Ako smo prethodno govorili o načelu supsidijarnosti u socijalnom nauku Crkve (1., 2.), logično je sada govoriti i o načelu sudjelovanja. Ta su dva načela neraskidivo povezana. Kod načela sudjelovanja radi se o stavu da svaki pojedinac kroz čitav niz različitih djelatnosti, samostalno, preko predstavnika ili zajedno s drugima pridonosi gospodarskom, društvenom i političkom životu svoje građanske zajednice. Riječ je o tome da kroz načelo sudjelovanja svaka osoba slobodno i odgovorno ostvaruje svoju građansku ulogu s drugima i za druge.
Sudjelovanje treba biti omogućeno na svakoj razini djelovanja: od područja rada, kulture i obrazovanja do područja državne i međunarodne političke zajednice. Što se netko nalazi u nepogodnijem položaju, to je potrebnije da mu se omogući sudjelovanje u životu građanske zajednice. Kod sudjelovanja svih do izražaja dolazi snažna potreba moralno ispravnog djelovanja kako bi javni život uistinu bio rezultat sudjelovanja u suodgovornosti prema općem dobru. Jasno je da će ovo načelo sudjelovanja najbolje doći do izražaja u demokracijama. No, to se ne događa automatizmom, već je potreban kontinuirani napor kako bi se praktično ostvarivalo.
Načelo sudjelovanja traži da se politički upravitelji izmjenjuju, kako se ne bi stvarale nepoštene povlastice te da svi unutar građanske zajednice budu na svakoj razini obaviješteni, saslušani i uključivani u ostvarivanje zadaća vlasti. Naime, sudjelovanje se može ostvariti u svakom odnosu između građanina i institucija, prema društvenom i povijesnom kontekstu, koji ne smije predstavljati trajnu tešku prepreku.
Nekorektni načini sudjelovanja, nezainteresiranost za društveni i politički život, odbijanje sudjelovanja, interesno sebično sudjelovanje itd. ne smiju postati rašireni niti trajni oblici sudjelovanja, već ih treba odgojnim djelovanjem nadilaziti, radi postizanja odgovorne suradnje svih u ostvarivanju općeg dobra.
Ivan Glavinić
za novine: 043Bjelovarski tjednik br. 036, god. I., 15. studenog 2018.
Odgovori