Vrijeme prolazi, a i dalje su aktualni problemi s kojima živimo već neko vrijeme, poput koronavirusa, epidemioloških mjera, političkih previranja, povlačenja prehrambenih proizvoda… Svakodnevno smo izloženi velikom broju informacija. Pa iako smo tako dobro informirani o navedenim problemima, čini se da nam nedostaje odgovor na pitanje: kome (još) možemo vjerovati? To nije samo pitanje o tome koje i čije podatke i argumente smatramo točnima, već je to pitanje na što i na koga se možemo osloniti. Posebno kada je riječ o konkretnim i važnim egzistencijalnim pitanjima koja se tiču naše slobode, zdravlja, radnog mjesta, hrane itd. Ovdje nije riječ samo o običnom izboru, već o traženju čvrstog oslonca.
U našem vremenu smatra se da je znanost nešto na čije se čvrste podatke možemo osloniti. Ali, borba s koronavirusom pokazuje je da i među znanstvenicima postoji različitost mišljenja i stavova. Na izborima dajemo povjerenje nekima da vode zemlju, rješavaju probleme i rade za opće dobro. Ali neodgovornost, korupcija i slično dovodi do slabog povjerenja u političare. Od medija ili barem informativnog programa očekujemo točne, nepristrane i provjerene informacije, ali kada se dogodi pristranost, pogrešno, ili lažno izvještavanje, utjecaj politike na medije i sl., tada se događa razočaranje i u medije.
Mi ljudi trebamo te zato i tražimo oslonac u životu, nekoga kome možemo vjerovati. To je tako zato što nitko ne može živjeti sam od sebe ni sam za sebe. Na tom osloncu gradimo kuću svoga svakodnevnog života – tražimo oslonac koji će nam pomoći u donošenju odluka, kod važnih izbora ili u teškim trenucima. Tražimo oslonac za čitav naš život. To je naš život, ali su u njega utkani i drugi, u prvom redu naši bližnji. Potraga za osloncem podrazumijeva da se jednom zaista i oslonimo na nešto ili nekoga s povjerenjem. No, iskustva razočaranja čine tu potragu zahtjevnom i sve zahtjevnijom sa svakim novim razočaranjem. Lako je pod težinom takvog zadatka pomisliti da je izlaz u krajnostima ili u nekim pojednostavljenim rješenjima, ali to su jednako tako razočaravajuća rješenja, hodnici u labirintu koji se čine pravima, ali ne vode prema izlazu i cilju traženja. Pa, kome možemo vjerovati? Gdje pronaći oslonac?
Prorok Izaija nam u Starome zavjetu svjedoči o zahtjevu da Božji narod ima povjerenja u Boga. On ih je preko proroka pozivao da se i u teškim situacijama za čitav narod ne vode tek ljudskom mudrošću. Preko proroka Izaije Bog poručuje svome narodu posve izravno: „Ako se na me ne oslonite, održat’ se nećete.“ (Iz 7, 9b) Kontekst tih riječi je jedna konkretna i teška politička situacija, u kojoj se judejski kralj trebao voditi vjerom u Boga, a ne običnom ljudskom računicom, ali to je živa i istinita Riječ Božja, pa vrijedi i za nas danas.
Možemo reći kako je Isus taj poziv izrazio prispodobom o Kući na stijeni i kući na pijesku: „Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni.“ „Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.“ (Mt 7,24-27) I ovdje Isus govori da čovjek opstaje kada se u životu osloni na njega, vršeći njegove riječi.
Kako smo rekli, živimo u vremenu u kojemu nam je dostupno obilje informacija, ali one ne mogu biti čvrsti životni oslonac, jer mogu biti nepotpune ili netočne; u vremenu važnih političkih odluka, koje zbog svoje nestalnosti također ne mogu biti čvrsti životni oslonac; u vremenu znanstvenih otkrića koja pomažu razumjeti svijet i njegove prirodne i fizikalne zakone, ali ne daju odgovor na sva životna pitanja, jer se život ne sastoji samo u tome. I posao, karijera, imanje… – sve je to privlačno, ali je prolazno i nije dovoljno čvrsto da bude oslonac našega života. I ovo naše vrijeme pokazuje upravo to.
U svojoj homiliji u Posebnoj molitvi za prestanak pandemije (27. ožujka 2020.), papa Franjo je to vrlo lijepo istaknuo: „Oluja razotkriva našu ranjivost i iznosi na vidjelo one lažne i suvišne sigurnosti kojima smo gradili naše planove, naše projekte, naše navike i prioritete. Pokazuje nam kako smo pustili da se uspava i napustili ono što jača, podupire i daje snagu našemu životu i našoj zajednici. (…) Nismo sami sebi dovoljni, sami tonemo: trebamo Gospodina kao drevni moreplovci zvijezde. Pozovimo Isusa u lađe našega života. Predajmo mu svoje strahove da ih On pobijedi. Poput učenikâ iskusit ćemo da s njim na lađi nećemo doživjeti brodolom. Jer to je snaga Božja: okrenuti na dobro sve što nam se događa, pa i loše stvari. On donosi spokoj u naše oluje, jer s Bogom život nikada ne umire.“
Ništa na ovome svijetu, nijedna ljudska vlast, nijedna ljudska mudrost i nikakvo ljudsko otkriće, ni zlato, ni srebro… ni putna torba, ni štap, ni dvije haljine… (usp. Mt 10, 9-10) nije sposobno da nosi čovjekov život, da mu bude oslonac. Ni na što od toga se čovjek ne može potpuno osloniti i ništa od toga ne može donijeti spasenje čovjeku jer je sve to prolazno.
Bog, koji je naš nebeski Otac, poznaje naše srce i zna da tražimo čvrst oslonac za svoj život, a on je samo u njemu. Zato nas Isus poučava: „Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela? (…) Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite, dakle, zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.“ (Mt 6, 25.32-34) Isus nas poziva da se u svojem svakidašnjem životu oslonimo na Oca nebeskog.
Usto, Isus je za sebe rekao: „Ja sam Put i Istina i Život : nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“ (Iv 14, 6) Ovo nisu tek neki lijepi pjesnički izrazi, već Riječ Božja. Isus nije tek jedna postaja na životnom putu, nego sâm Put k nebeskom Ocu; nije tek informacija, nego sama Istina; nije tek uzor za život, nego sâm Život. On je obećao Duha Svetoga koji će uvijek biti s nama: „ I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek… (…) Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.“ (Iv 14, 16.26)
Samo je u Bogu spasenje i mir i samo je on jedini pravi i čvrsti oslonac za naše živote. On je onaj na koga se možemo i trebamo potpuno osloniti – onaj životni oslonac koji tražimo, onaj o kome govori sveti Augustin: „Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.“
U našim svakodnevnim konkretnim životnim potrebama i odlukama to ne znači automatski odbacivati sve ljudske misli, sva postignuća, sredstva i dosege, niti se prepustiti lijenosti, već znači tražiti Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost i pred ljudskim stvarnostima voditi se riječima sv. Pavla: „Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!“ (1 Sol 5, 21-22). To znači uvijek tražiti Božju volju, činiti ono što je u skladu s njegovom Riječi i ljubavi te tražiti od Boga i pronositi dobro, pravednost i milosrđe svojim djelima među ljudima. To je put prema pravednijem društvu izgrađenom kao kuća na stijeni. To je način traženja Kraljevstva nebeskoga, na što nas Isus poziva.
Ivan Glavinić
Izvorno objavljeno u: Veritas.Glasnik sv.Antuna Padovanskog, prosinac 2021.
Odgovori