Kada je Isus slao učenike propovijedati evanđelje, nije ih slao same, već dva po dva. Čovjek teško može sâm učiniti promjenu u svijetu – potrebno je zajedništvo s drugima. Crkva tako u svome socijalnom nauku prepoznaje da se radnik teško može sam boriti za svoja prava. Zato Crkva ističe pravo radnika na udruživanje, tj. na stvaranje sindikata koji su nužni element društvenog života, čimbenik solidarnosti. Upravo zato njihova borba uvijek treba biti zauzimanje za pravedno dobro, a ne borba protiv nekoga.
Sindikati u toj borbi ne smiju zloupotrebljavati sredstva, jer bi tada prestali biti znak suradnje, prestali bi biti sredstvo solidarnosti i pravednosti, a njihovo djelovanje pretvorilo bi se u karikaturu zalaganja za pravednost ili pak u političko-revolucionarnu borbu za neke druge ciljeve. Njihov odnos prema političkoj vlasti treba biti takav da usmjere pažnju vlasti na probleme rada i potaknu političke snage na zalaganje i osiguravanje prava radnika. Sindikati nisu političke stranke u borbi za vlast, niti smiju biti podložni ili prisno povezani s političkim strankama, jer bi tako zapravo postali borci za političke ciljeve koji mogu ići na štetu radnika, umjesto da budu borci za njihova prava. Sindikati su, naime, u svojemu zalaganju za prava radnika, pravi promicatelji borbe za društvenu pravednost – oni su sredstvo solidarnosti i pravednosti te kao takvi znak suradnje u svijetu rada.
Pitanja prava radnika danas obuhvaćaju i netipične oblike radnih odnosa (sezonski rad, studentski rad, autorski rad i sl.), rad na određeno kao i nezaposlenost. Zato Crkva uz sindikate smatra potrebnima i nove oblike solidarnosti. Ta suradnja sindikata i novih oblika podrazumijeva preuzimanje većih odgovornosti s obzirom na stvaranje društvenih, političkih i kulturnih uvjeta koji omogućuju ostvarivanje prava i poštivanje dostojanstva radnika.
Ivan Glavinić
za novine: 043Bjelovarsko-bilogorski vijesnik br. 046, god. II.
Odgovori