U prosincu prošle godine papa je proglasio Godinu svetoga Josipa. Ta je Godina proglašena u posebnom okružju pandemije i drugih nevolja koje su zadesile svijet. Papa u svom apostolskom pismu Patris Corde („Očevim srcem“) iznosi mnoge dimenzije Josipovog života, a jedna od njih je i skrovitost o kojoj govori: „Svatko može u svetom Josipu – čovjeku koji prolazi nezapaženo, čovjeku svakodnevne, diskretne i skrovite prisutnosti, pronaći zagovornika, oslonac i vodiča u vrijeme poteškoća. Sveti Josip nas podsjeća da svi oni koji djeluju u skrovitosti ili u sjeni imaju neusporedivu ulogu u povijesti spasenja. Svima njima ide riječ priznanja i zahvalnosti.“ (prijevod preuzet s portala bitno.net)
Papa nas upućuje da na primjeru sv. Josipa učimo ne zanemarivati ono što je neprimjetno a prisutno, ono što je tiho a snažno. Takvi su mnogi tihi heroji ove pandemije i drugih nevolja. A takve su i mnoge stvari u našim životima.
Bilo bi šteta ne primijetiti da je Josipova skrovitost povezana s njegovom pravednošću. O tome čitamo u evanđelju po Mateju. Josip je, naime, neprimjetno tražio način kako da zaštiti onu koju voli – Mariju. Tako čitamo: „A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego potajice naumi da je napusti.“ (Mt 1, 19) Josip nema namjeru pobjeći od onoga što se događa u njegovu životu; on tiho preuzima odgovornost i to čini jer je pravedan.
Iz evanđelja znamo još neke podatke o Josipu: živio je u Nazaretu, za koji su ljudi onoga vremena tvrdili „Iz Nazareta da može biti što dobro?“ (Iv 1, 46); on je bio drvodjelja, jer za Isusa u čuđenju kažu da je „drvodjeljin sin“ (Mt 13, 55), pri čemu tiho odzvanja ona podcjenjivačka etiketa obični drvodjelja. No, Josipov i Isusov život pokazuju da dobro – štoviše, najveće dobro, može doći iz onoga što smatramo beznačajnim, te da su i obični poslovi važni. Josip je bio pravedan. To je opis njega kao osobe.
Sada već poznati Jordan Peterson u jednom od svojih mnogih predavanja istaknuo je kako je znakovito što je Isus drvodjelja, tj. drvodjeljin sin, jer je to zanimanje jedno od onih u kojemu jasno dolazi do izražaja povezanost morala i rada: ako drvodjelja neodgovorno pristupa tom poslu, drveni predmet brzo se rasada i propada, a ako je odgovoran i pošten, predmet koji je napravio ostaje stabilan. Josipova pravednost je njegov temeljni stav: u pravednosti ljubi svoju zaručnicu, u pravednosti je čuvar obitelji, u pravednosti marljivo radi.
CJEPIVOM POTAKNUTA ŽEĐ ZA PRAVEDNOŠĆU
Nedugo nakon što je papa Franjo proglasio Godinu sv. Josipa, svijetom su proletjele vijesti o početku cijepljenja u borbi s pandemijom koronavirusa. No, radost zbog toga je bila kratkoga vijeka. Vrlo brzo počela su previranja oko samih cjepiva, točnije oko distribucije po zemljama i redoslijeda primanja. U tim previranjima često se isticalo da je na djelu nepravda. Trenutak u kojemu smo kolektivno spoznali nepravdu i žeđ za pravednošću bio je kada se radilo o nama samima. No, to nije cijela slika.
Naime, još kod prvih vijesti o cjepivu pojavile su se i potvrđene su informacije o tome da se u razvojnim fazama nekih cjepiva koriste stanice koje su izvedene iz stanica dobivenih pobačajem, a neka od takvih cjepiva financirana su javnim sredstvima. Ta povezanost nekih cjepiva s nepravdom namjernih pobačaja mnogima je opteretila savjest, pa je Crkva 17. prosinca 2020. izdala službenu Bilješku u kojoj tvrdi: „kada etički neupitna cjepiva protiv COVID-19 nisu dostupna (…) moralno je dopušteno primiti cjepivo protiv COVID-19 prilikom čije su proizvodnje i testiranja korištene stanične linije iz pobačenih fetusa.” A u istoj se Bilješci dalje upućuje: „U konačnici, prisutan je moralni imperativ farmaceutskoj industriji, vladama i međunarodnim organizacijama da osiguraju da cjepiva koja su s medicinskoga gledišta učinkovita i sigurna, kao i etički prihvatljiva, budu dostupna i najsiromašnijim zemljama, i to na način koji tim zemljama neće biti preskup.“
U sadašnjem trenutku čini se da još uvijek kao pojedinci nemamo mogućnost izbora (ili nemamo svi taj izbor) ali treba se nadati da će ta mogućnost doći. No, pitanje je vode li vlasti koje odlučuju o financiranju tako važnih stvari brigu i o njihovoj etičkoj dimenziji? Jer, kada se tako važne stvari financiraju zajedničkim sredstvima građana i kada se pritom želi postići što veća primjena cjepiva, ne bi li se trebale uzeti u obzir moralne vrednote i savjest onih koji to cjepivo financiraju i na kraju trebaju primiti? Ne bi li, dakle, etički pristup u istraživanju i proizvodnji trebao biti jedan od temeljnih kriterija kod odlučivanja o javnom financiranju? To pitanje vrijedi i za mnoge druge stvari, pa tako npr. i za sklapanje poslovnih dogovora s tvrtkama koje izrabljuju ili potplaćuju radnike, otpuštaju trudnice ili imaju djecu-radnike; pomaganje aktivnosti različitih grupa koje štite ili promoviraju nepravdu; donošenje važnih zakona… Etička pitanja trebaju imati važnu ulogu u donošenju svih odluka važnih za život društva i naroda. Drugim riječima, žeđ za pravednošću treba biti vodilja.
No, kada se traži da to zaista bude tako ili kada netko to pokuša provesti, često se događa čuđenje, pa i ismijavanje, a pritom se ponekad čini da između redova odzvanja ono pitanje „Zar iz toga može doći što dobro?“ Naravno da može, ali to i nije pravo pitanje.
Pravo pitanje je može li što dobro doći iz onoga što počiva na nepravdi? Pobačaj, nasilje, ne plaćanje radnika, otpuštanje trudnica, nenužni rad nedjeljom, korupcija, bogaćenje na siromasima i bolesnima, promoviranje nemorala – to su međusobno različite stvari, ali su sve nepravda. Nepravdu se ne smije štititi, pravednost se ne smije zanemariti. Zato je etičko pitanje toliko važno u životu društva.
A etičko pitanje je pitanje odnosa prema pravednosti. Stoga nema ljudske djelatnosti koja ne bi imala etičku dimenziju. I baš kao što kod drvodjeljstva (ne)odgovoran i (ne)pravedan pristup ima posljedice, tako je i u drugim područjima ljudskog života. Od najjednostavnijih djelatnosti do najsloženijih sustava. Josipov primjer to pokazuje: on je pravedan i u svakodnevnom poslu i u teškoj odluci da na sebe navuče sramotu i tako spasi Mariju.
GRADITI PRAVEDNOST ODOZDO
Previranja oko cjepiva u Europi pokazuju kako ravnodušnost i lijenost za etičko otvaraju mjesto nepravdi koja sve jače utječe na život. No, ovaj problem u Europi nije nastao ni s korona-krizom, niti s pitanjem o etičkom pristupu cjepivu. Ovo je stariji problem, koji sada ostavlja velike posljedice. To je zapravo lijenost za pravednost i ravnodušnost na nepravdu, osobito onu koja se često odvija daleko od naših očiju.
A što se može učiniti? Odakle pokrenuti promjene? Od nas samih, od baze. Nama etička pitanja trebaju postati važna, presudna u odlučivanju. Mi kupujemo proizvode, mi koristimo usluge, mi primamo lijekove i cjepiva, mi glasujemo na izborima, mi komentiramo na društvenim mrežama, mi pratimo medije – mi odlučujemo čemu dajemo mjesto u svakodnevici, pravdi ili nepravdi. Pa kada bi tvrtke i vlasti vidjeli da mi, obični ljudi, u konkretnoj svakodnevici biramo stvari vodeći se kriterijem etičnosti, tada bi i njima taj kriterij postao vrlo važan u donošenju poslovnih i političkih odluka.
Ovdje treba dati jednu malu napomenu, kako ne bi bilo zabune: ovo nije poziv da sada odbijamo odobrena cjepiva protiv koronavirusa. Crkva se izjasnila o tim cjepivima i u spomenutoj Bilješci sve vrlo jasno piše. To je ono čime se trebamo voditi. Ali možemo, smijemo i trebamo tražiti da nova cjepiva koja ćemo financirati, kao i različiti drugi proizvodi i usluge koji su važni za naš život, budu u cijelosti etički prihvatljiva.
ZADATAK NAS KRŠĆANA
Ujedinjenu Europu predstavlja zastava s krunom od 12 zvijezda. To je kruna Blažene Djevice Marije, zaručnice sv. Josipa, njezinog čuvara. On je i naš čuvar. On je muž pravedan. Od njega se možemo učiti da je pravednost potrebna u svakome poslu – od običnog do onog složenog, globalnog. Od njega se možemo naučiti da i ono što nam se čini skrovito ili beznačajno, može biti ono iz čega dolazi spas i prava radost.
No, kruna koja predstavlja ujedinjenu Europu nije samo Marijina. To je zapravo kruna iz 12. poglavlja Knjige Otkrivenja, kruna Žene koja donosi dijete – Isusa u svijet. Ta Žena predstavlja Crkvu – nas vjernike. Mi smo ti koji trebamo prožeti Europu onim vrijednostima koje taj znak označava, prožeti Europu evanđeljem. I u tome se trebamo ugledati na sv. Josipa. S njim dijelimo to da smo zaručnici: Josip je Marijin zaručnik, a Crkva je Kristova zaručnica. Josip je čuvar svoje obitelji i čuvar Crkve, zaručnice Kristove. On je pravedni zaručnik i radnik. Od njega trebamo učiti kako živjeti svakodnevicu unoseći u naš posao, naše odluke i izbore duh pravednosti. Tako ćemo iznova prožeti život Europe evanđeljem, donoseći Radosnu vijest narodima žednima pravednosti.
Ivan Glavinić
Izvorno u: Veritas. Glasnik sv. Antuna Padovanskog, travanj 2021.
Odgovori