Drugo važno načelo socijalnog nauka Crkve jest načelo supsidijarnosti. Latinski izraz ‘subsidium’ znači pomaganje ili pričuvu. Dakle, već i sam izraz upućuje na to da se u prvi plan stavlja drugi. U svojoj osnovi, supsidijarnost najbolje opisuju sljedeće riječi: „Kao što ne valja pojedincima oduzimati i predati državi one poslove koje pojedinci mogu obavljati na vlastitu odgovornost i vlastitom marljivošću, tako je nepravedno i vrlo škodljivo i za javni poredak vrlo opasno davati većemu i višemu društvu one poslove koje mogu izvršavati manje i niže zajednice“ (Pio XI.).
U temelju načela supsidijarnosti je shvaćanje da svaki pojedinac, obitelj ili grupa ima nešto originalno što može pružiti društvu, zbog stvaralačkog duha građanina. To se može usporediti s odnosom roditelj-dijete: ono što dijete može učiniti samo za svoje dobro i/ili za obitelj, dobro je da ga roditelji puste da to i učini, a ne da sami preuzimaju djetetovo djelo na sebe. Riječ je o tome da se poštuje dostojanstvo osobe i da se pomogne da osoba razvije svoju osobnost, vještine, odgovornosti i odnose prema drugima. Svaki pojedinac, udruženje i svaka ustanova je poput uda jednog društvenog tijela koji treba pomagati drugim udovima, a ne smije ih uništavati niti potpuno prisvajati tuđe zadaće. Iz ovoga je vidljivo da se supsidijarnost prije svega tiče civilnog društva i državnih vlasti. Državne vlasti, kao i sva druga društva na višoj razini, trebaju pomagati, poticati i razvijati društva koja su prema njima na nižoj razini, pa i same pojedince.
S druge strane, to znači da se država kao i drugi oblici upravljanja na višoj razini moraju uzdržavati od postupaka koji guše, sprječavaju ili otežavaju inicijative i djelovanja grupa i pojedinaca, a koje su za dobrobit društva. Kao što ćemo vidjeti, ovo načelo supsidijarnosti zato ima velike implikacije na obrazovno, političko, gospodarsko i druga područja ljudskog djelovanja.
Ivan Glavinić
za novine: 043Bjelovarski tjednik br. 033, god. I., 25. listopada 2018.
Odgovori