Situacija koju smo prošlih mjeseci proživljavali i još uvijek proživljavamo ne može se usporediti sa sličnim situacijama u povijesti. Pokušaja usporedbi je bilo mnogo, ali nije pronađena situacija u povijesti koja bi bila gotovo ista kao i današnja. U nekim su stvarima te usporedbe i bile dobre, ali su ipak u drugim stvarima ostale manjkave. Prijetnja koronavirusa za svakodnevne živote je posve nova situacija u povijesti.
I prije je bilo zaraznih bolesti s velikim posljedicama. Ali tada je način života bio drukčiji. Danas se živi mnogo brže, a svijet je puno povezaniji. Stoga nas ovakva nevolja više pogađa: zaraza se zbog veće povezanosti brži širi, a posljedica nevolje na jednom kraju svijeta brzo se osjeti na drugome. I same mogućnosti koliko-toliko redovitog života u izolaciji su drukčije: digitalna revolucija omogućila je kontakt s drugim ljudima, kao i nastavak tolikih poslova i usluga. To u prošlosti nije bilo zamislivo.
KRIZA I CRKVA
Za Crkvu je važan trenutak pred ovom prijetnjom bio donošenje velikih odredbi HBK o sprječavanju širenja zaraze koronavirusom. Nije pogrešno reći da se Crkva pred tom nikad doživljenom prijetnjom odlučila na odluku koja je zasigurno u isto vrijeme i najteža i najsigurnija: slavlje euharistije bez naroda i odgodu drugih sakramenata. Nekima se takva odluka nije svidjela, ali svima je jasno da je ta odluka bila vrlo snažan iskaz kršćanske ljubavi prema bližnjemu i zaštite bližnjih. I potres onoga jutra pokazao je koliko je zaštite bilo u tome, a da se toj zaštiti u ovim odlukama zasigurno nismo nadali (ta, tko je mogao predvidjeti i potres!). Svima je također jasno da bi širenje zaraze u okupljanjima Crkve bio skandal i sablazan za mnoge. Zato je pravo vrijeme da se sagledaju odluke i druge mogućnosti upravo sada, kada opasnost jenjava.
Ovo vrijeme pokazalo je da u Crkvi postoji plodonosna raznolikost. S jedne strane, pokazala se kreativnost mnogih klerika i laika, koji su dobro iskoristili razne digitalne mogućnosti kako bi organizirali pastoralni rad u župama. Mnogi vjernici su obnovili svijest o važnosti osobne molitve i molitve u obitelji. Ponovno su otkrivene mnoge pobožnosti i molitve, tekstovi i prakse iz riznice povijesti Crkve. O duhovnoj pričesti i savršenom pokajanju izvan ispovijedi prije se relativno rijetko govorilo, a sada je postalo nešto što nam je tako potrebno i na čemu smo zahvalni Bogu.
No, ovo vrijeme pokazalo je da među vjernicima postoji i jedna druga raznolikost – raznolikost u mišljenjima u Crkvi. Naime, razvila se živa rasprava o odlukama Crkve, o opravdanosti tih odluka, o mogućnostima drukčijih mjera. Svećenici i laici, teolozi i jednostavni vjernici, stari i mladi – iz svih skupina u Crkvi dolazili su komentari, kritike, otvorena pisma, prijedlozi i mišljenja na odluke HBK. Iako o Crkvi često vlada mišljenje (ili predrasuda) da je kruta institucija u kojoj su kritike i mišljenja uglavnom tihi, pokazalo se suprotno. Iako su neke tvrdnje bile pretjerane, mnoga su izrečena mišljenja vrijedna daljnjeg promišljanja i rasprave u Crkvi.
OBNOVITI POSLUŠNOST
Što nakon ove etape tih rasprava i komentara možemo zaključiti? Zasigurno štošta. Ali ovdje ćemo se zadržati samo na jednoj stvari koja je izišla na vidjelo. Naime, pokazalo se kako je potrebno nanovo posvijestiti važnost poslušnosti u Crkvi. Poslušnost u ovome smislu ne znači ponižavanje samoga sebe ili potpuna šutnja bez mogućnosti izražavanja. Poslušnost u Crkvi znači nasljedovanje Isusa Krista. On je bio poslušan Ocu nebeskom u svemu. Pa i onda kada je molio da ga mimoiđe kalež, ipak ga je poslušan prihvatio. Poslušnost Crkvi, onima koji upravljaju njome znači, uostalom, vjerovati u riječ koju je Isus dao apostolima: „Tko vas sluša, mene sluša!“ (Lk 10, 16). To osobito vrijedi za propovijedanje evanđelja i slavlja sakramenata kojima kao „upravitelji milosti vrhovnog svećeništva“ upravljaju biskupi u svojim Crkvama. Konačno, u našim svakodnevnim vjerničkim odnosima ta poslušnost koristi nam tako što nam priječi da se uzoholimo jedni nad drugima.
Takva poslušnost nije ništa drugo do strpljive i ponizne ljubavi koja prihvaća sve poradi Drugoga – poradi onoga koji je to isto učinio za nas. Poslušnost kao ponizna ljubav može sve „pokriti i podnijeti“, a bez nje čuje se samo „mjed što ječi“ (1 Kor 13, 1).
Jedna pouka sv. Franje Asiškog može svima biti od koristi, jer smo svi pozvani na poslušnost Crkvi u poslušnosti nasljednicima apostola. Naime, kada je sveti Franjo poslao braću propovijedati, neka braća su se vraćala, tužeći se kako im u nekim mjestima kanonici ne dopuštaju propovijedati. Zato su tražili od Franje da se obrati biskupu ili papi i zatraži povlastice za njih.
No, sveti Franjo odgovorio im je ovako: „Vi, manja braćo, ne poznate volju Božju i ne dopuštate mi da obratim cijeli svijet kao što to Bog hoće. Hoću naime najprije poniznošću i poštovanjem obratiti prelate, a kad oni vide naš sveti život i poštovanje prema njima, molit će vas da propovijedate i obraćate narod. Privući će vam ga bolje nego povlastice koje želite i koje će vas dovesti do oholosti.“ Sveti Franjo poziva braću da, kada ne mogu riječima, propovijedaju svojim stavom prema kanonicima, da propovijedaju poslušnošću. Ona je sama po sebi propovijed, evangelizacija.
O važnosti poslušnosti govorio je i sveti Maksimilijan Kolbe. On je pisao fratrima koji su boravili izvan samostana duže vrijeme kako je velika opasnost za svakog redovnika ako zanemari zavjete i počne živjeti po onoj „s kim si, takav si“. Zato je braći isticao važnost poslušnosti; nadnaravnu poslušnost smatrao je uzvišenom i za redovnika uvijek važnom. Njemu je važno da braća i kad borave izvan samostana obdržavaju zavjete, a osobito poslušnost.
Duh poruka ovih svetaca primjenjiv je i na našu situaciju. Mi smo iskusili nešto slično. Odijeljeni od zajednice, od naših crkvi i kapela u kojima su se slavile mise bez naroda bili smo kao Maksimilijanova braća izvan kuće. Ponekad smo se nadali i nekim povlasticama od naših župnika, kao i Franjina braća. Ali u tjednima bez pričesti, s Kristom nas je sjedinjavala upravo poslušnost Crkvi, poslušnost koju su ova dva sveca tako žarko poticala. I potreba za njom neće prestati povratkom u crkve. Naprotiv, ovo vrijeme je pokazalo kako se u našoj katehezi i pastoralu treba više poraditi na ispravnom odgoju za iskrenu poslušnost, za onu poslušnost koja nas vodi bliže Bogu i koja, kada slobodno izriče kritiku, čini to u poštovanju i ljubavi prema drugima.
DUH SVETI VODI CRKVU
Kritičare odluka HBK ne možemo slijepo osuditi, jer su ovo zaista bile za svakoga teške odluke. Ali, baš zato što su teške, trebamo te odluke gledati s više razumijevanja. Štoviše, trebamo imati više povjerenja u to da Duh Sveti vodi Crkvu. Mi, Crkva, vjerujemo u prisutnost Duha Svetoga kod biskupâ. Drugi vatikanski koncil u Konstituciji o Crkvi poučava nas o tome:
„ Sveti sabor naučava da su biskupi po božanskoj ustanovi naslijedili apostole kao pastiri Crkve; tko njih sluša, sluša Krista, a tko njih prezire, prezire Krista i Onoga koji je Krista poslao (usp. Lk 10, 16). U biskupima je, dakle, kojima uz bok stoje prezbiteri, posred vjernikâ prisutan Gospodin Isus Krist, vrhovni svećenik. (…) Krist je obdario apostole posebnim izlijevanjem Duha Svetoga, koji je stišao na njih, a sami su svojim pomoćnicima predali duhovni dar polaganjem ruku (usp. 1 Tim 4, 14; 2 Tim 1, 6-7), koji se biskupskim posvećenjem prenosi sve do nas.“
Vrijeme koje smo proživjeli pokazalo je kako trebamo osnažiti naš pristanak uz ovaj nauk. Ne možemo se uljuljati u udobnost da mislimo kako je Duh u biskupâ tu samo da blagoslovi lake odluke, a da s onim teškima nema ništa. Duh u Crkvi puše gdje i kako hoće: nekad je blagi povjetarac, nekad puše snažno u leđa, a nekad u prsa. Ne da nam oteža put k Bogu, već da nas podsjeti da naš put ovisi o njemu, da je sve u njegovim rukama, da on vodi sve.
Mi vjernici živimo od povjerenja u Kristovu riječ i od sjedinjenja s njime. Vjerujemo da Otac nebeski poznaje sve, zna što nam treba i brine u ljubavi za sve. Vjerujemo da su vlast i riječi koju je Krist dao Crkvi istinite. Vjerujemo da je poslao Duh Svetoga da tješi, posvećuje i vodi Crkvu. Krize prolaze, a Bog i njegova riječ ostaju. I njegova Crkva ostaje, jer je on ljubi i vodi.
Stoga, kada nam je nešto u vjerničkom životu teško prihvatiti ili kada u Crkvi raspravljamo, uvijek nam na srcu treba biti drevna molitva Duhu Svetome: „O, dođi Stvorče… Zapali svjetlo u srcu, zadahni dušu ljubavlju, u nemoćima tjelesnim potkrepljuj nas bez prestanka. Dušmana od nas otjeraj i postojani mir nam daj, ispred nas idi vodi nas, da svakog zla se klonimo. Daj Oca da upoznamo i Krista sina njegova i u te Duha njihova da vjerujemo sveudilj.“
Ivan Glavinić
Izvorno u: Veritas.Glasnik sv.Antuna Padovanskog, svibanj-lipanj 2020.
Odgovori