Crkva u Hrvatskoj vlastitim se mjerama pridružila borbi s pandemijom COVID-a u samom početku. Neki su to smatrali razumnim, a drugi negodovali. U tim trenucima rasprave o mjerama Crkve napisao sam javno: „Kako vrijeme bude odmicalo ili kad ovo sve završi, imat ćemo priliku za sagledavanje svojih poteza, za promišljanje o drukčijim mogućnostima, o širem pogledu na stvari, na mogućnosti.“
Kako se s vremenom i novim sojevima virusa situacija dosta promijenila, smatram da je došlo vrijeme za analizu naših postupanja – u Crkvi. Točnije, vrijeme je da počnemo analizirati ono što smo naučili od početka pandemije o sebi kao Crkvi. Po mom osobnom sudu, nekoliko je stvari snažno izišlo na vidjelo. Stoga ću ih u sljedećih nekoliko brojeva i analizirati. Ako potaknu barem jednu osobu na razmišljanje ili pak širu raspravu, ti tekstovi neće ostati tek tinta na ovom snopu papira koji, dragi čitatelju, držiš u ruci.
Od početka pandemije pa do sada događalo se mnogo toga: od teoloških i/ili crkvenopravnih rasprava o raznim pitanjima, smišljanja različitih načina prenošenja evanđelja, rasprave o cijepljenju i moralu… Zadržat ću se za početak na pitanju poslušnosti biskupima. O nekim drugim pitanjima, bilo da jesu ili nisu povezana s poslušnosti i/ili s crkvenim vlastima, neću ovdje pisati. Bit će prilike u sljedećim brojevima.
Zašto biti poslušan član Crkve?
Jednostavno je: “Krist postade poslušan do smrti na križu.” (usp. Fil 2, 8-9). Onaj tko želi biti član Crkve mora nasljedovati Isusa Krista i u tome: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.” (Lk 9, 23).
Sveto pismo puno je poziva na poslušnost i razloga za nju. Nije potrebno citirati. Onaj tko ipak želi nešto biblijskih tvrdnji o poslušnosti, neka odloži ovaj tekst, uzme Bibliju, neka pročita pokoji psalam, barem jedno evanđelje i jednu poslanicu. Bez Svetog pisma nije moguće poznavati Krista – to nas je poučio naš sv. Jeronim. Bez poznavanja Krista nije moguće ispravno razumjeti ni Crkvu niti važnost poslušnosti u Crkvi.
Prije nego krenem dalje, reći ću i ovo: oni koji će tvrditi da smo dužni na poslušnost samo Bogu, a ne i Crkvi (biskupima, svećenicima), neka ponovno odlože ovaj tekst i pronađu mjesto gdje Isus Petru predaje vlast upravljanja Crkvom i ono mjesto gdje govori učenicima da onaj tko njih sluša, sluša njega.
Tri skupine vjernika prema iskazanoj poslušnosti
Tako. Sada razmislimo kako smo stajali s poslušnošću, tj. kako smo se ponašali tijekom pandemije prema onima kojima dugujemo poslušnost? Ja mogu navesti barem tri općenite skupine vjernika, prema iskazanoj poslušnosti. Na prvome mjestu treba spomenuti one koji su od prvoga dana čvrsto obdržavali poslušnost mjerama biskupâ. Potom su tu oni koji su bili poslušni, ali su mrmljali na Crkvu ili svog župnika/biskupa i tražili rupe u zakonu poslušnosti. Konačno, treba navesti i onu skupinu koja je zanemarila upute biskupâ, u cijelosti ili djelomično, ali su to činili potpuno svjesno.
Sigurno su mnogi od vas čuli za slučajeve da su u nekim župama svećenici slavili svete mise s narodom, unatoč odredbama svojega biskupa. Neki će vrlo smjelo povući usporedbe tih slavlja svete mise s tajnim okupljanjima prvih kršćana na svetu misu. No, to je presmjela usporedba. Upravo su se kršćani prvih stoljeća čvrsto držali svojih biskupa kao upravitelja i svjedoka. Već sv. Ignacije Antiohijski (I. – II. st.) piše Efežanima: Stoga se trebate slagati s biskupovom voljom, kao što i činite. Vaše se dično, Boga dostojno svećenstvo sljubilo s biskupom kao strune s kitarom. Zato se u vašoj slozi i u skladnoj ljubavi opijeva Isus Krist. A isti taj Ignacije kršćanima u Magneziji piše ovo: Valja, dakle, kršćanima se ne samo zvati, već to i biti; naime, neki uvijek spominju biskupa, ali onda sve rade mimo njega. Takvi mi se ne čine čestitima jer se ne okupljaju valjano kako je zapovjeđeno. Ove riječi govore same za sebe i nije im potreban komentar.
Dodajmo još i ovo: ako se u nekoj župi za vrijeme općeg zatvaranja slavila misa (i drugi sakramenti) s narodom, protivno odluci mjesnog biskupa, to je unijelo i već neki nemir u Crkvu općenito – nemir u dekanatu, nemir u biskupiji. Ne tvrdim da je euharistija po sebi unijela nemir – to bi bilo krivovjerje. Tvrdim nešto drugo: neki se nisu okupljali u posluhu – važnom čimbeniku jedinstva – i njihov propust je mogao biti povod nemiru u drugoj zajednici. Naime, događalo se da se vjernici pitaju kako to da tamo neki župnik ipak slavi misu s narodom, a naš ne; kako to da neki slavi krizmu, a naš neće. To je taj nemir. Nije dobro svjesno, pa bilo potpuno ili nepotpuno – zanemariti obvezu poslušnosti prema biskupu, posebno zato što ima osobitu ovlast u pitanju bogoslužja. Oh, ako je tu njegova ovlast osobita, kako bi tek onda i naša poslušnost baš tu trebala biti osobita.
Netko će reći da nitko nema pravo ukinuti svetu misu u Crkvi. No, nitko i nije ukinuo svetu misu. Štoviše, svete mise su se uvijek slavile. Ono što je odgođeno (a ne ukinuto) je prisutstvo naroda u crkvenom prostoru za vrijeme slavlja mise. S druge strane se preporučalo praćenje mise putem medija, kako bi i dalje održali već neku razinu euharistijskog zajedništva – iako svaki u osobnom prostoru, a ne zajedno na jednom mjestu. Slično kao što smo svi mi katolici u cijelome svijetu samo jedna Crkva koja zajedno slavi jednu jedinu euharistijsku žrtvu, a ipak svatko u svome kraju. Poslušnost nas je mogla poučiti i dublje uroniti u to otajstvo: kao što je svaka biskupija Crkva i u njoj svaka župa Crkva, tako je i obitelj, pa i svatko od nas – Crkva.
Poslušnost nam je mogla pomoći i dublje razumjeti važnost pričesti u našem životu, ali i stanje onih koji ne mogu na pričest – bilo zbog manjka svećenika, bilo zbog vlastite grešnosti. Postoje mnogi povijesni primjeri i razlozi nepričećivanja vjernika. O nekima se može i raspravljati, ali nećemo. To spominjem samo kako bih pokazao da smo ovu situaciju mogli iskoristiti da bolje shvatimo kako smo samo jedna Crkva zajedno svi mi: mi koji smo se nehtijući, ali po poslušnosti našli u takvoj situaciji, zatim vjernici koji žive u grijehu, pa oni koji nemaju dostupnih svećenika, a i oni koji su bili prije nas i koji će nas dočekati u budućem životu.
Poslušnost ne zahtijeva da se šuti besprigovorno, ali traži da se pazi na razliku između mrmljanja na osobu i obraćanja njoj. To je ona razlika između Izraelaca i Mojsija u pustinji: Izraelci mrmljaju, a Mojsije se obraća i moli Bogu. To je ona razlika između apostola i Isusa: apostoli su Isusu prigovarali da spava dok oni ginu u oluji, a Isus je pred oluju svog života molio Oče, ako je moguće … Ali ne moja volja, nego tvoja. Dakle, unutar svete poslušnosti može se izreći neka ideja, dati prijedlog svome biskupu kako bolje osmisliti neku od mjera. Mrmljanje je opasno kao i duhovna lijenost. Sveta poslušnost u Crkvi ne znači lijenost za kreativnost ljubavi i bezbrižno prebacivanje sve odgovornosti na biskupe, čekajući u čuđenju kako se već sami nisu sjetili„onoga čega smo se mi davno sjetili.“U poslušnosti možemo iskazati svoje ideje, svoja mišljenja i prijedloge, svoje potrebe biskupima. Poput Mojsija, prorokâ ili Isusa koji su otvoreno, ali u svetoj poslušnosti razgovarali s Nebeskim Ocem, prihvaćajući na kraju njegovu, a ne svoju volju.
A što reći za traženje rupe u zakonu poslušnosti? Mislim na traženje izlaza u tome gdje je koja riječ i kako napisana u crkvenim dokumentima; u onome da koronamjere nisu ex cathedra nauk, pa ne obvezuju u poslušnosti. Nije baš tako. Postoji obveza poslušnosti crkvenoj vlasti i kada naučava redoviti nauk i kada vrši redovitu vlast. Ali tu smo već u kanonskom pravu (tko želi o tome, neka pogleda motuproprij sv. Ivana Pavla II. Ad tuendam fidem). Ja bih ipak pošao drugim putem, prema ispitu savjesti kroz Sveto pismo. Kada tražimo rupu u zakonu, osobito u zakonu poslušnosti, rekao bih da tada činimo ono što je sv. Pavao nazvao ”traženjem svojega”. Mi tražimo prvo svoja prava, svoju slobodu, oslonac za svoje ideje. A kod Pavla stoji da Ljubav… ne traži svoje (usp. 1 Kor 13, 1-13).
Dakle, ako se pitamo jesmo li dužni biti poslušni nekoj odredbi svojih biskupa – bolje biti poslušan, nego svim silama tražiti svoje. Od viška poslušnosti ništa ne boli, jer višak poslušnosti ne postoji.
Na kraju, zašto uopće ovi retci, ova tema? Za nas, Crkvu. Kako bismo sada trijezno raspravljali. Ali i više: kako bismo iznova osmislili katehezu u našim mjesnim Crkvama. Mnogo se govori o rasporedu moći u Crkvi. Ali ne možemo govoriti samo o tome. Potrebno je govoriti i o poslušnosti. Jer u njoj su stope Isusove.
Ivan Glavinić
Izvorno objavljeno u: Veritas.Glasnik sv.Antuna Padovanskog, travanj 2022.
Odgovori