U naše vrijeme robotizacija proizvodnje potiče divljenje, ali i zaborav temeljne istine o radu: čovjek je subjekt rada. Ako se proizvodnja i može odvijati bez izravnog uključivanja radnika, ona i dalje ovisi o tehnici kao plodu čovjekovog rada. Dakle, nijednog rada niti plodova rada nema bez čovjeka. Upravo je u tome uporište svih prava radnika: radnik nije jednostavno ‘radna snaga’, već je čovjek s dostojanstvom osobe.
Prava radnika zasnivaju se upravo na tom dostojanstvu čovjeka. Ovdje pripada pravo na pravednu plaću, odmor, fizičku i moralnu sigurnost radnog mjesta, slobodu savjesti, mirovinu, zdravstveno osiguranje, socijalnu pomoć, poštivanje obiteljskog života, pravo na udruživanje radnika i sl. Pritom se kao jedan od najvažnijih puteva pravednosti u radnim odnosima nameće pravedna plaća. I sam Isus govorio je: „Vrijedan je radnik plaće svoje.“ (Lk 10 7) Jasno je da sam izračun plaće ovisi najprije o dohotku od rada, ali se pravedna plaća ne postiže samo ugovorom između poslodavca i radnika. Životne prilike i potrebe radnika mogu se mijenjati, pa je nužno da plaća nikada ne bude ispod razine potrebne za uzdržavanje života, kako bi uistinu bila ‘pravedna’. Plaća čovjeku treba osigurati sredstva za dostojno materijalno, društveno, kulturno i duhovno življenje obitelji i samog radnika. Plaća, uostalom, nije tek nagrada radniku, već je i plod njegova rada.
Zato je teška nepravda uskratiti radniku plaću; to je grijeh krađe i izrabljivanja čovjeka: „Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospoda nad Vojskama“ (Jak 5, 4). Nevjerojatna sličnost ovih riječi s onima iz Knjige Postanka „krv tvoga brata iz zemlje k meni viče“ (Post 4, 10) govori jasno: radnik je brat, a ne sluga; uskratiti mu plaću je napad na njegov život i dostojanstvo, grijeh koji vapije u nebo.
Ivan Glavinić
za novine: 043Bjelovarski tjednik br. 044, god. II., 31. siječnja 2019.
Odgovori