U prošlome tekstu (OVDJE) započeo sam analizirati odnos države i Crkve u pandemiji koronavirusa. U zraku je ostalo pitanje: čemu uopće rasprava o ovome, ako se kraj pandemije nazire? Što je to konkretno što se moglo i može drukčije učiniti? Dužan sam odgovor pa ga, dragi čitatelji, sada nudim.
Čemu ova rasprava?
Ovu raspravu treba provesti za neke buduće slučajeve. I za pouku mladim laicima, katehetama, teolozima, redovnicima, klericima koji će ovo čitati. Trebamo moliti i nadati se da neće biti budućih slučajeva, tj. slične pandemije. Ali, trebamo biti spremni prihvatiti i tu mogućnost. Pa, što možemo „drugi puta pametnije“? Evo nekoliko koraka, po starom dobrom receptu nauka Crkve: vidjeti-prosuditi-djelovati.
- Korak: vidjeti
Treba najprije sagledati čitavu situaciju vjernika: što im prijeti, što im je potrebno, koje su mogućnosti, a koje prepreke za vjernički život u pandemiji. Što je to što je trenutno moguće, a što nemoguće ostvariti? Za crkvenu vlast u tome ne smiju biti presudne mjere države, niti dobar odnos s politikom. (Čini li se samo meni ili i tebi, dragi čitatelju, kako je politička korektnost i diplomacija sve češće za Crkvu kočnica evangelizacije?)
Netko će reći da je država donosila mjere u konzultaciji sa stručnjacima i da je to u nekoj mjeri bilo sagledavanje situacije. I to je točno, a može u isto vrijeme biti i nevažno za Crkvu. Jer, država traži mišljenje struke za stvari koje su u interesu političke države. A uređenje vjerskog života Crkve ne smije – ne smije! – biti uži interes države. Ona nema što dozvoljavati, ograničavati ili uređivati u sakramentima, blagoslovima, katehezama… Na državi je poštivati vjerski život, a ne uređivati ga.
I baš to treba gledati, tj. vidjeti što se događa. Vidjeti kako se političari ponašaju, kako donose mjere, i u isto vrijeme vidjeti što je za Crkvu i vjernike nužno i što se može učiniti. Ili, potpuno otvoreno: Crkva treba gledati što je njezin ”interes”. A to je nošenje Božje milosti vjernicima, za spasenje duša.
Što onda Crkva može konkretno učiniti da bolje vidi situaciju? Može se također savjetovati sa stručnjacima, ali koji razumiju unutarnji život Crkve i potrebe vjernika. Crkva u Hrvatskoj ima Hrvatsko katoličko sveučilište i Hrvatsko katoličko liječničko društvo koje može konzultirati kao stručnjake koji žive život Crkve. U proglašavanju svojih mjera Crkva se može voditi njihovim stručnim mišljenjem i vjerničkim osjećajem.
Neki zabrinuti čitatelj možda će reći da se tako stvaraju paralelne strukture, tzv. ”država u državi”. Ali to po sebi nije toliko zabrinjavajuće. Pa, normalno je da se institucije koje su međusobno neovisne oslanjaju ili na vlastite izvore ili na zajedničke, a ponekad su i u međusobnom dogovoru. No, dobro je da Crkva ima vlastite stručne izvore na koje se oslanja, jer državne vlasti mogu iskorištavati stručna mišljenja u političke svrhe. Koje mogu postati vrlo sumnjive. A te stvari Crkvi ne pristaju. Tu dolazimo i na sljedeći korak.
2. Korak: prosuditi
Crkva može i treba bolje prosuditi trenutak u kojemu se nalazi. Ne samo u općenitom smislu, već i u dnevno-političkom smislu. Znamo da je brojnim ljudima s vremenom postalo sumnjivo često mijenjanje pandemijskih mjera u državi. Sumnjivo je bilo jer se previše podudaralo s politički podobnim trenucima (izbori) i turističkom sezonom koja je financijski važna za državu. Ne ulazim u dokaze, ali ću istaknuti ovo: to je stvarna moguća opasnost kad god politička vlast donosi neke važne mjere. Zato se Crkva ne može osloniti samo na mišljenje države i njezinih stručnjaka od povjerenja.
Crkva treba sama prosuđivati u onome što se tiče srži njezinog života: slavlje sakramenata, naviještanje evanđelja i caritas. Ne može ni trenutka dovesti u pitanje je li slavlje ijednog sakramenta postalo žrtvom nekih političkih igara!
Treba prosuđivati trenutak i trenutke. Odmah u početku jasno postaviti granice. Prosuditi da bi neke mjere državnih vlasti mogle sezati u područje koje nije njihovo. Prosuditi da je državna vlast ipak i politička i zato podložna napasti svjetovnih interesa. Prosuditi da crkva nije područje državne vlasti, već sveto tlo na kojemu je ljubav prema braći i više od obične sigurnosti, a ona ne može živjeti bez uzajamnog darivanja Krista i Crkve. Potrebno je prosuđivati duhovne potrebe vjernika: što je ono bez čega možemo živjeti, a što je ono bez čega ne možemo živjeti. Prosuditi da je važnije sačuvati vječni život.
Neka mi nitko ne zamjeri, ali usudit ću se postaviti nekoliko konkretnih kritičkih pitanja: Je li baš bilo nužno odmah u početku suspendirati mogućnost ispovijedi? Bez pjevanja u misi možemo, ali možemo li dugo vremena bez mise i pričesti? Je li se znak mira mogao samo zamijeniti nekom drugom gestom (npr. malim naklonom)? Je li bilo potrebno dokidati škropljenje maslinovih grančica vodom blagoslovljenom na Bogojavljenje (sa solju), ako tu vodu nitko nije dirao? Je li nas država zaista nasamarila (makar i neizravno) kada smo šutke pristali na sve njihove mjere?
Što dakle treba: pri donošenju odluka bolje prosuđivati vrijeme, situacije i društvene (političke) odnose i igre.
3. Korak: djelovati
Kroz čitavo ovo vrijeme država je propisala mnogo mjera. Iako je to često dizalo kosu na glavi mnogim ljudima, ipak pokazuje da se budno pratilo kretanje pandemijske oluje i reagiralo prema stanju. Za usporedbu, broj dokumenata koje su crkvene vlasti donijele mogu se prebrojiti na prste. Pa, iako se većinom i moglo slijediti preporuke države, ipak je za Crkvu, za laike, a osobito za klerike, važno s vremena na vrijeme uputiti konkretnu riječ, a ne tek pratiti mjere državne vlasti. Naime, na neka pitanja i potrebe vjernika država ne može odgovarati.
Naprimjer: u vrijeme slavlja potvrde dogodi se da su neki krizmanici u izolaciji pa nisu krizmani. I što činiti kada iziđu iz izolacije? Kome da se obrate u vezi sakramenta za koji su pripremljeni?
Nekada je dobro tiho djelovati, ali nekada treba biti i glasan. Na kršenje sekularnosti, gušenje slobodne nedjelje i kršenje proporcionalnosti u primjeni mjera treba reagirati glasnije, čvršće i bolje. Svi mi. Ali ne u svađi, nego u izgradnji društva za Kraljevstvo nebesko.
Potrebno je djelovati, a to za one koji u Crkvi imaju vlast i/ili službe znači češće i jasnije vršiti svoju vlast i izvršavati zadaće službe. Jasnije i glasnije! Nije dovoljno slijediti samo državu.
Reći će netko da su država i Crkva surađivale iza očiju javnosti. I to je potrebno, ali po sebi samo to nije dovoljno. Ne može se život župe i čitave Crkve prepustiti državi. Ako treba, dobro je imati i neki oblik crkvenog stožera. To bi bilo jedno savjetodavno tijelo koje bi pomagalo biskupima i poglavarima u upravljanju biskupijama/redovničkim zajednicama u kriznim vremenima (a to mogu biti pandemije, prirodne nepogode, anticrkvena politika, progonstva, rat…). U taj bi stožer mogli biti uključeni stručnjaci u području koje je mjerodavno za neku krizu. U Crkvi postoje slična tijela za različite svrhe, a predstavljaju vrijednu pomoć. A mogu biti vrlo važna kada vjetar oluje poprimi neugodan miris političkih igara kojima neki mogu izigrati i naše strpljenje i sekularnost. Potrebno je da Crkva baci svoje mreže i k tome ih baci na drugu stranu, koju nam je Gospodin pokazao, a ne država. Strana koju Krist pokazuje je prava strana iz koje se život Crkve hrani.
ZAKLJUČNO
Povjerenje u Crkvu koje je potvrđeno istraživanjima govori nam da možemo i trebamo više raditi. Crkva jest malo stado, ali je ipak velik narod. Narod koji ima Pastira i pastire. Narod koji bez njih ne može. Bez države možemo – to su toliki naši preci pokazali. Bez vlastitih vladara možemo. Unatoč progonima možemo. Ali bez onog nedjeljnog ne možemo. A što je to nedjeljno? To su sakramenti, Božja riječ, zajedništvo Crkve, jedinstvo s pastirima koji vode Božji narod.
To je ujedno i poruka onima koji samo kritiziraju iz sebične čežnje za kritiziranjem, bez volje za više od toga: ne postiže se mnogo ako se samo razbacujemo kritizerskim riječima. Riječima treba graditi, a ne razgrađivati. Treba djelovati, a ne samo komentirati.
A što tebe, dragi čitatelju, vodi u razmišljanju? Želiš li graditi ili samo sa strane komentirati?
Ivan Glavinić
Izvorno objavljeno u: Veritas.Glasnik sv.Antuna Padovanskog, srpanj-kolovoz 2022.
Odgovori