U posljednje vrijeme aktualizirala se tema nevjernosti svećenika zavjetu čistoće, kao i zlostavljanja maloljetnika od službenikâ Crkve. Govoreći o toj temi, u javnosti ali i u privatnim razgovorima često se celibat etiketira kao uzročnik, te se ističe da bi oženjeni svećenici bili ‘instant’ rješenje tih problema. Kao laiku, taj mi se prijedlog čini promašenim. Naime, celibat u Crkvi postoji od prvih njezinih vremena, napose za redovnike, a kasnije postaje i obvezatan za svećenike.
Kao dio života svećenika, on već na ovome svijetu predstavlja znak i konkretno življenje one stvarnosti vječnoga života za koju je Isus rekao: „Ta u uskrsnuću niti se žene niti udavaju“ (Mt 22, 30). Celibat se ne može potpuno dokinuti u Crkvi jer on predstavlja svojevoljno darovanje sebe Bogu; može se tek ukinuti obveza celibata za neke u Crkvi. No, pogrešno je smatrati da bi brak bio lijek za nagone i požudu. Ta i među laicima u braku javlja se nevjera pa i, nažalost, zlostavljanje maloljetnika. Uostalom, nije pošteno svoditi brak tek na puko ‘sredstvo’.
Brak je sakrament i životni poziv usmjeren prema spasenju i vječnom životu supružnikâ. On ima svoj vlastiti smisao i svrhu, pa brak ne može biti sveden na razinu ‘oruđa’ u rješavanju problema svećeničkog života. S problemima kršćanskog života – bilo laičkog, bilo kleričkog – bori se najprije u vremenu formacije (odgoja). Za formaciju budućih i sadašnjih svećenika nije zadužena samo hijerarhija Crkve, već je to djelo čitave Crkve kao zajednice. Molitvom, savjetom, opomenom, poukom, neblaćenjem, utjehom, praćenjem – time svi mi trebamo pratiti odgoj novih svećenika i život postojećih.
Ako nismo odgovorni za tuđe grijehe i zlodjela, ipak smo odgovorni za njihovu formaciju, jer su nam braća. Zato: umjesto propisivanja brzopletih mjera hijerarhiji Crkve, radije razgovarajmo kako cijelu Crkvu uključiti u rješavanje problemâ svećeničkog života.
Ivan Glavinić
za novine: 043 Bjelovarski tjednik br. 029, god. I., 27. rujna 2018.
Odgovori