Situacija oko koronavirusa se polako smiruje, a mi se vraćamo redovnom tijeku života i uobičajenim temama naših razgovora. Iako nam je drago zbog vraćanja u normalni tijek svakodnevice, ipak se treba zapitati jesmo li se vratili na staro ili smo obnovljeni, bilo kao pojedinci, bilo kao društvo.
U prvim tjednima krize čuli smo riječi članova Stožera kako je pravo vrijeme za razmisliti što nam je zaista važno u životu i kako trebamo živjeti svjesni vlastite odgovornosti, ne samo za sebe, već i za druge pa i one koje susrećemo samo usput: na poslu, u javnom prijevozu, na ulici, u trgovini… Iako takve poruke i nisu u užem djelokrugu stručnjaka iz Stožera, ipak su te poruke bile i ostale važne i potrebne jer predstavljaju poziv na osobno razlučivanje našega života.
Mogli bismo iz katoličke strane reći da su takve poruke zapravo poziv na put obraćenja, izrečen posve jednostavnim jezikom. Ali te poruke pozivaju tek na početak toga puta na kojem treba ustrajati, kako se ne bismo vratiti na staro. A toga smo, čini se, proteklih tjedana bili svjedoci.
Kako su mjere popuštale, tako su se u fokus vraćale stare teme koje nas opterećuju godinama: mi ili oni, ustaše i partizani, lijevi i desni. Olako se damo uhvatiti u zamke tih tema, pa ulazimo u rasprave koje nerijetko znaju prerasti u verbalne bitke. A tu je vrlo lako skrenuti s puta obraćenja, vratiti se na staro i zaboraviti onaj poziv na obraćenje. I to više nije samo pitanje osobnog obraćenja, nego promjene društva u kojemu živimo. Društvo se istinski mijenja tek istinskim obraćenjem pojedinaca. Ako mi ljudi odbijamo obraćenje u svom svakodnevnom životu ili odustajemo od njega, društvo se tada teško mijenja na bolje.
OBRAĆENJE I LJUBAV PREMA SVIMA
Poruka obraćenja je izgradila i nastavlja izgrađivati ovu civilizaciju; prijelomna točka povijesti jest Krist. Srž njegovog javnog djelovanja naznačio je Ivan Krstitelj riječima „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1, 15). A evanđelje nije samo ono što nama odgovara i što nam zvuči bajkovito lijepo ili filmski romantično. Evanđelje traži da živimo po njemu, a ne samo da mu se divimo. Isus nije samo uzor – on je Put. Vjerovati Kristovom evanđelju znači prihvatiti ga onakvo kakvo jest, u cijelosti. A to može biti zahtjevno. Ne zato što traži nadljudski napor, već upravo zato što traži svakodnevno obraćenje, svakodnevnu promjenu i usmjeravanje našeg života prema Kristu.
Kako to evanđelje i obraćenje pojedinca mijenjaju i izgrađuju društvo? Sam Isus je naznačio u čemu se sastoji ta promjena: u mijenjanju naših odnosa prema svim ljudima. Upravo ovo prema svima označava korjenitu promjenu života koju donosi evanđelje. Isus je to izravno istaknuo riječima: „Čuli ste da je rečeno: ‘Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja.’ A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima (…) Jer ako ljubite one koji vas ljube kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?“ (Mt 5, 43-47)
U ovome se krije i novost i zahtjevnost evanđelja. Novost je u tome što Isus ovime naviješta ljubav koja prekida krug zavisti, mržnje, osvete, rata. Ove riječi su temelj kršćanskog shvaćanja mira i suživota. One izgrađuju i drže našu civilizaciju na okupu i kada se zaborave ili napuste u društvu raste nemir, neprijateljstvo ili sukobi. Stoga je potrebno stalno podsjećati na to što za kršćane konkretno znači živjeti ljubav prema neprijateljima.
Ako nekoga smatramo svojim neprijateljem i progoniteljem, onda to u isto vrijeme znači kako smo svjesni da je taj treba našu molitvu Ocu za oprost. To je ono što je Isus pokazao riječima za svoje progonitelje: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine“ (Lk 23, 34). Kršćanska molitva za krivca ne znači pohvalu njegovu grijehu, pristajanje na njegov grijeh ili izjednačavanje žrtve i krivca. Naprotiv, molitvom se priznaje Bogu očinstvo i svijest da su u njemu svi ljudi naša braća. Kao što se u obiteljskoj ljubavi ne izjednačavaju braća i sestre kada jedan drugome skrive nešto, ali im se ipak ne prestaje iskazivati ljubav na različite načine, tako i među nama, u obitelji zvanoj čovječanstvo. To su znali i kršćani prvih stoljeća kada uz molitvu za pokojne nisu propuštali moliti i za careve i vojnike koji su ih progonili i predavali na okrutnu smrt ili pak za one među sobom koji su ih izdavali. To na kraju znači priznati Bogu svemoć i prihvatiti da je jedino u njemu punina pravednosti i jedini istinski sud svakog čovjeka.
Ovo sve ne vrijedi samo za jednu stranu društvenog spektra, već za sve i svakoga. Koga god smatram neprijateljem, krivcem ili progoniteljem, u tom slučaju vrijedi: „Ljubite neprijatelje, molite za progonitelje!“ Moliti od Boga milost za te ljude i tako im iskazati ljubav čini se kao ludost, ali to je istinsko kršćanstvo.
A što ako u svojoj boli ne možemo još uvijek naći snage za takvu ljubav? Pa, tada možemo barem pustiti druge da mole Oca za oprost tim ljudima i ne zamjerati im zbog toga. To je minimum ljubavi koji osigurava društveni mir. Ako njegujemo mržnju i osvetu, one postaju baština koja se prenosi s koljena na koljeno. Tako se sije nemir, novi sukobi i propast. Naprotiv, ako njegujemo taj minimalni uvjet da pustimo druge da mole, tada sijemo mir i plod našeg sijanja može s vremenom postati bogatiji
U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU
Mir ne može doći bez te zahtjevne ljubavi i davanja milosti, jer je mir uvijek plod uspostave novih odnosa među narodima i ljudima. Ne može istovremeno vjerovati evanđelju i zanemarivati ovu zapovijed ljubavi. Ali ta se zapovijed ne iscrpljuje samo u velikim temama. Naprotiv, ona vrijedi za naš svakodnevni život. U njemu ima toliko primjera kada nekoga smatramo nečasnim ili pokvarenim, krivcem ili dužnikom; toliko je primjera da nekome nešto zamjeramo ili ga ocrnjujemo. A biti istovremeno pozvan na obraćenje i održavati takve odnose ne ide zajedno. Zato se takvim odnosima ne može graditi ni bolje društvo. I zato opet vrijedi: ako nam je i teško pružiti ruku prvi, onda je minimum ljubavi pružiti prema nebu riječi: „Oče, oprosti im.“ Ali u tim riječima ne može biti neiskrenosti koja misli „Ti im oprosti, ja ne mogu i jedva čekam da ih se posrami“. Te riječi moraju biti iskrene i otvorene Božjem zahvatu, da i nas osnaži za oprost. Zato ih možemo šire izreći ovako: „Oče, da im da spoznaju milost tvoga oprosta po mome praštanju“. To je put obraćenja i korak prema boljem društvu.
Obraćenje znači promjenu odnosa prema Bogu, sebi i drugim ljudima – promjenu na bolje, uvijek i sve više. Zato promjena društva počinje u svakodnevnom životu. Mir i bolje društvo ne grade se na našoj sreći zbog sramote i propasti susjeda, kolege s posla, političkog suparnika. Mir i društvo grade se ljubavlju jednih za druge, ljubavlju koja moli za drugoga i koja je otvorena za dati oprost. Nitko ne kaže da je to lako. Ali to su Isusove stope, koje vode istinskoj pravednosti.
Naš svakodnevni život često podsjeća na situaciju kada je sveti Franjo, razočaran načinom života svoje braće, molio ovim potresnim riječima: „Gospodine, vraćam ti obitelj koju si mi dao.“ Mi često znamo isto željeti: da nemamo više ništa s ljudima koji nas razočaravaju i s kojima nam je teško biti u društvu. No, Franjo je u molitvi dobio odgovor: „Postavio sam te za pečatnjak njima. (…) Kažem ti da se ubuduće ne žalostiš toliko, nego čini što činiš, radi što radiš: jer u vječnoj ljubavi zasadio sam Red braće“. Nakon toga, sv. Franjo se trudio biti pečatnjak, trudio se biti primjer životom i riječima, a kada to nije mogao, molio se za svoj Red Gospodinu, da ga on upravlja i štiti. Pa iako nisu svi ljudi franjevci, u Ocu nebeskom svi smo braća i sestre i stoga za sve vrijede riječi: „Ljubavlju vječnom ljubim te…“ (Jr 31, 3). Svi smo zasađeni u njegovoj ljubavi koja se očitovala u Isusu Kristu. Zato za sve vrijedi primjer svetoga Franje: dati ljudima primjer te ljubavi u svakodnevnom životu, a kada to ne možemo, ostaje nam molitva za druge u toj istoj ljubavi.
Ivan Glavinić
Izvorno u: Veritas.Glasnik sv.Antuna Padovanskog, srpanj-kolovoz 2020.
Odgovori