Papa Franjo je 25. ožujka 2022. posvetio Rusiju i Ukrajinu (sic!) Bezgrešnom Srcu Marijinu. Tom činu je u nekim medijima u Hrvatskoj prethodila bespotrebna prepiska koju je potakao prvi članak na portalu Katolik 2.0. Kritiku je uputio g. Darko Pavičić u Večernjem listu, a na portalu Katolik 2.0 osvanula je potom i reakcija na tu kritiku.
Ovaj tekst je kratak osvrt na tu bespotrebnu prepisku, a zapravo osvrt na početni članak te prepiske. No, najprije krenimo od potonjeg.
- Što je zasmetalo Pavičiću u tekstu na portalu Katolik 2.0, a što autoru tog teksta u Pavičićevoj kritici?
Iz reakcije na kritiku Darka Pavičića može se zaključiti da je autoru (naveden kao Ivan Leko) zasmetala sama javna kritika njegovog prvotnog teksta, a konkretnije i ove stvari: što Pavičić smatra da se „papu Franju na tome blogu uspoređuje s već otrcanim likom Harryja Pottera“; što Pavičić vidi problem u tome „što su tu objavu podijelila dvojica tzv. visokih crkvenih dostojanstvenika“; što Pavičić karakterizira izvorni tekst kao „napisani najnižom razinom internetske komunikacije“.
I. Leko te Pavičćeve tvrdnje čita malo drukčije: negdje u tim navodima vidi optužbu za neprijateljstvo prema Papi i stavlja ih u popis dosadašnjih optužbi s kojim se, kako navodi, susretao. Nadalje, Pavičićevu kritiku širenja tog teksta od strane crkvenih dostojanstvenika Leko vidi kao „udarac ad hominem“ na njih, bez navođenja njihovih imena. I, zadnje, Leko u ocjeni stila kojim je njegov tekst napisan vidi kao neslaganje s njegovim „grubljim i direktnijim stilom“.
2. U obranu Pavičića – protiv krivog čitanja
Pavičić nigdje u svome tekstu ne govori o neprijateljstvu autora prema papi Franji, već kritizira kako se tekst I. Leke odnosi prema papinom činu posvećenja Rusije i Ukrajine. Štoviše, Pavičić izričito navodi kao uspoređivanje pape Franje i Harryja Pottera „nije problematično” jer „svašta piše na internetu.” O tome da li doista nije problematično može se raspravljati, ali Pavičić problematičnim smatra što takav tekst dijele crkveni dostojanstvenici, te problematičnim vidi i razinu komunikacije (stil) kojim je tekst napisan.
Zbog čega I. Leko vidi u kritici svoga teksta prozivku za neprijateljstvo prema papi – nije jasno. Moguće da je riječ o tome da mu neki drugi pripisuju različite etikete (koje i navodi), pa je i ovdje automatski pomislio da se treba braniti. Možda jednostavno ima potrebu zaoštriti prepisku kako bi jasnije obranio sebe i svoj tekst. Ne znam što je u pitanju, ali svakako je riječ o pretjeranom reagiranju na nepostojeću tvrdnju.
Drugo što Leko vidi je „udarac ad hominem“ na crkvene dostojanstvenike koji su podijelili njegov tekst i nepripremljenost na „grublji i direktniji stil“. I, zaista, iako Pavičić ne navodi imena, navodi dovoljno detalja da upućeni čitatelj razumije o kome se radi, a ni ovo nazivanje dostojanstvenika „takozvanima“ ne slaže se s dobronamjernošću kritike. No, ne treba do te mjere zaoštravati stvari da se Pavičićevo tekst svodi na „udaranje“. Valjda je i gosp. Darku Pavičiću dozvoljeno izricanje mišljenja, ako već i sam autor I. Leko ima pravo kritički se osvrtati na „Pape koji se opetovano trude udovoljiti toj formi“ (njegov citat). A valjda je pritom i D. Pavičiću dozvoljen direktniji stil, ako je već I. Leki dozvoljen „grublji i direktniji stil“.
No, pozabavimo se prvim tekstom I. Leke na portalu Katolik 2.0. Tekst smatram problematičnim i zato smatram problematičnim i to što su ga crkveni dostojanstvenici dijelili bilo s oduševljenjem, bilo bez ograde.
3. Moja vlastita kritika izvornog teksta
- Stil
Izvorni tekst doista je napisan jednim osebujnim stilom: u uvodu i završnom dijelu je riječ o ozbiljnom tonu, a tekst između varira od povijesnih navoda, do satiričkog osvrta, pa i grubog dociranja. S obzirom na sadržaj i činjenice o kojima se piše, riječ je o vrlo skliskom stilu pri kojemu se mora biti spreman na kritiku i na to da će možda biti potrebno dodatno pojašnjenje (a ne kritika kritike).
2. O sadržaju teksta
- Fatimidi?
U izvornom tekstu I. Leko navodi da je „vjerni Božji puk“ podsjetio „na fatimsku tajnu i Gospin zahtjev za posvećenjem Rusije njezinu Bezgrešnom Srcu, koje će, eto, riješiti problem.“ A malo kasnije u istom odlomku koristi izraz „ovim fatimidima“. Budući da su spomenuti Božji puk, Gospa i papa Franjo, mislim da je točan zaključak da su fatimidi zapravo taj vjerni Božji puk koji je tražio posvetu. Izraz fatimidi se koristi četiri puta u tekstu, svaki puta za one koji se obraćaju papi u vezi s posvećenjem Rusije.
MOJ ODGOVOR: Najprije je važno podsjetiti da u vjerni Božji puk pripadaju svi: laici, redovnici, klerici. Potom je važno prisjetiti se da, ako su postojale grupe laika iili redovnika koje su papu službeno ili neslužbeno tražile da izvrši čin posvete, to su ipak službeno, koliko je javno poznato, službeno učinili biskupi Ukrajine. Nije tajna da su mnogi pozitivan odgovor Pape dočekali s oduševljenjem. No, jesu li zato zavrijedili podrugljiv naziv fatimidi? Da, naziv je baš takav – podrugljiv. Čak ni „grub i direktniji stil“ ne pokriva podrugljivost.
Jedno pitanje u vezi s tim odnosom prema vjernom Božjem puku koji je oduševljen posvećnjem Rusije: ako su oni fatimidi, jesu li onda vjernici i biskupi koji zazivaju kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca alojzidi? Jer, kako autor tvrdi, posveta Rusije je izvršena, iako ne u izričitoj formi. Slično je i s našim blaženikom: on je već uzdignut na čast oltara, iako nije kanoniziran. Pa što onda? Kome smeta opetovana posveta? Kome smeta kanonizacija nakon beatifikacije? Treba li ikome smetati ponavljani godišnji blagoslov obitelji? Ne, ne treba nikome smetati.
Uostalom, s kim se uopće autor ovdje raspravlja? Imenovani fatimidi su povezani tek s vjernim Božjim pukom, a čini se da je riječ o onima koji su oduševljeni papinim činom. A je li baš potrebno raspravljati s ljudima koji su u svojoj vjeri oduševljeni pobožnošću? To pomalo nalikuje na situaciju kao kada bi mladi brucoš teologije ili odrasli nadobudni teolog prigovarao starijima u crkvi što, eto, utorkom mole i krunicu BDM i krunicu sv. Anti, objašnjavajući kako je jedna krunica dovoljna i da im je bolje da tih pola sata idu nešto konkretno raditi, umjesto da mole i drugu krunicu.
- Višestruko posvećivanje Rusije
Ono što autor I. Leko očito kritizira je inzistiranje na izričitom spominjanju Rusije prilikom posvećenja (a ne općenito svijeta, ruskog naroda i itd.). On to vidi kao inzistiranje „Lucije i fatimida“ na formi, ali vidi u tome i magijsko shvaćanje molitve (vjerojatno kod ranije navedenog vjernog Božjeg puka). Ukratko, čini se da se autor pita, budući da navodi „osmi pokušaj“ o tome je li potrebno toliko čina posvećenja i nije li to često ponavljanje tog čina s inzistiranjem na izrčitom spomenu Rusije formalizam.
MOJ ODGOVOR: Kao da nisu dovoljne grubosti poput „zalijevanje SSSR-a blagoslovljenom vodom i bombardiranjem znakom križa… što se ima siroti Bergoglio uopće u to petljati? Naći će mu već Gospa neku manjkavost“ (citat autora) i slične formulacije – autor se pita i je li ponavljanje posvećenja zapravo inzistiranje na formi samo zato što ranije Rusija nije izričito spomenuta. No, ako se postavlja već pitanje o tome, bi bilo fer i zapitati se i zašto Rusija ranije nije izričito spomenuta? Je li, možda, ranije bilo diplomatskih dvojbi, pa se impliciranjem Rusije, a ne izravnim spominjanjem, htjelo izbjeći diplomatski skandal? Ima li možda i u tome formalizma u smislu da se posveta formalno javno izvrši, ali bez izravnog spomena Rusije, da ne bi bilo diplomatskih problema? Ali, je li i to kršćanski stav molitve? Ovdje ne ocjenjujem pape koje su posvetu izvršavale niti tvrdim da je to bila njihova nakana. Ovdje samo dajem uvid u to da se, kada se rapravlja o posvećivanju i formalizmu, pitanje može postaviti i obrnuto. Zašto je tako s jedne strane i zašto se traži spominjanje Rusije s druge strane? To nije pitanje za nas. Nama je biti poslušan i vjerovati u Duha Svetoga koji vodi Crkvu!
I još nešto: nije važno koliko puta izvršimo čin posvete Rusije! Hoću reći, nije problem ako taj čin ponavljamo! Pa ako to postane i praksa: svakih nekoliko godina izvršiti čin posvete Rusije ili neke druge zemlje – to će biti odlično. Ta tko bi od nas ikome prigovorio što u molitvi krunice opetovano ponavlja molitvu Zdravo Marijo… Tko bi se narugao djetetu ili starcu/starici koji moli franjevačkih 7 desetica, a ne uobičajenih pet? Tko bi s redovnicama ili bakom koja ga je poučavala u vjeri raspravljao o tome da je dovoljna samo jedna pobožno izmoljena Zdravo Marijo…, a da je svih ostalih 49 poslije te jedne samo slijepo izvršavanje forme?
- Problem odnosa forme i duha
Autor I. Leko opetovano ističe formu molitve/posvećenja i vidi to kao problem i magijsko shvaćanje molitve. U završetku poziva na pastoralnu akciju. A u svojoj reakciji na Pavičićevu kritiku kaže da papa Franjo odbacuje formalizam i navodi:
„Nije Papa prvi koji proziva ovakvo shvaćanje odnosa s Bogom. Isus je davno počeo s odbacivanjem ustaljenih židovskih formi, nastavio je Pavao s obrezanjem, a ista se borba vodi i danas.
Ali ljubiteljima forme to ne znači puno. Neka se u optužbama ime određenog biskupa ne navodi, neka se na njega samo aludira. Neka se „otrcanog“ čarobnjaka i kršćane nipošto ne spominje u istom tekstu. Neka se Gospu „ispoštuje“ kako traži. I forma je zadovoljena, sebe smo zaštitili. Pa ako je Bog Porezna uprava, dobro ćemo proći.“
MOJ ODGOVOR: Forma je, ma što pisali o njoj, važna. Sakramenti imaju svoju formu i ako forma nije ispravna, upitna je valjanost sakramenta (poznati su slučajevi nevaljanih krštenja zbog korištenja nevaljanih formi). Misal jasno propisuje što učiniti i odakle ponoviti koji dio mise u situaciji da se nešto iznenada dogodi. Isus nije došao na zemlju samo kao duhovno biće, već je uzeo i formu čovjeka – tijelo. I on je izvršavao neke forme, da se izvrši ono što je propisano: iako je upravo on pravi Bog, za njega su roditelji prinijeli žrtvu u Hramu i izvršili ono što propisuje Zakon (Lk 2, 22-27), hodočastio je u Hram (Lk 2, 42-56), primio krštenje na Jordanu, uz Ivanovo čuđenje tome (Mt 3, 13-16), redovito slavio Pashu, primio izlijevanje narda za čas ukopa (Mt 14, 1-9), Tomi je dao da se i formalno (osjetno) a ne samo duhom uvjeri u njegovo uskrsnuće. Apostoli su i nakon Judine izdaje i Isusovog uskrsnuća držali do forme od dvanaest apostola, pa je Judu zamijenio Matija. I, još nešto: Isusova zapovijed da se evanđelje propovijeda po svem svijetu: jesu li i misionari u dalekim krajevima formalisti što idu do na kraj svijeta; je li dovoljno samo naviještati evanđelje u svojoj okolici, a drugima će netko neodređeni drugi?
Zar je srednjovjekovna Crkva, zbog svojih liturgijskih propisa, od koji se neki danas često mogu činiti kao puka forma, bila manje duhovna od današnje koja poznaje „pastoralnu razboritost“? Je li teolog ili katolički intelektualac duhovniji i manje podložan formalizmu od nekog jednostavnog vjernika bez diplome koji svaki dan moli krunicu? Moja baka može biti veći svjedok duhovnosti od mene koji sam teolog!
Da, forma je važna. A uz formu je važno moliti i srcem. Si cor non orat in vanum lingua laborat – stoji u crkvi u franjevačkom svetištu Fonte Colombo.
Isus je učenike i sve nas poučio moliti i u formi kada nam je predao molitvu Oče naš… Dakle: i forma i duh molitve, a ne samo duh ili samo forma.
- Neki drugi problematični dijelovi:
Autor I. Leko. navodi ovako:
„Pape koji se opetovano trude udovoljiti toj formi neodoljivo sliče sirotim klincima iz Harryja Pottera koji zbog krivog izgovora ili presporog zamaha čarobnim štapićem ne uspijevaju pretvoriti štakora u šalicu. Takvo magijsko shvaćanje molitve, čiji uspjeh ovisi o savršenom ispunjenju forme, ne zadržava se samo na posveti: tu su i inzistiranja na vrlo preciznim misnim nakanama, ispovijedi s klauzulom o uključenju grijeha kojih se pokornik trenutno ne može sjetiti, devetnice na čast pravoga sveca koji pomaže u specifičnoj situaciji, oprosti vremenitih kazni i „posebno moćne“ molitve kojima „u Isusovo ime“ vežemo zle sile – sve simptomi poganskog mentaliteta u Crkvi. Nema tu odnosa sa živim Bogom, Ocem koji nas ljubi i koji nam je blizu.“
Citat dovoljno govori sam za sebe.
MOJ ODGOVOR Citat dijelom daje uvid u to zašto se autore (ili barem ovoga) na tom portalu iščitava kao da je sklon katoličkim tvrdnjama. Ovakvo naguravanje različitih pojava u životu Crkve koje autor navodi možda više govore o tome da autoru nešto smeta kod tih pojava, nego što su te pojave zaista problematične i izraz „magijskog shvaćanja molitve“. Izdvojit ću samo neke:
- Inzistiranje na vrlo preciznim misnim nakanama – Pa što je tu poganski mentalitet? Zar nije za čitavu zajednicu koja moli za tu zajedničku misnu nakanu dobro i poželjno da zna za koju potrebu moli?
- Molitva svecima zagovornicima u specifičnim situacijama– što je tu, pak, pogansko? Budući da je, na primjer, sv. Josip bio radnik, čovjeku je lako zaključiti da on razumije muke i teškoće rada i što rad znači za čovjeka. Logično je zaključiti da će se njemu moliti u potrebama vezanim uz posao. Sveci su ljudi – oni nas razumiju, a posebno u onome u čemu su i sami bili aktivni ili u onome što su i sami prošli kroz svoj život. Poganska praksa bi bila moliti Boga da kaže nekom svecu da učini nešto. Ali to je često tek teološka šala ili molitva kojeg jednostavnog člana Božjega puka – člana kojeg u toj stvari treba poučiti, a ne docirati mu.
Uostalom, svece za uzor u zanatima, životnim situacijama, dobi i sličnim specifičnim situacijama imenuje i daje za uzor Crkva. Crkva kojoj je Isus povjerio vlast. Nema tu u poganskog mentaliteta.
- Oprost vremenitih kazni– o oprostu govori Katekizam Katoličke Crkve od broja 1471 do 1498. Dakle, oprost vremenitih kazni je dio vjerovanja i nauka Katoličke Crkve, a ne „simptom poganskog mentaliteta.“ Ova tvrdnja ne treba daljnje pojašnjenje, već poziva autora I. Leku da se zapita o svojoj tvrdnji i je li joj mjesto na portalu koji se naziva Katolik 2.0.
4. Pitanje širenja teksta od strane crkvenih dostojanstvenika:
Darko Pavičić u svojoj kritici Lekinog teksta nazvao je problematičnim što su taj tekst podijelili jedan nadbiskup i vikar jedne biskupije. Slažem se s time da je problematično, ali dodajem razlog: problematično je što je potonji podijelio uz oduševljenje, a nakon njega nadbiskup dijeli njegovu objavu, a bez ikakvog komentara. Nakon toga, u istom je slijedu došlo i javno dijeljenje Lekine reakcije na Pavičićev tekst, ali ovaj put je navedeni vikar uz poveznicu dodao i ovo:
„Preporuka za one koji su možda s nerazumijevanjem pročitali raniji tekst koji sam preporučio, kao što je to učinio jedan poznati “katolički” novinar koji je 10.2.1990. za Stepinca pisao da je osoba “koja očito nije dorasla vremenu u kojem je živjela”, a sada se slično obrušio i na jednog nadbiskupa.“
MOJ KOMENTAR
Smatram problematičnim to što crkveni dostojanstvenici poput vikara dijele tekst koji se grubo odnosi nprema vjernom Božjem puku koji traži posvećenje Rusije, a da se pritom zaboravlja da su to posvećenje tražili i biskupi patničke Ukrajine. Ujedno smatram problematičnim i to što jedan vikar preporučuje tekst pun podrugljivosti i dociranja, pun onoga što zaista nije potrebno u sadašnjem trenutku, a k tome još i tvrdnji koje su protivne nauku i vjeri Katoličke Crkve (npr. o oprostima vremenitih kazni, svecima zagovornicima u specifičnim situacijama).
Kada to i jedan nadbiskup podijeli bez vlastitog komentara, tada je problem u tome što nije jasno dijeli li on to iz slaganja ili neslaganja s napisanim, u cijelosti ili samo djelomično… Pritom dijeli objave navedenog vikara za oba teksta s portala Katolik 2.0., a ne dijeli Pavičićevu kritiku.
Nije problematično da nadbiskup čita i dijeli tekstove na portalima. Ali je riskantno to činiti, kada su tekstovi ovako skliski za vjernički puk koji se svojoj jednostavnoj teološkoj obući lako može poskliznuti prilikom našeg čišćenja zajedničkih stuba.
Ujedno, prešućuje se činjenica Pavičićevog obraćenja o kojemu je javno govorio, pa se navodi njegova tvrdnja iz 1990. o bl. Alojziju Stepincu. Ta tvrdnja je neumjesna, ali je nastala prije Pavičićevog obraćenja. Stoga je neprimjereno navoditi ju kao pokazatelj što očekivati od Pavičićevog teksta. To je argument ad hominem koji nalikuje onom argumentu starijeg sina koji prigovara milosrdnom Ocu zbog toga što se raduje zbog mlađeg sina i navodi ocu bratove grijehe iz prošlosti, prije obraćenja. Zaista, dokle u nečiju prošlost smijemo ići, kako bismo ju iskoristili za svoje potrebe? Kada to postaje dopuštenim, da kada brat izvadi brvno iz svoga oka, mi poslije postavimo to njegovo brvno kao stup srama i brata stavimo na nj?
No, dijeljenje ovakvih tekstova prblematično je ponajviše zbog njihovog sadržaja: u vremenu Opće Sinode u Crkvi, u vremenu Sinodalnog puta u Njemačkoj, u vremenu kada je potrebna reevangelizacija čitave Europe (pa tako i RH), nije poželjno da jedan biskup dijeli članke upitne publicističke vrijednosti i u dijelovima sumnjive teološke ispravnosti. Ovdje bi, uz dijeljenje, bio poželjan bar kratki komentar onoga s čime se nadbiskup i vikar slažu, a s čime ne.
Bolji bi put bio, dakle, i to je moj osobni prijedlog, da biskupi redovito (npr. kvartalno) ili u specifičnim situacijama kao što je ova, izdaju pastirsko pismo za pouku vjernicima. U ovome slučaju tema bi bila Fatima i čin posvećenja. Tako bi biskupi izravno poučavali vjernike. Nije zato loše razmisliti bi li u svakoj biskupiji bilo dobro imati jedan zbor za nauk vjere u biskupiji kao savjetodavnu skupinu koja savjetuje biskupa u njegovoj autonomnoj službi poučavanja. Zbor bi mogao govoriti o nauku vjere i onome što primjećuju u biskupiji, o čemu je potrebno poučiti vjernike jedne biskupije te koje materijale koristiti ili izdati nove.
5. Zaključno
Nemam ništa protiv rasprave o stanju u Crkvi, o nekim postupcima u Crkvi ili o tome kojim sredstvima Crkva u svijetu može bolje naviještati evanđelje. Ali imam protiv rasprava koje su svrha samima sebi ili su podloga za puko kritiziranje ili čak dociranje drugim vjernicima, osobito kada se to čini tvrdnjama upitne ispravnosti ili upitne potrebe.
Možda će netko reći da je to sloboda govora i da je dopušteno to reći. Ali tu, čini mi se, vrijedi ona Pavlova: „”Sve je slobodno!” Ali – sve ne koristi. ”Sve je dopušteno!” Ali – sve ne saziđuje. Nitko neka ne traži svoje, nego dobro drugoga. (…) Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj, kao što i ja svima u svemu ugađam ne tražeći svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje.“ ( 1 Kor 10, 23-32)
Kada katolički intelektualac ili teolog piše nešto za internetski portal (a ne stručni časopis) tada mora biti svjestan da ne piše za mali intelektualni krug, već za javnost u koju se ubrajaju i intelektualci i moji učenici i radni kolege koji od teologije znaju možda tek osnovni katolički vjeronauk. Zato treba biti oprezan i ne skrivati se iza grubog i direktnijeg stila, prozivanja, podrugljivosti i etiketa. Jer, naspram teologa, katoličkih intelektualaca, vikara i nadbiskupa koji pišu ili dijele ovakve prepiske stoje baš takvi vjernici koji se služe internetom i čitaju ono što im netko preporuči. Oni su za nas oni drugi i mnogi koje Pavao spominje. Oni su maleni koje ne smijemo sablazniti, nego radije, da parafraziram što sv. Pavao poučava (usp. 1 Kor 9, 22), biti maleni s njima da prime evanđelje i zadobiju vječni život s Kristom.
A što se forme tiče, onima koji kritiziraju one koji se raduju ispravnoj formi posvećenja – njima mogu navesti za kraj Isusove riječi Ivanu Krstitelju: „Pusti sada!“ (Mt 3, 13)
Ivan Glavinić
Odgovori