Pismo zastupniku/ci povodom najave ratifikacije Istanbulske konvencije
Poštovani zastupniče, poštovana zastupnice!
Ovim putem obraćam Vam se u vezi s najavom predsjednika Vlade RH i HDZ-a, g. Andreja Plenkovića, o ratifikaciji Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (dalje: Istanbulska konvencija).
Obraćam Vam se najprije kao građanin Republike Hrvatske, van članstva u bilo kojoj stranci, laik po svakoj osnovi, svjestan da se odgovornost za društvo ne može potpuno delegirati na saborske zastupnike, kao i toga da se zadaća korekcije politike ne može prepustiti medijima i nevladinim udrugama. Narodu i građanima prvima i najviše pripada zadaća korekcije politike i vlasti, jer vlast proizlazi iz naroda i njemu pripada (Ustav RH, čl. 1). Svjestan te odgovornosti, pišući Vam ovo pismo, preuzimam ju u onom opsegu u kojemu mi to vlastite sposobnosti, mogućnosti, znanja i pravo omogućuju.
Obraćam Vam se i kao akademski građanin te student poslijediplomskog studija, svjestan posebnih zadaća i moralne odgovornosti koja mi pripada po toj osnovi te vođen riječju „Kome je više dano, od njega će se i tražiti više.“
Vjerujem da Vam je otprije poznato kako su se o Istanbulskoj konvenciji negativno izjasnili mnogi društveni subjekti: političari, političke stranke, brojne udruge i društva, Zajednica povratnika Hrvatske, Hrvatska biskupska konferencija, tijela drugih vjerskih zajednica, Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo HAZU-a, ratni veterani i udovice branitelja, znanstvenici, stručnjaci, javni komentatori i ostali zainteresirani pojedinci. Vjerujem da Vam ne treba posebno isticati kako se u javnom savjetovanju putem platforme e-savjetovanja većina uključenih izjasnilo protiv Istanbulske konvencije. Pojedina pojašnjenja ne želim ovdje navoditi, napose ne očitovanja raznih tijela, udruga, vijeća i konferencija, budući da su javno dostupna i poznata. Želim se ovim putem nadovezati na ta mišljenja i istaknuti svoje zabrinutosti.
Svakome je jasno da je obiteljsko nasilje i nasilje nad ženama potpuno neprihvatljivo te ga treba spriječiti. Stoga Vam ovim putem dajem punu podršku svim tim naporima. Međutim, jasno je i kako se prečesto uz plemenite ideje i napore žele progurati i ideje i kretanja koja s tim naporima nemaju stvarne veze, a stvaraju nove poteškoće. Tim problemom bavila se i još se bavi književnost, glazba, slikarstvo, znanost, religije, politika i mnoge druge djelatnosti. U demokratskim društvima takvo što nije novost, ali je uvijek novost sadržaj onoga što nastoji uplivati u društvo uz bok plemenitim napora. Možda kod političara i ne postoji izravna namjera unošenja sumnjivih sadržaja, no već samo postojanje takvog sadržaja ima posljedice po pravni sustav. Svaka nova odredba obvezuje državu i društvo već na neki način, što se nerijetko očituje tek s određenim vremenskim odmakom. A kada dvojbeni sadržaji snagom međunarodnog prava obvežu društvo i državu, onda je to problematično. Upravo na takve sadržaje želim Vam skrenuti pozornost ovim pismom i ukazati Vam na horizonte posljedica, kako slijedi.
POJMOVI ROD I RODNI IDENTITET
Kao što Vam je poznato, Istanbulska konvencija donosi definicije pojmova:
- rod kojega tumači:
„temeljen na dvama spolovima, muškom i ženskom, pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce.“ (Pojašnjavajuće izvješće, čl. 3, 43)
- rodni identitet kojega tumači:
„jednostavno rečeno znači da rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju. To uključuje … i ostale skupine osoba koje ne odgovaraju onome što je društvo utvrdilo da pripada kategorijama muško ili žensko“ (Pojašnjavajuće izvješće, čl. 3, 53)
Promatrajući te definicije kao cjelinu, promatraču bi se moglo učiniti da u pravnom sadržaju pojma rod u Konvenciji nema odvajanja od bioloških datosti, budući da je prema ovom dokumentu „rod temeljen na dvama spolovima“. Međutim, to da je temeljen ne znači i da je istovjetan, što se u definiciji pojma rodni identitet i izričito navodi. Stoga je pojam rod u ovome dokumentu temeljen na spolovima samo utoliko što određuje društveno utvrđene stavove o onome što pripada pojedinom spolu, ali nije istovjetan biološkim stvarnostima. Dakle, differentia specifica u pitanju pojma rod i rodni identitet nije biološki spol već društvena konstrukcija. Čak bi se oko te tvrdnje moglo postići neko suglasje [*], da se u definiciji rodnog identiteta ne pretpostavlja da je rod promjenjiv, dakle – fluidan To je teorija određenih ideoloških skupina i tu se javlja glavni problem, budući da ta teorija teži bit načelo za tumačenje cjelokupnog društvenog života i na temelju tog načela oblikovati prava, ali i obveze društva.
Upitnost takvog definiranja pojmova javlja se već u činjenici da ne postoji ni društveni niti znanstveni konsenzus oko toga jesu li sve društvene norme u ovim pitanjima proizvoljne ili ne, koji je njihov odnos prema vezi slobode pojedinca i općeg dobra te uopće može li rod biti fluidna kategorija na osobnoj razini, koja bi k tome vezala sugovornika moralnom i pravnom obvezom uređivanja svog ponašanja prema rodu pojedinca nasuprot.
Kada smo to opće problematično mjesto istaknuli, treba navesti i neke druge činjenice.
- U postojećim zakonima
Najprije bih Vam želio ukazati na činjenicu koji mnogi komentatori ističu: pojmovi rod i rodni identitet postoje već nekoliko godina u zakonodavstvu RH. To je točno, budući da se pojam rodnog identiteta nalazi u Zakonu o suzbijanju diskriminacije, članku 1 i 25. Međutim, ono što je upadljivo jest da se u tom istom zakonu ne nalazi i definicija tog pojma. Budući da je opće načelo da se novi pojmovi kod uvođenja u pravni sustav moraju definirati, a ovdje definicija izostaje, ostaje pitanje je li samim uvođenjem tog pojma u jedan zakon RH priznat rodni identitet (kao odvojen od spola) kao pravna kategorija. Bez definicije takvo što je nemoguće zaključiti, a to je zamka u koju upadaju pobornici Istanbulske konvencije.
Ne treba zaboraviti da su nakon izglasavanja tog zakona, a o najavi uvođenja navedenih pojmova u odgoj djece (kroz spolni i zdravstveni odgoj) organizirani prosvjedi diljem Hrvatske. Hrvatski narod i građani RH nisu mirno gledali, već su digli svoj glas – to je činjenica koji mnogi prešućuju.
- Ustavu RH i u tekstu Ustavnog suda
Isti pobornici konvencije često ističu i dio iz „Priopćenja Ustavnog suda RH o narodnom ustavotvornom referendumu o definiciji braka“, točku 7.2. u kojoj je navedeno:
„Zaključno, u Republici Hrvatskoj spolni i rodni diverzitet zaštićeni su Ustavom.“
Pravna snaga koja proizlazi iz službenog teksta Ustavnog suda dobro je poznata, ali je tim više iznenađujuće potpuna pravna neutemeljenost ovakve izjave samoga Ustavnog suda. Naime, u navedenom tekstu Priopćenja prije navedene točke 7.2. nigdje se niti jednom riječju ne spominju pojmovi rod, rodni identitet ili rodni diverzitet. To je činjenica koja se može utvrditi jednostavnim pretraživanjem teksta. Štoviše, niti jedan dio teksta koji prethodi spomenutoj točki svojim kontekstom ne daje dovoljno razloga za zaključiti da govori o navedenim pojmovima. Na kraju, sam Ustav RH niti jednom riječju ne spominje spomenute pojmove u bilo kojem svojem članku, niti se iz konteksta bilo kojega članka daje zaključiti na to. Te su činjenice, imajući na umu izjavu Ustavnog suda, uznemirujuće, napose iz razloga što isti sud tvrdi na istome mjestu:
„… te se pravne činjenice danas smatraju trajnom vrijednošću hrvatske ustavne države.“
Ostaje nejasno kako se može smatrati trajnom vrijednošću države nešto o čemu Ustav RH ne govori, zakoni ne donose definicije, ne postoji ni društveni niti znanstveni konsenzus, te nije definirano niti na Ustavnom sudu. Uistinu, može li nešto što je državi i društvu nepoznato biti vrijednost te iste države, a posebno može li to biti trajna vrijednost?
Način izbora ustavnih sudaca daje jedno od tumačenja za takve dalekosežne propuste, budući da je moguće da u tom sudu budu aktivisti i dotadašnji pripadnici pojedinih političkih opcija, bez obzira na kvalitetu njihovog političkog rada, stručnost, a osobito bez obzira na sudsku praksu koju posjeduju ili ne posjeduju. No, pitanje načina izbora ustavnih sudaca i potencijalna mogućnost političke trgovine kod izbora, druga je tema. Ipak, smatram važnim istaknuti i tu problematiku, jer tako izabrani suci donose odluke, pa i one s – kako ovdje vidimo – upitnim temeljima, a koje imaju dalekosežne posljedice po društvo i državu.
- U logici postupnosti uvođenja rodne ideologije
Istanbulska konvencija bila bi, stoga, prvi dokument koji bi unutar našeg zakonodavstva definirao do sad nedefinirane pojmove rod i rodni identitet, a snagom međunarodnog pravnog dokumenta te bi definicije postale obvezujuće u onome u čemu je dosad zakonodavstvo ostalo nejasno i nedefinirano. Lako je zaključiti kako time Konvencija i naše zakonodavstvo zaobilaze problem retrospektivne primjene prava. Time se u naše zakonodavstvo, preko definicija s međunarodnom snagom, uvodi ono što se u svijetu i našoj javnosti naziva rodna ideologija.[1]
Dakle, slijed uvođenja te ideologije može se prikazati kao: pojam rodnog identiteta u Zakonu o suzbijanju diskriminacije – pojam rodnog diverziteta u priopćenju Ustavnog suda – definicija roda i rodnog identiteta u Istanbulskoj konvenciji. Taj slijed zorno prikazuje prisutnu logiku postupnosti u redefiniranju naše kulture i uvođenju rodne ideologije. Nema sumnje da nas čekaju i drugi koraci u tom slijedu, što je već naznačeno u samoj Konvenciji: „GREVIO može usvojiti, kad je to primjereno, opće preporuke za provedbu ove Konvencije“ (čl. 69.).
- Trodijelni meritum stvari
Da je cilj Istanbulske konvencije, uz zaštitu žena, i uvođenje rodne ideologije, daju zaključiti i riječi posebne izvjestiteljice UN-a za nasilje nad ženama, gđe. Dubravka Šimonović, koja je sudjelovala u izradi tog dokumenta. Ona je navela:
„ideja [je] bila da se naprave tri konvencije – jedna o sprječavanju nasilja nad ženama, druga o rodnom nasilju i treća o obiteljskom nasilju – a onda su odlučili sve tri spojiti u jednu.“[2]
Jasna odijeljenost pitanja rodnog nasilja od nasilja nad ženama dovoljno govori da je izvorna nakana tvoraca ovoga teksta bila uvesti u nacionalna zakonodavstva kategoriju roda odvojeno od kategorija žensko/muško. Stoga, kada je riječ o meritumu stvari treba imati na umu da taj meritum čine tri zasebne cjeline, te da se svaka može promatrati zasebno. Stoga je i razumljivo da su toliki društveni subjekti izrazili potporu u borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, ali su izrekli jasno protivljenje uvođenju kategorije roda i, posljedično, rodne ideologije.
Uostalom, cilj uvođenja rodne ideologije svjedoče i riječi nekih oporbenih zastupnika, koji smatraju da Istanbulska konvencija mora biti ratificirana bez ikakvih ograda, te kako „kao civilizirana i proeuropski orijentirana država moramo uvažavati i one koji su po rodnom opredjeljenju bitno drugačiji od konzervativnog poimanja braka i bračne zajednice.“ (D. Bernardić, 15. III. 2018.).
Smatram da su već i ove kratke crte dovoljne da se razumno može zaključiti kako Istanbulska konvencija uvođenjem roda kao fluidne kategorije neovisne o biološkom spolu uvodi u zakonodavstvo RH skup onih ideja, pojmova, djelatnosti i odredbi koje se jednim imenom nazivaju RODNA IDEOLOGIJA. O tome je papa Franjo istaknuo:
‘“Europi, u Americi, u Latinskoj Americi, u Africi, u nekim azijskim zemljama, postoje prave ideološke kolonizacije. I jedna od tih – kažem to jasno s ‘imenom i prezimenom’ – je rodna [ideologija]! Danas se djecu – djecu! – u školi tome uči: da svatko može birati svoj spol. A zašto to uče? Zato što imaju knjige osoba i institucija koje daju novce. To su ideološke kolonizacije, koje podržavaju i vrlo utjecajne zemlje. I to je užasno!’“[3]
Pitanje nadležnih institucija koje i papa Franjo ističe (doduše u širem kontekstu od našeg), sljedeće je pitanje s kojim se moramo se moramo suočiti.
VRATITI SE K DOSTOJANSTVU OSOBE*
Ideje o rodnom identitetu kao proizvoljnoj stvari i društvenim stavovima kao automatski proizvoljnim i nametnutim – te ideje donose se bez da je itko raspravio u kojoj mjeri te stvari nisu proizvoljne, kao i u kojoj su mjeri i nužne za život društva. Nekritički je preuzeta jedna teorija partikularnih krugova, oko koje ne postoji slaganje niti u jednom dijelu društva i civilizacije. Takva misao o rodnom identitetu neće promijeniti ništa u životu Baćina, Jalžabeta, Dicma, Čačinaca i sl. U tim će mjestima odnosi biti isti kao što su i danas.
Međutim, te teorije koje će postati zakon iznad nacionalnih zakona radikalno će promijeniti sadržaj onoga što se smatra (ne)prihvatljivim u muško-ženskim odnosima na radnome mjestu, sadržaj onoga što se o čovjeku poučava u školi, opseg akademskih sloboda, sadržaj društvenog aktivizma i medijski sadržaj. Ta područja najpogodnija su za redefiniranje odnosa u društvu jer: nitko ne želi izgubiti posao i dovesti u pitanje egzistenciju zbog krive riječi kolegi/ci; djeca su tek u procesu formacije i socijalizacije, pa su prilagodljiva i lako usvajaju nove sadržaje; mediji ionako moraju pružiti mogućnost svim stranama da govore pa će i takve ideje postati svakodnevica u medijima. Prije ili poslije morat će se utvrditi koji se izrazi smatraju prihvatljivim na tim mjestima, a koji ne, osobito u odnosu profesor-student te na radnom mjestu, a onda upadamo u noćnu moru u kojoj država propisuje govor – što se mora, a što se ne smije govoriti. Te stvari već postoje u nekoliko zapadnih zemalja, a mi, eto, ionako zaostajemo za tim zemljama, pa ih treba što prije dostići. U nas su već najavljene tužbe zbog javnog izražavanja neprihvaćanja teorije fluidnog rodnog identiteta u aktualnoj raspravi o Istanbulskoj konvenciji, pa se čini kako smo već u niskom startu za trku prema ograničavanju i državnom propisivanju govora.
Čovjeka se od nasilja ne brani gnostičkim dualizmom – cjepkanjem čovjeka na materiju i nematerijalne elemente koje treba osloboditi od okova materijalnih. Čovjeka se ne može obraniti promatranjem temelja nasilja u nekim fluidnim kategorijama. Čovjeka se od nasilja štiti na temelju izricanja i poštivanja dostojanstva osobe, jedinstvenosti i neponovljivosti. Samo kada se iz vida izgubi apsolutnost dostojanstva osobe, tada je potrebno čovjeka svoditi na objekt koji se mora iznutra rascijepati kako bi se razumjelo nasilje, a koje se, paradoksalno, tek tada nimalo ne razumije u svojoj srži. Štoviše, cjepkanje čovjeka iznutra je upravo nasilje nad čovjekom kao osobom, jer grubo zadire u cjelovitost čovjeka i njegovu jedinstvenost. Potrebno je vratiti se k ideji dostojanstva osobe i svijesti o apsolutnosti dostojanstva kao vrednote jer je ono istinski temelj borbe protiv nasilja.
PRIJENOS OVLASTI DRŽAVE NA MEĐUNARODNO TIJELO
U pitanju institucija nadležnih za nadzor nad provođenjem Konvencije, riječ je o već spomenutom tijelu nazvanom GREVIO. Glede tog tijela treba istaknuti više ili manje opravdanu bojazan kako se Konvencijom na to tijelo prebacuje dio ovlasti koje pripadaju državi, tj. gubi se dio suvereniteta. Ta skupina ima, naime, zadaću vršiti nadzor nad primjenom Konvencije, a što uključuje nadzor nad dodjelom „odgovarajućih resursa“ (također i nevladinim udrugama!) (čl. 8), nadzor nad „prepoznavanjem, poticanjem i podržavanjem, na svim razinama, rada odgovarajućih nevladinih organizacija…“ (čl. 9.).
Posebno je zabrinjavajuće što GREVIO, budući da vrši nadzor nad provedbom cijelog dokumenta, nadzire i ispunjavanje sljedećeg:
„Stranke poduzimaju potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.“ (čl. 12.).
Jasno je da ovlast tumačiti koji su to obrasci ponašanja i stereotipi koje treba promijeniti pripada samom GREVIO-u, putem općih preporuka (čl. 69). Time se otvara put subjektivnom tumačenju koje postaje pravno normativno snagom međunarodnog dokumenta, a prema čl. 14 i dijelom formalnog i neformalnog obrazovanja.
U vezi s tim, predlažem da ispitate radi li se u prihvaćanju nadležnosti GREVIO-a o prenošenju bilo kojih ustavnih ovlasti na međunarodno tijelo, te mora li se sukladno tome u Hrvatskom saboru o ratifikaciji Istanbulske konvencije odlučivati dvotrećinskom većinom (usp. Ustav RH, čl. 140).
POVREDA PROFESIONALNE TAJNE
Također, treba reći da Konvencija nalaže da država zadire u unutarnja pravila povjerljivosti – u područja u kojima nema ovlasti – i to u svrhu:
„mogućnosti prijavljivanja, pod odgovarajućim uvjetima, nadležnim organizacijama ili tijelima ako imaju opravdanoga razloga vjerovati da je počinjeno teško djelo nasilja obuhvaćeno područjem primjene ove Konvencije…“ (čl. 28.).
Zadirući u unutarnja pravila država može povrijediti norme pojedinih struka, a u slučaju unutarnjih pravila vjerskih zajednica i odijeljenost države od vjerskih zajednica (sekularnost). Pravo uređenja unutarnjih pravila pripada samo onima kojih se ta pravila tiču, te bi zadiranjem u to područje država omogućila društvu osjetiti dašak totalitarnosti. Ne treba ni spominjati koliko bi takvo zadiranje u pojedina područja dovelo do opasnosti otvaranja prostora nepovjerenja osoba uključenih u savjetovanja i terapijske procese.
ZAVRŠNA RAZMIŠLJANJA
Svojim završnim razmišljanjima ne želim Vam donijeti sažetak ranije rečenog, već uputiti neka pitanja za koja smatram kako mogu poslužiti kao vodilja u razmišljanju o pitanju ratifikacije Istanbulske konvencije
- Razumijevajući trodijelnost merituma teksta, što Istanbulska konvencija unosi novoga u hrvatsko zakonodavstvo? Ako sve predviđene odredbe o sprječavanju obiteljskog nasilja i nasilja nad ženama već imamo u svojim zakonima – a imamo – što zaista novo donosi Konvencija, ako ne pitanje rodnih identiteta i s njim povezane rodne ideologije te uplitanja države u unutarnja pravila onih struktura u kojima nema ovlasti? Zaista, ima li što drugo novo za nas, što bi se ovim tekstom unijelo u naše zakone?
… - Je li rodni diverzitet zaista trajna vrijednost ako znamo već oko samog pojma, kao niti oko sadržaja te stvarnosti ne postoji ni društveni ni znanstveni konsenzus (te se stoga teško može smatrati civilizacijskom tekovinom)? Isplati li se, tj. je li u nacionalnom interesu unijeti takve dvojbene definicije u nacionalno zakonodavstvo, a koje potom imaju snagu međunarodnog prava, koje nikakva ograda niti izjava ne mogu dokinuti? Ne unosi li se time u naše zakonodavstvo temelj još dubljih svjetonazorskih podjela? Je li Konvencija takvoga sadržaja zaista vrijedna žrtvovanja ionako krhkoga jedinstva društva?
… - Ne bi li Hrvatskom saboru prioritet trebalo biti nacionalno zakonodavstvo, i to u dvostrukom smislu: a) zaštita nacionalnog zakonodavstva od sile međunarodnog prava preko dvojbenih odredbi – u suštini: zaštita pravnog suvereniteta; b) efikasno rješavanje pitanja sigurnosti na nacionalnoj razini, putem nacionalnog zakonodavstva i sustava nadzora. Ovo potonje smatram izrazito važnim pitanjem: ne bi li rješavanje pitanja kroz nac. zakonodavstvo trebalo imati primat nad ratifikacijom obvezujućih međunarodnih ugovora, štoviše: nad čijom provedbom nemamo nadzor? Ako već imamo sve mjere za zaštitu od nasilja, siliti na prihvaćanje dokumenta oko kojega ne postoji obveza prihvaćanja, a sve kako bi ostvario mjere koje već postoje u zakonima – to se pokazuje ili kao oličenje političke gluposti ili kao oličenje nekih sumnjivih, dubokih interesa, koji su očito toliko vrijedni da se žrtvuje sloboda države da kreira vlastiti pravni sustav. Imamo vlast, imamo pravo donositi zakone, imamo mjere u zakonima, imamo ovlast sami uvesti mjere nadzora nad zaštitom ljudi, i za to se, ako se zakoni ne provode, trebamo boriti. (Ta, neprihvatljivo je da nepopravljeni nasilnik može ostati živjeti sa žrtvom!). Sve mjere imamo i prihvaćanje nekog dokumenta koji to isto sadrži, ali je iznad nas, po meni je za državu nepotrebno.
… - Imaju li veću vrijednost po pitanju posljedica Istanbulske konvencije usporedbe sa zemljama jugoistočne Europe iz usta pobornika ili usporedbe sa zemljama Zapada, u kojima je zaštita rodnog diverziteta dovela do ugroze slobode govora – što ističu protivnici ratifikacije? Naime, Kanada, koja je poznata po provedbi politika rodnih diverziteta i bez konvencija, donijela je zakon poznat kao Bill C-16 u kojemu je propisala zamjenice koje se moraju koristiti ako se osoba poistovjećuje s njima, a ne smije se slijediti biološka datost u komunikaciji s tom osobom, jer se to može smatrati uvredom.[4] To je dovelo do velikih podjela, ugroze akademskih sloboda i slobode govora. To je stvarna činjenica, a ne plašenje teorijom zavjere. Ovaj primjer koristan je i iz razloga što je sadašnji koalicijski partner HDZ-a – HNS – baš tu vladu Kanade isticao kao uzornu upravo zbog diverziteta, na sjednici Hrvatskog sabora 22. siječnja 2016., držeći fotografiju te vlade na saborskim klupama. To je, s ranije spomenutim, zabrinjavajuće. Iako Kanada nije ratificirala Istanbulsku konvenciju, na primjeru upravo te države postaje jasno da je legitimno pitanje: jesmo li svjesni horizonta posljedica ratifikacije?
… - Je li moralno i pravno prihvatljivo da međunarodno tijelo u kojemu sjede predstavnici nevladinih udruga pojedinih država odlučuje o „odgovarajućim resursima“ koji se imaju dati tim istim udrugama? Očekujemo li zaista da će to tijelo pisati pohvalna izvješća o RH, ili smo ipak svjesni da će nam pored objektivnih, ali i temeljem subjektivnih procjena o tome što je stereotipno i neprihvatljivo, zbog izvješća tih tijela EU dijeliti uvijek nove opomene? Očekujemo li da će udruge dostavljati pozitivna i pohvalna izvješća tijelu koje donosi odluku o „odgovarajućim resursima“ baš za te udruge? Mislimo li naivno da neće doći do stvaranja zatvorenog kruga pisanja negativnih izvješća i zbog toga, (sve većeg) financiranja udruga iz proračuna RH? Dapače, mislimo li naivno da GREVIO i domaće udruge neće biti iskorištavane za stvaranje političkih pritisaka na legitimne vlasti RH?
… - Nevladine udruge koje u ciljevima djelovanja imaju i zaštitu žena do sada su dobivale sredstva iz proračuna za svoje aktivnosti. Sada ističu kako se nasilje nad ženama nije smanjilo u broju, čime neizravno potvrđuju da njihove aktivnosti za koje su dobivale sredstva iz proračuna nisu dale očekivane rezultate. Stoga se nameće pitanje: treba li ratifikacijom Konvencije osigurati takvim udrugama (koje država ne bi birala) još veća sredstva za zadaću za koju priznaju da ju niti ranije nisu plodonosno ispunile?
… - Odgovara li bahato i uvredljivo dociranje „Pročitajte Konvenciju, pa govorite“ kao i „Moramo uvjeriti one koji su protiv u suprotno“ demokratskim i demokršćanskim načelima, te načelima civiliziranog dijaloga? S tim u vezi posebno je poguban stav da se „niti jednom izjavom koalicija ne dovodi u pitanje“ – naime, vlast koja se ne smije dovoditi u pitanje poprimila je zadah totalitarne vlasti. (Demo)kršćanski stav je i: „Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!“ (1 Sol 5, 21 – 22). Žmiri li se, pod utegom stranačke stege, pred sjenama posljedica? Provjerava li se tekst koji je pred Vama? Provjeravaju li se nakane onih koji nastoje progurati dokument? Vrijedi li vlast kao takva više od temeljnih načela i potrage za istinom?
… - Što biračima i zastupnicima mora prolaziti glavom kada postanu svjesni da predsjednik Vlade i stranke koju su birali i/ili su članovi izravno računa na to da će mu oporba donijeti pobjedu u ovome pitanju, a ne vlastita stranka? Što moraju misliti kada ljude u vlastitim redovima članova i birača smatra nepismenima i onima koji ne razumiju što čitaju, pa ih treba uvjeravati u suprotno, točnije: u one ideje koje drži ona strana čiji nisu istomišljenici? Može li PR mašinerija koja je očito u ofenzivu stavila brojne medije nadjačati glas savjesti i glas razuma? Pred svakim od nas stoji riječ: „Lice neba i zemlje umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete?“ (Lk 12, 56) Rasuđujte vrijeme, provjeravajte ono što je pred Vama.
… - Što Hrvatski sabor poručuje građanima i akademskoj zajednici ratifikacijom protiv koje su brojna znanstvena, stručna, vjerska, politička i civilna tijela i brojni pojedinci te posebno oni uključeni u javno savjetovanje? Što Hrvatski sabor poručuje odbacujući te društveno relevantne glasove? Što Vlada RH poručuje odbacujući rezultate javnog savjetovanja i brojnih stručnjaka? U konačnici, što današnji vladajući poručuju odbacujući činjenicu da ne postoji konsenzus o ovoj temi, te u toj podjeli biraju načelno liberalnije rješenje umjesto načelno konzervativnije (ne u političkom smislu)?
… - Jeste li svjesni horizonta posljedica ovakvih političkih odluka? Jeste li svjesni da ustrajanjem u (demo)kršćanskim načelima, slobodi govora i glasu savjesti možete donijeti toliko potrebne promjene u naše društvo, čiji prvi korak može biti upravo u ovom pitanju? „Malo kvasca cijelo tijesto ukvasa. Ja se uzdam u vas u Gospodinu: vi nećete drukčije misliti.“ (Gal 5, 9-10)
S tim mislima, u nadi da ćete razmotriti moja razmišljanja, odbiti ratifikaciju Istanbulske konvencije i učiniti sve što je u vašoj moći da suzbijete tragediju nasilja nad ženama i u obitelji, srdačno Vas pozdravljam!
S poštovanjem,
Ivan Glavinić,
mag. theol. i PhD student Sveučilišta u Zagrebu
[*] Suglasje bi se možda u određenom slučaju moglo postići u smislu tvrdnje da postoji tradicionalno poimanje rodnih uloga koje se u određenoj kulturi (društvu) oblikuju na temelju spola, a u kojima se prepoznaje različitost i međuupućenost. “Kršćanska antropologija u muškarcu i ženi prepoznaje njihovu različitost, ali i međuupućenost, nadopunjavanje koje je neodvojivo od njihove naravi. Spol i rod usko su i neodvojivo povezani, iznutra međuovisni, moglo bi se reći – dva su lica jedne te iste “ljudske” stvarnosti.” (za detalje vidi: HBK, “Založiti se za temeljne vrjednote obrazovanja i obitelji”, br. 3) Međutim, Konvencija rod smatra fluidnim, odijeljenim od spola, pa u tom smislu onemogućuje suglasje i ideologizira tematiku odnosa spola i roda. – Ovo objašnjenje ne postoji u izvornom pismu, već je zbog jasnoće dodano za potrebe objave na ovome blogu.
[1] Samog pojma rodna ideologija nema u tekstu Konvencije, kao što pobornici dobro primjećuju. No, definicije, stavovi i metode te ideologije prisutni su i vidljivi. Naposljetku, zar neka ideologija postoji samo onda kada se sama izričito nazove ideologijom?
[2] https://narod.hr/hrvatska/hrvatska-diplomatkinja-velica-istanbulsku-obezvrijeduje-hrvatske-zakone (17. III. 2018.)
[3] Papa Franjo, Susret s poljskim biskupima, Kraków, 27. VII. 2016. u: http://w2.vatican.va/content/francesco/en/speeches/2016/july/documents/papa-francesco_20160727_polonia-vescovi.html (18. III. 2018.)
[4] Štoviše, kanadski premijer pozvao je da se umjesto „mankind“ koristi „peoplekind“ – zbog rodne neutralnosti. Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=z10goVbpLw0 (18.III.2018.)
*naknadno priložen ulomak pisma
***Svi tekstovi objavljeni na ovome blogu vlasništvo su njihovog autora te nijedan dio teksta ne može biti preuzet ili objavljen na drugim mjestima bez izričitog pristanka autora teksta i/ili ovoga bloga.
Odgovori