(Niz kolumni: Crtice iz socijalnog nauka Crkve)
Procesi globalizacije potaknuti porastom tehničkih i informatičkih mogućnosti, daju nam vidjeti do koje mjere je svijet povezan. Ljudi s različitih krajeva svijeta povezaniji su no ikad, a gospodarsko-političke prilike čine da ta povezanost preraste u međuovisnost. Ta međuovisnost daje da svi ljudi vide koliko smo svi odgovorni jedni za druge. Ne možemo reći da se zauzimamo za opće dobro, ako pritom ne promišljamo kako se naše djelovanje odražava na druge. Riječ je o tome da u svako svoje djelovanje uključimo načelo solidarnosti.
Socijalni nauk Crkve ističe solidarnost ne tek kao puko suosjećanje s drugima, već kao „čvrstu i postojanu odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za dobro svih i svakoga.“ (Ivan Pavao II.). Solidarnost u sebi uključuje sva ostala načela: nema istinske solidarnosti ako je isključena supsidijarnost, poštivanje dostojanstva osobe, ako je spriječena mogućnost sudjelovanja potrebitih u životu društva, ako se nema na umu opće dobro. Solidarnost, kao načelo društvenog života, oblikuje institucije i međuljudske odnose tako da se nadvladaju strukture grijeha: solidarnost sprječava korupciju, nepotizam, solidarnost je dobrohotna (ali ne i naivna!), ona sprječava ravnodušnost prema bližnjemu u potrebi, a posebno je važno da uključuje oprost dok istovremeno odbacuje osvetu ili zluradost zbog tuđe nesreće.
Izvor i istinski uzor svake solidarnosti je Bog koji je u Isusu Kristu postao vrlo konkretno Bog s nama. On je solidaran s nama do te mjere da je solidaran i u svakodnevici života i u smrti na križu. U Isusu Kristu solidarnost je pokazala ruho koje treba biti trajno ruho kršćanstva, ali i čovječanstva: dobrohotnost, opraštanje i pomirenje. Solidarnost čini da u svakome čovjeku prepoznamo sliku Božju, Isusa Krista koji se ponizio do smrti, ali čini i to da se svatko, poput Isusa Krista, preda za druge, spusti do razine malenosti najmanjih.
Ivan Glavinić
za novine: 043Bjelovarski tjednik br. 037, god. I., 22. studenog 2018.
Odgovori