Komentar poslanja apostola naviještati evanđelje

Ove misli o jednoj zanimljivoj paraleli u Svetom Pismu već dugo mislim podijeliti. Najprije evanđeoski ulomci o kojima pišem:

Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: “K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putom propovijedajte: `Približilo se kraljevstvo nebesko!` Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje.” “U koji god grad ili selo uđete, razvidite tko je u njemu dostojan: ondje ostanite sve dok ne odete. Ulazeći u kuću, zaželite joj mir. Bude li kuća dostojna, neka mir vaš siđe na nju. Ne bude li dostojna, neka se mir vaš k vama vrati. Gdje vas ne prime i ne poslušaju riječi vaših, iziđite iz kuće ili grada toga i prašinu otresite sa svojih nogu. Zaista, kažem vam, lakše će biti zemlji sodomskoj i gomorskoj na Dan sudnji negoli gradu tomu.” (Mt 10, 5-15)

Sazva dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad svim zlodusima i da liječe bolesti. I posla ih propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike. I reče im: “Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine! U koju god kuću uđete, ondje ostanite pa odande dalje pođite. Gdje vas ne prime, iziđite iz toga grada i stresite prašinu s nogu za svjedočanstvo protiv njih.” Oni krenuše: obilazili su po selima, navješćivali evanđelje i liječili posvuda. (Lk 9, 1-6)

Nakon toga odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: “Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: Mir kući ovoj! Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.” “Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’ A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: ‘I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!’Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.” (Lk 10, 1-12.)

Isus šalje svoje učenike i pritom ih opominje da ništa ne uzimaju na put, kako i piše. On ih šalje tako da borave ondje gdje se zateknu, a ondje gdje ih ne prime, neka otresu prašinu s nogu. Naizgled jednostavna uputa. Ali dvanaestorici apostola, koji su poznavali povijest Izraela, a posebno Izlazak – izlazak iz Egipatskog ropstva, ovo se može učiniti poznatim i istovremeno potpuno drukčijim. Zašto?

Detalji iz povijesti Izraelaca

Kada su se Izraelci u Egiptu pripremali za Izlazak, trebali su jesti s obućom na nogama, opasanih bokova (dakle, obučeni u haljine), sa štapom u rukama (usp. Izl 12, 11).  Također, trebali su od svojih susjeda zatražiti zlata, srebra i odjeće – da sve to ponesu sa sobom na put (usp. Izl 11, 2; 12 35-36). Još izrijekom stoji: „Tako su Egipćane oplijenili.“

Izraelci su u Egiptu bili tlačeni, porobljeni, oplijenjeni. A kod Izlaska iz Egipta sa sobom su na put, po Božjoj riječi, ponijeli i zlata, i srebra, i štap, i obuću, i odjeću… Išli su u pustinju, ondje gdje je prašina, da ondje borave, gdje im Bog dadne mjesto boravak.

No, Izraelci su nakon oslobođenja brzo počeli mrmljati: da nema vode,  da nema hrane, da Mojsija nema predugo s brda… Nisu slušali Boga da manu ne skupljaju više nego im je potrebno, pa im se usmrdila. Kukali su za Egiptom, jer im s činilo da im je bolje bilo u ropstvu punih trbuha, nego u slobodi malo trpjeti i hoditi u vjernosti i povjerenju u Božju providnost. Konačno, ono što su ponijeli sa sobom iskoristili su da se okrenu Boga: od zlatnih naušnica napravili su zlatno tele kojemu su se klanjali kao bogu. Ipak, Bog im je iskazao milosrđe.

Životni uvjeti apostola pri naviještanju

Meni se čini vjerojatnim da apostoli znaju za tu povijest svoga naroda. Isus zna za to. Ta, on je Bog koji je iskazao milosrđe. On se sjeća toga i šalje apostole, kao začetak novog Božjeg naroda – Crkve – da pođu na put bez ičega. On im daje moć i vlast liječiti i propovijedati kraljevstvo Božje. Oni ne vode u neku novu zemlju, nego u novo kraljevstvo koje nije od ovoga svijeta: vode ih Bogu. Pritom apostoli ne nose sa sobom ni zlata, ni srebra, ni štapa, ni kruha… – jer Isus zna da su to zavodljive stvari. U trenutku slabosti lako se može dogoditi da potraže jakost baš u tim stvarima koje ne mogu dati ništa.

Kada Isus šalje učenike daje ne daje im više nešto opipljivo, krhko, već im daje moć i vlast koju ima. Daje im svoju snagu – sama sebe, da ga drugima nose sa sobom u riječima i djelima propovijedanja. Daje im više od zlata, srebra i štapa, ali ih kao pravi Božji narod i dalje poziva na pouzdanje u Providnost da im ništa neće nedostajati. Apostoli, kao potomci Izraelaca i kao začetak novog Božjeg naroda koji je izišao iz svoga komfora i krenuo na put, čineći kako im je Bog – Isus – rekao, ispunjaju ono što Izraelci u pustinji nisu ispunili i tako ispravljaju puteve svojih otaca koji su trebali biti znak drugima. Oni sa sobom nose radosnu vijest o oslobođenju od ropstva grijeha i tako i druge uključuju u to oslobođenje koje Isus donosi.

Oplijeniti sebe

Ima još nešto, možda i važnije: Izraelci su ”oplijenili” Egipćane kada su izišli u slobodu. A Bog – Isus – sam je sebe oplijenio kada je uzeo lik sluge i ponizio se – sve to kada je kao Bog postao čovjekom. On ima svu moć i vlast izgoniti zloduhe, propovijedati radosnu vijest evanđelja i liječiti bolesne. Ta, zato je i došao među nas! A kada apostole šalje činiti to isto, bez da išta ponesu na put (da idu kao da su oplijenjeni), tada ih poziva da budu slični njemu: da napuste sav sjaj i komfor, kao što je on napustio i da sa sobom ”ponesu” moć i vlast koju on ima od Oca nebeskoga, da propovijedaju, izgone zloduhe, liječe i, kasnije, da praštaju grijehe. Tako Isus apostole pridružuje potpuno svome poslanju – ucjepljuje apostole u svoj život, a s njima i one koji ih nasljeđuju u apostolskoj službi.