A Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: “Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?” To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: “Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?” Ona reče: “Nitko, Gospodine.” Reče joj Isus: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.”
Iv 8, 1-11
Ovaj evanđeoski ulomak uvijek je zanimljiv i često ljude navodi na pitanje: Tko bi danas odustao od kamenovanja i otišao? Dobro je to pitanje. A evanđeoski ulomak je bogatiji i ima još širi kontekst od onoga koji se naizgled nameće. Zato treba
Isusu se farizeji i pismoznanci obraćaju s ‘Učitelju’ – Rabbi. Tim se izrazom obraćalo osobi koju su poštovali kao autoritet, osobito kada je riječ o Tori – Zakonu (to je Petoknjižje – prvih pet knjiga Biblije). Dakle pismoznanci i farizeji obraćaju se Isusu s izrazom poštovanja i traže od njega tumačenje i smjernice za konkretni slučaj,a na temelju Zakona – Svetog pisma. oni sami su dobro poznavali Zakon pa, kao što i sam evanđelist kaže „To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu opužiti.“ Dakle, dolaze mu, obraćaju mu se s poštovanjem, ali su prijetvorni.
Dovode mu ženu zatečenu u samom preljubu. Izraz je toliko jak da možemo pretpostaviti da je zatečena upravo dok je činila preljub. To znači: zatekli su je s nekim u preljubu. Zato su nju doveli k Isusu kao Učitelju.
Zakon (Tora) doista propisuje „takve kamenovati“. Ali, kako bi se vidjelo u čemu se ovdje krije iskušavanje Isusa, treba poznavati cjelinu propisa Zakona, ali i životnog konteksta Isusove domovine.
Kušnja: rimski ili Božji zakon?
Naime, Isusova domovina je u to vrijeme pod vlašću Rima. A Rim nije imao obvezne smrtne kazne za preljub. Židovski Zakon jest. I upravo je ovdje možda ta kušnja, slična onoj kušnji kada su Isusu došli s pitanjem: „Učitelju (…)! Je li dopušteno dati porez caru ili nije?“
- porez
Tada su k njemu došli neki (evanđelja navode razilčito: pismoznance, farizeje, uhode, herodovci) da sa iskušaju. Pred njega su stavili na kušnju odanost Zakonu, tj. izbor Zakon ili Car. Da je to uistinu velika kušnja dodatno pojačava izraz koji koristi Luka kada Isus, pokazujući na novčić, kaže „Čija je ovo slika…?“ (Lk 20, 24). Izraz slika naš je prijevod grčkog izraza eikon – ikona, slika. Prema zakonu (Pnz 4, 16) bilo je zabranjeno praviti likove čovjeka kao božanstva, dok je u Rimu car imao kult božanstva. Isus svojim odgovorom tada upućuje na to da on ne brani dati porez, a u isto vrijeme razlikuje Boga i cara i ne priznaje caru božanstvo.
- preljubnici
Slično se događa i ovdje, gdje postoji jasan propis Zakona – Tore o kazni za preljub, a u isto vrijeme postoji i vlast Rima koji nema obvezu takve kazne. Opet je Isus stavljen pred kušnju: Riječ Zakona ili Rima? No, farizeji i pismoznanci ovdje stavljaju pred Isusa i još jednu smicalicu: testiraju i njegovo poznavanje Zakona. Naime, kada su doveli ženu i bili spremni kamenovati ju, oni sami nisu do kraja držali propis Zakona. Naime, Zakon propisuje kamenovati oboje preljubnika, a ne samo jedno. (Lev 20, 10; Pnz 22, 22-29) Dakle, iskušavaju Isusov učiteljski autoritet, iskušavajući njegovo poznavanje Zakona. I u isto vrijeme iskušavaju njegovu poslušnost i podložnost tom istom Božjem Zakonu. Isus sve to dočekuje sagnut, pišući po tlu i prebacujući lopticu pravednosti na njih.
Isusovo pisanje po tlu
Općenito se ne zna precizan smisao ovog postupka. U tome se može vidjeti Isusa kao Zakonodavca. Naime, evanđelje navodi da se Isus sagnuo i pisao.
- Sagnjinjanje, tj. prigibanje Božje je u psalmima čest motiv, osobito kada je pojedinac u nevolji i k tome pred grešnicima. Tako u Ps 86 čitamo:
Prigni uho svoje, Jahve, i usliši me jer sam bijedan i ubog. Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi; spasi slugu svoga koji se uzda u te! Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se jer povazdan vapijem k tebi. Razveseli dušu sluge svoga jer k tebi, Jahve, dušu uzdižem. Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš, pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. Slušaj, Jahve, molitvu moju i pazi na glas vapaja mog. U dan tjeskobe vapijem k tebi jer ćeš me uslišati(…) O Bože, oholice se digoše na me, mnoštvo silnika život mi vreba i nemaju tebe pred očima. No ti si, Gospode Bože, milosrdan i blag, spor na srdžbu – sama ljubav i vjernost. Pogledaj na me i smiluj se meni; daj svome sluzi snage svoje i spasi sina sluškinje svoje! Daj mi milostivo znak naklonosti svoje, da vide moji mrzitelji i da se postide, jer si mi ti, o Jahve, pomogao, ti me utješio.
Saginjanje je često znak znak Božje naklonosti prema čovjeku, znak njegove blizine i volje da susretne čovjeka u njegovoj nevolji. Možda je tako i u ovome slučaju s preljubnicom. - Isus piše po tlu (prstom).Ovo može biti znak Židovima i prisjećaj na to kako im je uopće dan taj Zakon na kojega se sada pozivaju: na dvije kamene ploče Bog ih je prstom svojim upisao: „Kad Jahve svrši svoj razgovor s Mojsijem na Sinajskom brdu, dade mu dvije ploče Svjedočanstva, ploče kamene, ispisane prstom Božjim.“ (Izl 31, 18). Kada su Izraelci prekršili taj Zakon, Bog opet piše riječi Saveza, a dolazak Božji na Sinaj se opisuje kao ovako: „Jahve se spusti u liku oblaka, a on stade preda nj i zazva Ime: “Jahve!” Jahve prođe ispred njega te se javi: “Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću…“ (Izl 34, 5-6). Ovdje u isto vrijeme nalazimo dva motiva koja se nalaze i u evanđelju i jedan koji smo sami uočili: Božje spuštanje i pisanje Zakona. Nalazimo također iste Božje osobine kao i u gore navedenom Ps 86: milosrdan, milostiv (blag), spor na srdžbu, pun ljubavi i vjernosti.
Dakle, Isus tim svojim postupkom možda slikovito dočarava da je on zna Zakon, da je on taj koji je Zakonodavac.
Naravno, sve su ovo nagađanja, ali i ta nagađanja upućuju nas na smisao ovog evanđeoskog ulomka.
Tko je bez grijeha…
Kada Isus upućuje pismoznancima i farizejima riječ: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ tada on uzvraća kušnjom. Stavlja njih i njihovu vjernost Zakonu pred kušnju i čini ono što su oni njemu htjeli učiniti. Oni su dobro poznavali Zakon i da propisuje da se kamenuje oboje preljubnika. A doveli su samo ženu. Sagriješili su već time što su se oglušili na Zakon i na propis na koji se u nekoj svojoj verziji pravde pozivaju. Prorok Amos donosi Božju riječ: „Jao onima koji pravdu pretvaraju u pelin, u prah bacaju poštenje!“ (Am 7, 5). Bacivši kamen na ženu, bacili bi poštenje u prah.
Isus i preljubnica
Kada oni odlaze, Isus se obraća preljubnici. On ne pušta da njezin grijeh prođe neprokomentirano. Svjestan je On da je počinjen grijeh. Ali Isus svoju presudu donosi ne osuđujući, već iskazujući blagost i milosrđe. Njegova presuda ne donosi smrt ,nego život. Baš kao što ni Zakon kao Riječ Božja nije riječ smrti, već riječ Života. Ona je objava Boga kao onoga koji je spor na srdžbu, a bogat milosrđem. Kao što je Izraelcima tada oprošten preljub, tj. idolopoklonstvo zlatnom teletu, tako je i ovoj ženi sada oprošten preljub.
Važno je primijetiti to da Isus ne “trubi” pred svima o grijehu preljubnice. Ne, on ne ide niz vodu farizejima i njihovom javnom linču. Tek kada odlaze oni koji su se sami pravili pravednicima, tada se on nasamo obraća grešnici. Njezini i naši grijesi njemu su poznati i bez da ih drugi prokazuju pred njim. On poznaje srca ljudi i zna našu dobrotu i naše grijehe i sve nakane s kojima činimo i dobro i zlo.
Nije na nama Isusu ukazivati na grijehe drugih, niti je Isusov cilj ukazivati da je netko grešnik. Ta, svi smo grešnici. Naši grijesi Isusu su poznati i u svome milosrdnom srcu on nam prašta u otajstvu sakramenta ispovijedi. Njegova ljubav i milosrđe neizmjerni su i zato za nas uvijek otajstveni, tajanstveni. U toj tajanstvenosti on poznaje naše grijehe, ali i donosi osudu i oprašta.
ZAKLJUČAK
Farizejima, pismoznancima i drugima nije bio nepoznat stav Isusa prema grešnicima. Iako nas njegovo milosrđe i mudrost u ovom evanđeoskom ulomku uvijek oduševi, ako gledamo cijelo Sveto pismo, to Božje milosrđe nije novost. Znali su da Isus nije tvrda srca prema grešnicima. A mislili su da su mu pripremili dobru stupicu.
Zato mislim da bi u ovom evanđelju, više nego odnos Isusa i grešnice i Isusove izreke „Tko je bez grijeha…“ , trebalo gledati Isusov odnos prema toj kušnji. A ako se pitamo ‘Tko bi danas odustao od kamenovanja i otišao’, trebali bismo se pitati i tko bi se danas usudio staviti Isusa na kušnju?
A takvih ima. Mnogo je onih koji dovode Isusove riječi u pitanje. Dovode u pitanje Crkvu, oprost, sakramente, Sveto pismo… Svjesni da postoji tumačenje Biblije, ipak ustraju u svom svjetovnom mozganju, grčevito u sebi i u svijetu tražeći uporište za svoje opiranje Bogu i njegovoj pravednosti.
Nisu takvi samo ateisti. Takvi smo i mi sami kada nam nešto ne odgovara u Crkvi, pa tražimo uporište za svoj stav; kada Crkva nešto propiše, tražimo sitnice i rupe u zakonu poslušnosti; kada papa nešto kaže, mjerimo precizno razinu autoriteta,; kada župnik nešto traži ili zahtijeva, tražimo način kako da ga zaobiđemo ili da mu nametnemo stav.
Takvi smo i kada u Bibliji tražimo uporište za svoja ponašanja za koje znamo da nisu uvijek odgovarajuća u nekim situacijama. Takvi smo i kada drugima pritišćemo savjest u želji da tako postignemo nešto za sebe, a ne za drugoga.
Takvi smo i kada komentiramo kakav je netko tko je „uvijek u prvom redu pred oltarom“… Takvi smo i kada sitnim provokacijama jedni drugima svoj pastoralni uspjeh nabijamo na nos, misleći da smo bolji od drugih.
Takvi smo kada god tražimo rupe u Božjem zakonu za sebe i svoje planove i svoju mudrost, a kako bismo se opravdali pred savješću.
Tko je bez grijeha, neka baci kamen prvi.
Tko misli da svojom mudrošću može nadmudriti samu Mudrost? Tko misli da svojom pravdom može biti pravedniji od Pravednoga? Tko misli da je u pravu kada u sebi traži način da zaobiđe glas Onoga koji je sama Istina i Pravo?
Misliš li i ti da možeš baciti kamen kušnje pred Isusa?
Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne. (1 Kor 10, 12)
Ivan Glavinić
Odgovori