U prošlome tekstu započeo sam analizirati držanje i plodove u Crkvi u vrijeme pandemije. Učinio sam to uz tvrdnju da se „s vremenom i novim sojevima virusa situacija dosta promijenila“. Sada smo napokon dočekali i to da su i u Crkvi i u državi ukinute gotovo sve mjere. Bogu hvala! Analiza može poći dalje! A čini mi se baš dobrim započeti upravo s odnosom države i Crkve tijekom ove pandemije.
Na početku pandemije Crkva je vrlo brzo nakon države reagirala: donijela je vlastite protuepidemijske mjere. S jedne strane je dobro da je Crkva zasebno proglasila mjere. Time su se na neki način izbjegla pitanja o uplitanju države u djelokrug crkvene vlasti. Ali, ipak ne posve. I tu je ono što je s druge strane ove priče: Crkva je svoje mjere donijela gotovo na samom početku ove oluje i nije ih često mijenjala. A država je mjere često mijenjala. Jako često! I pritom je država često hodala po granici sekularnosti. A nekad i iza nje.
IZA GRANICE SEKULARNOSTI
Bio je, primjerice, slučaj kada je jedan od članova stožera i član Vlade RH rekao da se mjere državne vlasti o zabrani pjevanja zborova odnose i na pjevanje na misama. Netko će reći da je to normalno, jer je pjevanje svugdje isto. Ali nije isto! Nije isto pjevati i istrošiti grlo na trosatnom koncertu rock benda u Domu sportova ili pjevati nekoliko napjeva na jednoj jednosatnoj misi, uz održavanje razmaka.
Ali, dotični član Vlade nije istaknuo tu razliku, već i misno pjevanje stavio pod zabranu. A time je izravno prekršeno načelo sekularnosti, jer je državna vlast pokušala uređivati bogoslužje. Ta, pjevanje na misi je uređeni dio mise koji ima bogoslužnu svrhu. Nije tek obična zvučna kulisa i zato je podređeno isključivo crkvenoj vlasti.
Slično se događalo i s dozvoljenim brojem osoba na jednom mjestu, a postojale su i preporuke državnih ustanova o trajanju mise, povećanju broja misa, prebacivanju u druge termine, rasporedu sjedenja u klupama, načinu procesije za pričest… (vidi: Preporuke HZJZ-a koje se tiču održavanja misnih slavlja na Badnjak i Božić od 21. prosinca 2020.)
Ukratko ono što je država propisala, odnosilo se i na vjerska okupljanja. No, otkada to država smije određivati koliko ljudi može biti na bogoslužju, kako će sjediti na misi, koji treba biti „smjer kretanja“ nakon pričesti ili što je potrebno za slaviti svetu misu u crkvi?
Oko sokolovo će reći da su biskupi uglavnom donosili odluku da se župnici pridržavaju mjera stožera. I to je točno. Ali, pitanje je zbog čega se toliko dugo pustilo stožeru da utječe na život župâ? Zašto se dopustilo da se uvođenjem kriterija COVID-potvrda dijeli vjernike na dvije grupe i prema tome propisuje koliko ljudi može biti uključeno u neko događanje u Crkvi? Zašto i tu Crkva nije donosila svoje mjere ili jače upozorila državu da se previše zaigrala, da je u cipelama (ili možda čizmi?) moći zagazila na sveto tlo kao da nije sveto.
NA GRANICI APSUDRA
Treba dodati i apsurdno mišljenje Ustavnog suda da je sasvim u redu bila odluka da se u autobusima može ograničiti broj osoba na 40% od ukupnog kapaciteta, dok je u isto vrijeme prema mjerama u vjerskim objektima moglo istovremeno biti prisutno 25 osoba (što je, istina, bilo prilagođavano).
Pa, opišimo to slikovito: u jednom trenutku pandemije u autobusu čija je površina cca. 12 m2 bilo je dopušteno 30 osoba. S druge strane, na vjerskim obredima u jednom trenutku bilo je dopušteno primiti samo 25 vjernika. U boljem slučaju i nešto više. No, činjenica ostaje da je apsurdno da je nerazmjer prihvaćen kao nešto normalno. A sjetite se, dragi čitatelji, ljetnih vrućina u autobusima i hlada u katedralama. I što je onda bilo pogodnije za zarazu: autobus s 30 putnika ili primjerice sprovod na otvorenom?
Isti je sud smatrao odluke Stožera o ograničavanju rada različitih djelatnosti urednima, osim one da se trgovine zatvore nedjeljom: to im je bilo nedopustivo ili, kako su napisali, „ne ispunjava zahtjev razmjernosti“ s Ustavom. Dakle, s jedne strane je bilo u redu ograničiti bogoslužja, a s druge strane nije bilo u redu ograničiti rad trgovina i okupljanje ljudi u njima nedjeljom. Takav odnos države prema vjeri je na granici apsurda, ali je u našem hrvatskom kontekstu dio šireg apsurdnog tumačenja prava, sloboda i odgovornosti.
U tome je, ponavljam svjesno, izostao glasniji vapaj Crkve za logikom i razumom te glas upozorenja prema državnim vlastima da prekoračuju granice svojih ovlasti spram Crkve.
ŠAPAT CRKVE
Kada situaciju sagledam općenito, moj je dojam da je službeni glas Crkve u svim tim nelogičnostima i kršenjima sekularnosti ostao tih, na granici šapta. Nešto glasniji su vjerojatno bili župnici u privatnim razgovorima za župljanima (poneki možda i u propovijedi ili čak činom neposluha). A posebno je glasan bio puk na društvenim mrežama. Ali grupe na njima lako se pretvaraju u „zbor podrugljivaca“ kojima malo što odgovara. Svašta se moglo pročitati: mnogo je bilo onoga što potiče na razmišljanje, a neke stvari su bile toliko isprazne da nisu zaslužile vrijeme za čitanje. Ali ljudska znatiželja se zakači i na takve stvari.
A kakav je bio glas katoličkih intelektualaca? Bilo ih je svakakvog mišljenja i izričaja, ali o odnosu države prema vjerskim pravima i slobodama je malo tko pisao ili govorio. Više se govorilo i pisalo općenito o ljudskim pravima. Tek se povremeno čuo glas iz Crkve, a najjasnije glas požeškog biskupa koji je upozorio upravo na miješanje države u područje Crkve. O, da je barem bilo više takvih glasova!
LJUBAV SVE POKRIVA I ISPRIČAVA
Ipak ne treba napadati katolička društva, intelektualce niti crkvene vlasti zbog toga što možda nisu dovoljno govorili o svemu tome. Radije treba postupati u skladu s onom da Ljubav sve pokriva i ispričava. Crkva je za vrijeme pandemije suočena i s obolijevanjem klerika i redovnika, s posljedicama suše, s potrebom reorganizacije mnogih stvari u pandemiji i, posebno, s ogromnim posljedicama velikih potresa. A sada je suočena i s pomoći prognanicima iz Ukrajine, personalnim promjenama itd.
U trenutku najveće tjeskobe u Getsemanskom vrtu, Isusovi učenici nisu, poput naših pastira, bili zauzeti nekim obvezama, nego su bili pospani. Ljudski je to. A Isus je to, iako je prigovorio, razumio i na kraju prihvatio takvo kakvo je. A nakon uskrsnuća im nije ljutito nabrajao sve situacije gdje su bili slabi i ljutito ih pitao kako su mogli tako činiti… Ne, Isus im je nakon svog uskrsnuća dao Duha Svetoga da ih osnaži za službu i poslanje i da im bude Branitelj u budućim nevoljama.
I mi trebamo razumjeti svoju braću i pastire, a ne samo kritizirati i prigovarati. A onima koji bi i ovaj tekst mogli shvatiti tako poručujem: pročitajte opet! Ja pišem kritiku, ali Crkvu želim vidjeti živu i snažnu. Govorim i pišem ono što mislim da ne valja, ali i opravdavam one odgovorne: ne prozivam i ne odbijam poslušnost. Ali, činim ono što svatko od nas može: možemo predlagati, u bratskoj ljubavi i sinovskoj poslušnosti. I moliti Duha Svetoga za pastire – za snagu, hrabrost i ustrajnost.
HOĆEMO LI DRUGI PUTA PAMETNIJE?
Čemu uopće rasprava o ovome, kada se kraj ovakve pandemije očito nazire? Za neke buduće slučajeve. Trebamo moliti i nadati se da neće biti drugog sličnog slučaja, da neće biti više ovakve oluje. Ali, trebamo biti spremni prihvatiti i taj kalež. Ako se Isus pripremao za svoju oluju, ni nas ne smije oluja zateći nespremne. Pa, što to možemo drugi puta pametnije? Koji su moji prijedlozi koje sam ranije spominjao? Nekoliko stvari predlažem: možemo bolje sagledati situaciju, bolje prosuditi mogućnosti i okolnosti i možemo bolje djelovati. A kako možemo sve to? O tome više u sljedećem broju.
Ivan Glavinić
Izvorno objavljeno u: Veritas.Glasnik sv.Antuna Padovanskog, lipanj 2022.
Odgovori