski postavljenoga, dok se car u božanskim stvarima podlaže svećenicima. To, dakako, jasno odražava prisutnu misao o razlikovanju dviju vlasti, ali i o upućenosti vlasti jedne na drugu.
Takva misao o dualizmu vlasti, tj. odijeljenosti (koja, kao ni sama vlast, nije apsolutna) kao i o razlikovanju vlasti bila je od presudne važnosti za daljnji razvoj Europe i, konačno, onoga što danas smatramo Zapadom. Jasno, uvijek je ostalo onih koji su negirali nešto od te misli ili ju radikalizirali, pa povijest toga razvoja paralelno prati i povijest borbe za prevlast jedne vlasti nad drugom, kao i borbe za potpuno odbacivanje vjere iz društvenog života.
(prikaz povijesti dualizma vlasti napravljen je prema: J. Ratzinger, Europa – njezini sadašnji i budući temelji, str. 13–16)
Grgurovska reforma predstavlja prekretnicu utoliko što, u kontekstu izbora rimskog biskupa tj. pape i laičke investiture, na institucionalnoj razini razdvaja vlast kralja/cara i vlast hijerarhije Crkve. Dakle, u toj reformi dolazi snažno do izražaja institucionalni oblik već prisutnog dualizma vlasti. Tako se taj dualizam više ne promatra samo kroz vlastitosti, tj. nutarnje strukture svake vlasti, već i kroz njezine izvanjske oblike, dok se jedinstvo vlasti ne traži u vjerskoj tipologiji, već unutar svjetovnih struktura. Suvremeno doba, u okviru postmoderne, ta je pitanja suviše olako premjestilo još i dalje – u okvire odnosa javnog i privatnog, društvenog i osobnog.
Pitanje „sekularne države“
S obzirom na raširenost načela sekularnosti u ustavima suvremenih zemalja, vremenom se proširila sintagma „sekularna država“. To je slučaj i u Hrvatskoj, pa se na sam spomen negiranja te sintagme i/ili njezine utemeljenosti u Ustavu diže buka u kojoj su najčešće najglasniji oni koji imaju najmanje za reći. Ipak, njihove riječi poput džamahirija, talibanizam, klerofašizam i sl. dovoljno su glasne, ali i opasne, da pokrenu društvo i taborske podjele.
Pitanje opravdanosti sintagme sekularna država zapravo je pitanje temeljnog određenja države kao takve. Po mojem mišljenju, sekularnost je tek sekundarna odrednica države, budući da ta sintagma označava određenje jedne države prema vjerskim zajednicama. Naime, država se, prije svega drugoga, mora odrediti ne prema vjerskim zajednicama, već prema pravu (Recht) kao takvom, budući da je pravo konstitutivni element slobode. To da je pravo konstitutivni element slobode proizlazi iz činjenice da je čovjek bitno biće odnosa, da je određen drugima, te je stoga njegova sloboda (u smislu eng. freedom) određena kako koegzistencija slobodâ (liberties). Nužnost primarnog određenja prema pravu stoga proizlazi ne samo iz načela ubi societas ibi ius, već iz same naravi ljudskih bića radi čijeg dobra država postoji. Primarnim određenjem prema pravu država tako omogućuje slobodu (freedom) istovremeno pravno uređujući slobode (liberties). Stoga je država primarno pravna država. Tek je na temelju nekog prava prema kojemu se država određuje moguće urediti odnose između države i vjerskih zajednica. Povijest je svjedok različitih pravnih uređenja država, pa stoga i različitih uređenja odnosa država i vjerskih zajednica.
Hrvatska je stoga primarno demokratska i socijala republika u kojoj državna vlast proizlazi iz i pripada narodu. Utemeljena je na povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost te pravu na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda. (Ustav RH, Izvorišne osnove i Temeljne odrednice čl. 1). Pitanje uređenja odnosa s vjerskim zajednicama i u Ustavu RH proizlazi ih izvorišnih osnova i temeljnih odrednica. Dakle, sekularno načelo nije ni izvorišno ni temeljno za Hrvatsku kao državu, već proizlazi iz tih elemenata. Stoga se i načelo sekularnosti nalazi u okviru treće glave (zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda) i to pod ustavnim uređenjem osobnih i političkih sloboda i prava (Ustav, III., 2, čl. 41). Dakle, pitanje uređenja odnosa s vjerskim zajednicama nalazi se unutar konteksta slobodâ i zaštite prava. Proizlazi, dakle, da pravo i sloboda koji ono konstituira prethodi sekularnosti.
Ustav RH izrijekom navodi u čl. 41.:
Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države.
Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.
Ostaje jasna činjenica da se pod pojmovima vjerske zajednice, kao i pod država smatraju izvanjski oblici tih stvarnosti, tj. institucionalne strukture koje snagom vlastitog prava obnašaju vlast. Ne spominje se vjera kao osobna stvarnost, niti se spominje društvo kao takvo. Također, nema izraza sekularnost što mnoge navodi na zaključak da u Ustavu nema spomena sekularnosti. Ipak, pošteno je priznati da se ovdje radi o načelu sekularnosti u čistom i konciznom obliku.
Drugi dio ovoga ustavnog članka govori o zaštiti i pomoći države u vršenju djelatnosti vjerskih zajednica. Premda mnogi vide upravo tu odredbu i njezino uređenje zakonima kao narušavanje sekularnosti i konfesionalizaciju države, ipak nema mjesta takvim promišljanjima. Zaštita i pomoć javljaju se ovdje kao elementi osiguravanja slobode djelovanja, a ne kao elementi međusobne institucionalne povezanosti vlasti. Usto, navedena djelovanja, izuzev vjerskih obreda, pripadaju onim djelovanjima koja su već i na nekonfesionalan način oblikovala društveno suglasje u hrvatskom narodu kroz povijest kao i pretpolitičke temelje državotvorne misli u hrvatskom narodu. Tako je Katolička Crkva, kao najveća vjerska zajednica, pružila već i na nekonfesionalan način natpolitičku snagu od nemale važnosti za javni život. Jasno je iz toga da se zaštita i pomoć države u djelatnosti Katoličke Crkve oslanja i na činjenicu da, zbog navedenih utjecaja, sloboda djelovanja Crkve može biti od presudne važnosti za opće dobro i tako predstavlja zahtjev za državu.
(više o nekonfesionalnom utjecaju vidi također kod Ratzingera, str 24 – 26.).
Sekularnost time nije narušena, s obzirom na to da se navedeni zahtjevi ne tiču pitanja vlasti, već pitanja sloboda. Utoliko zaštita i pomoć u djelovanju vjerskih zajednica, kao i njihova institucionalna odvojenost od države zapravo potvrđuju državu kao pravnu, dakle u našem slučaju, kao demokratsku i socijalnu te utemeljenu na povijesnom pravu hrvatskog naroda, koji je duboko oblikovan gore navedenim.
Hrvatska stoga, protivno raširenoj sintagmi, nije po ustavu sekularna država (u smislu primarnog određenja države), a nipošto nije sekularistička niti laička. Naprotiv, Hrvatska je republika, demokratska i socijalna država hrvatskog naroda i svih građana koja, na temelju tih pravnih osnova, uređuje odnos s vjerskim zajednicama na načelu sekularnosti.
Kontekst aktualnih rasprava
Čini se, ipak, da aktualne rasprave (ne samo u Hrvatskoj) ne raspravljaju o sekularnosti ni u okvirima unutarnjih vlastitosti i struktura različitih vlasti, niti u okviru odijeljenosti i suradnje institucionalnih oblika različitih vlasti. Po mojemu mišljenju, aktualne rasprave usredotočene su na pojam slobode, pri čemu se te rasprave premještaju dublje – na razinu pitanja odnosa javnog i privatnog, društvenog i osobnog. Unutar tih odnosa raspravlja se o pitanju slobode općenito, a u kontekstu sekularnosti, raspravlja se o slobodi vjerskih zajednica i uopće o slobodi ispovijedanja vjere. Međutim, pitanje odnosa javnog i privatnog, društvenog i osobnog, premda se vrti oko teme slobode, daleko je šire od problematike sekularnosti – ono se tiče mnogo šireg područja ljudskog života. Štoviše, rekao bih da se to pitanje u svojoj cjelovitosti u konačnici seže sve do rasprave o naravi samog čovjeka.
Premda se pitanje sekularnosti može raspravljati i unutar tog konteksta, ipak bi to trebalo biti posredno, preko pitanja odnosa čovjeka prema vlasti, moći i pravu, pri čemu bi se trebalo oslanjati i na unutarnje strukture vlasti, moći i prava kao takvih. Ukoliko bi se o sekularnosti htjelo raspravljati izvan tih pitanja, izravno kroz pitanje vjere u odnosu javnog i privatnog, društvenog i osobnog, to bi značilo ulazak na vrlo sklizak teren u kojemu postoji iznimna opasnost padanja u ideološki nastrojenu stranu – sekularizam. To je greška koju mnogi danas čine, od koje nisu imuni ni obični građani, ni akademski uglednici, ni novinari ili (bivši) predsjednici.
Podijele po tim pitanjima ipak nisu samo plod površnih rasprava, već su i plod površnih tekstova koji se šire u medijima, od čega, kako zorno prikazuje i aktualni tekst u Glasu koncila, nisu imuni ni mediji obojeni vjerskim sadržajem. Tekstovi namijenjeni široj publici u kojima se obrađuje složena tematika ne mogu biti pisani na pretpostavkama da su složeni pojmovi i složena problematika razumljivi toj široj publici. Preciznost i jasnoća pojmova i misli od presudne je važnosti ukoliko se želi doprinijeti javnoj raspravi bez zauzimanja tabora i borbenih položaja.
Ovaj tekst koji sam ovdje napisao, unatoč svim manjkavostima i slabostima, smjerao je upravo tome. Koliko je uspio u tome, procijenite sami.
I. G.
(naslovna fotografija: Dubrovnik, unsplash.com)
Odgovori