Isus je utjelovljena Riječ Očeva. Jednoga dana on, Bog i Kralj svega svemira, za vrijeme svog hoda po ovom kamenčiću pijeska što luta svemirom, odlučio je poći u svoj grad Nazaret. Ušao je jedne subote u sinagogu i počeo poučavati okupljene. Od svega što ih je tada poučavao, ostale su nam zapisane njegove riječi kojima je odgovorio na njihovu nespremnost da mu vjeruju: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« (Mk 6, 4) To se odnosilo na njegov grad, njegov zavičaj. A evanđelist Ivan je zapisao o njemu i ovo: »K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.« (Iv 1, 11). Ovo se vjerojatno odnosi na Božji vjerni židovski narod.
Ako je Isus doživio neprihvaćanje u svome zavičaju i u svome ljubljenom narodu, mi kršćani se ne moramo čuditi ako doživljavamo isto to zbog svojih riječi o Bogu.
A ponekad mi se čini da su teolozi ili teologija u Crkvi poput proroka u svojemu zavičaju, svome domu; poput onoga koji je među svojima, ali ga oni ne prihvaćaju. Pritom mislim da onu teologiju koja je crkveno postojana, koja ne hoda ni pedlja iza granice pravovjerja.
TRENUTNA RASPRAVA
Ovih je dana katoličku javnost u Hrvatskoj malo razbudila mini-rasprava biskupa Uzinića i don Mate Parlova. Neću opisivati detaljnije raspravu jer detalje možete pronaći (OVDJE). Prikazat ću samo ukratko kronologiju zaključaka:
- mons. Uzinić još prošlog ljeta istaknuo je da je teologija kod nas »ostala blokirana u prošlosti« te da joj »nedostaje aktualnosti i spremnosti ponuditi teološki odgovor na pitanja i probleme s kojima se suočavamo u sekulariziranom i pluralnom svijetu«;
- don. Parlov je ovih dana rekao da je biskup Uzinić u krivu, jer da je teologija kod nas aktualna, ali je istaknuo i kako joj nedostaje neki specifikum, kako to imaju teologije u drugim narodima;
- mons. Uzinić mu je na Facebooku ubrzo neizravno odgovorio kako »nam je potrebna teologija koja neće govor o Bogu odvojiti od konkretnih životnih problema i izazova. Bojim se da takve teologije u nas gotovo da i nema. Da ima, vjerujem da bi teologija ponovo mogla biti relevantna. I da bi to omogućilo i Crkvi da ponovo postane relevantna.«
Kao teolog, osjećam se prozvanim i pozvanim reći nešto, jer se i moj rad općenito stavio u kategorije neaktualnosti i nerelevantnosti koja ne doprinosi relevantnosti Crkve, ali i u kategoriju nespecifičnosti. Ujedno, osjećam se pozvanim dati svoje mišljenje o tome kakva treba biti teologija. Iako smatram gubljenjem dragocjenog vremena raspravljati kao teolog s teolozima o teologiji.
AKTUALNOST NAŠE TEOLOGIJE
Kada sam pohađao prvu godinu fakulteta, uvjet za pozitivnu ocjenu na jednom kolokviju kod dragog prof. Bodrožića bio je da svi odgovori koje napišemo trebaju biti pisani tako da ih može razumjeti i netko tko nije teolog, npr. neka kumica na Dolcu. To je moje prvo iskustvo u kojemu sam poučen da teološki govor o temeljnim istinama treba biti aktualan, tj. razumljiv svakome čovjeku.
To je temelj dimeznije aktualnosti koja treba biti prisutna u teologiji. Naime, teologija onda kada izlazi iz akademskih krugova u krug vjerničkog puka treba govoriti jednostavnim jezikom. Također, teologija vjerničkom puku treba govoriti o onome što je zaista važno za vjeru cjelokupnog puka.
A unutarteološke rasprave i analize istraživanja su nešto drugo. Neke stvari ne pripadaju u one temeljno važne stvari, pa mogu biti dio života Crkve, ali onaj kojim se bave samo teolozi kao stručnjaci. Takvim akademskim raspravama nije potrebno zbunjivati vjernički puk kao cjelinu.
A čini mi se da bi i zbog ove rasprave o tome što je teologija i kakva treba biti vjernički puk u Hrvatskoj mogao biti samo još zbunjeniji. Pametnije je bilo organizirati teološki skup nekog formata u kojemu bismo iznijeli svoja viđenja o stanju naše teologije i donijeli neke zaključke. Ovako ostaje pitanje: tko od vjernika ne-teologa ima ikakve koristi od našeg javnog dopisivanja i rasprave o tome čime se mi teolozi i kako trebamo baviti?
Ali, kada je već otvorena tema o aktualnosti teologije u Hrvatskoj danas, onda mogu i ja reći nekoliko stvari:
Ja mislim da teologija koja se bavi sama sobom i svojim izgledom u javnosti nikad neće biti aktualna, a ni relevantna ni u svijetu niti u Crkvi. Takva teologija je dosadna, zamarajuća i troši dragocjeno vrijeme u kojemu imamo Isusovu zapovijed krstiti i učiti narode svemu što je on govorio. Pazimo da nas njegov drugi dolazak ne zatekne kako među sobom raspravljamo o tome čija je i koja teologija veća i bolja, a da nismo o Isusu poučili malene – one koji nemaju vjere ili koji su ju izgubili!
S druge strane, možemo razgovarati o pitanju ima li u našim katoličkim medijima premalo teološkog govora o temeljinim stvarima vjere i morala. Ovdje ne govorim o raspravama (njih ima, pa i onda kada nisu potrebne!). Ja govorim o tome je li premalo teološkog govora u katoličkim medijima i to onoga koji je izrečen na privlačan i jednostavan način, a koji smjera poučiti vjernike o istinama vjere. Na pitanje zašto je možda tako, dobar odgovor dao je fra Ante Vučković u svojoj knjizi Neostvarena sloboda. On je istaknuo kako neki teolozi jednostavno imaju nepovjerenje prema medijima u Hrvatskoj (što je dijelom i opravdano), neki su zauzeti napredovanjima, a neki jednostavno ne žele istupati javno.
S druge strane, neki se možda i boje reakcije crkvenih autoriteta, neki možda ne znaju kako bi pojednostavili svoj govor, dok neki drugi možda jednostavno pored svih dužnosti i obveza nemaju ni vremena za takvo što.
Kao teolog, često pišem na društvenim mrežama, a dana mi je mogućnost i redovito, bez cenzure, objavljivati u katoličkim medijima (redovito u časopisu Veritas). Stoga mislim da dajem svoj mali dio za veću javnost i aktualnost teologije. I zato mislim da ponešto iz svog kuta mogu i smijem reći i o tome je li i koliko teologija u nas aktualna i zašto se događa da se čini da nije relevantna.
Meni se čini i iz studentskih dana i iz trenutne situacije u katoličkim medijima, u Hrvatskoj ima teologije koja je aktualna. Don Mate Parlov je lijepo istaknuo nekoliko akademskih primjera, a ja ističem kako se sadržaji katoličkih časopisa i medija (mogu govoriti o sadržaju Kane, Veritasa i Bitno.net-a) redovito bave aktualnim društvenim temama i ne izostaje ni teološki osvrt uslijed aktualnosti. Drugo je pitanje kakva je prihvaćenost, tj. praćenost tih medija među našim vjernicima. Imaju li ljudi vremena ili volje čitati te osvrte? Što utječe na to? A i dalje ostaje pitanje: nije li i to što imamo premalo?
TEOLOGIJA I PASTIRI
Za to, čini mi se, nije prava adresa teologija, već svatko tko u Crkvi ima neku službu. Kakav je način izlaganja nauka ili mišljenja u tim teološkim člancima, u službenim izjavama teoloških fakulteta, tijela HBK? Često su ti članci i službeni tekstovi crkvenih autoriteta, u kojima se obraćaju svim vjernicima takvi da se potrebno dobro prokrčiti put do temeljne poruke kroz šumu kićenih ili diplomatski biranih riječi.
Nije, dakle, pitanje o čemu danas govori teologija – to je zadano – već način kako se teološki govor izlaže drugima. A odgovornost za to nemaju samo akademski teološki krugovi, već i pastiri Crkve i oni koje oni imenuju na određene službe.
Također, na početku ovoga teksta rekao sam da mi se čini kako je teologija u Crkvi često kao prorok u svome zavičaju. Pod time mislim na zanemarivanje ili ponižavanje teologije kao struke u vlastitim crkvenim redovima. Tek to ju čini nevidljivom i, posljedično, nerelevantnom u Crkvi. Kada liturgičar nešto protumači ili upozori na neke neprihvatljive i nepravilne prakse ili zloporabe, nametne mu se etiketa tradicionalista ili nekoga tko ne razumije konkretan život. Kada bibličar ili dogmatičar istaknu neke smjernice za tumačenje Riječi Božje ili istina vjere, prođe mnogo vremena dok se to što su oni govorio ne primijeni; teološka antropologija i moralna teologija su uvijek prisutne u našoj katoličkoj i društvenoj javnosti, ali su često žrtve bojazni pojedinaca od javnog prozivanja, tj. žrtva politički korektnog crkvenog govora (kakav oksimoron!).
Ni teologija niti njezine pojedine grane ne trebaju preuzimati ulogu sociologije, psihologije, demografije, antropologije… Teologija ne treba Crkvi govoriti što je i kakav je svijet. Zadaća teologije nije govor o čovjeku kao čovjeku, niti je njezina zadaća govoriti o svijetu ili o tome što su izazovi svijeta. To čine druge znanosti (one gore nabrojane), a njima se bave i vjernici katolici te se te znanosti proučavaju na katoličkim sveučilištima. Teologija, pak, može sagledati izazove svijeta i dosege drugih znanosti, ali uvijek u službi vlastitog poslanja.
I da, to je specifičnost teologije kao znanosti: njezina srž nije istraživanje, nego poslanje evangelizacije. Teologija treba, nakon istraživanja, tumačiti u Crkvi Objavu u svim dimenzijama ljudskog života koje Objava dotiče (a dimenzije proučavaju zasebne grane teologije). Teologija treba, sabirući sve rezultate svojih istraživanja po granama, tumačiti sadržaj Objave. I to treba činiti sa stavom vršenja poslanja u Crkvi – poslanja koje je usmjereno prvenstveno na crkveni autoritet, pastoralce i propovjednike, kako bi oni mogli vršiti svoje vlastito poslanje u službi evangelizacije svijeta, unatoč svim izazovima.
Izazove i aktualnosti koje svijet stavlja pred nas treba upoznavati i pravilno analizirati, ali ne kako bismo prilagodili sadržaj svog govora, već kako bismo ljepote tako stare učinili uvijek tako novima.
Mnogo se toga radi u okvirima pastoralne razboritosti. To je poželjno i dobro, ali takvo djelovanje ne može za Crkvu biti razborito ako nije teološki potkovano i sadržajno. To je nerijetko slučaj i sa školskim vjeronaukom, kada neki kolege dođu do situacije da većinu snage upiru u aktivnosti, metode, psihologiju, recitacije, debate… Čini se sve da vjeronauk bude zabavan, zanimljiv, koristan i privlačan, a nauk vjere se drži kao nešto što je tu, ali je za učenike možda teško, pa ih ne treba puno zamarati ntime. Tako dobijemo djecu koja se ne znaju prekrižiti, krizmanike koji ne znaju osnovne geste i odgovore u misi, srednjoškolce koji su spremniji debatirati o nauku vjere negoli ga prihvatiti i na kraju roditelje koji, nakon što su i sami tako poučavani, ne znaju svojoj djeci prenijeti temelje vjere.
Bilo koja pastoralna aktivnost koja nije teološki ispravna niti teološki sadržajna nije pastoralna. Ona može biti dobro djelo, ali nije djelo umjereno na vjeru Crkve i pojedinca, već samo na pojedinca kao takvog. A što je zadaća Crkve ili što je pastoral: svidjeti se čovjeku i nuditi mu različite mogućnosti ovosvjetskog ostvarenja ili privesti čovjeka na put spasenja i voditi ga u vječni život?
VIŠE JAVNE ANGAŽIRANOSTI CRKVENIH SLUŽBENIKA
Usput, osobno mislim da je Crkva itekako relevantna u društvu i da nepotrebno sami sebe obeshrabrujemo i umanjujemo važnost svoga djelovanja. No, može se još i više.
Potrebno nam je više uključivanja pastira (svećenika i biskupa) u evangelizaciju u medijima, u službu poučavanja naroda. Čini se da je ta zadaća posve prepuštena vjeroučiteljima, katehetama i pojedinim svećenicima s karizmatičnim osobnostima. Razlozi za to možda su i opravdani, ali ipak situacija ne treba biti takva. Dobro bi bilo kada bi se i biskupi i teološki angažiraniji svećenici redovito i često vjernicima obraćali kroz medije različitim katehetskim materijalima, poslanicama i tumačenjima. Među pastirima ima i umjetnika, pa zašto ne i kroz književnost, poeziju…
Sjetimo se samo kako i s koliko uspjeha su javno katehizirali biskup Fulton Sheen, Majka Angelica, kardinal Joseph Ratzinger, a u današnje vrijeme primjerice biskup Robert Barron ili don Damir Stojić, Ike Mandurić, grupa svećenika Pod Smokvom, laik iza youtube projekta Lectio Brevis itd.
Jedan moj župljanin mi je nedavno više puta skrenuo pažnju na to kako je jedan inozemni katolički svećenik na HRT-u u prime time-u sa simpatijama govorio o masonskim udruženjima. Taj moj župljanin čudio se i bio ne baš ugodno iznenađen činjenicom da nitko od naših pastira nije javno reagirao na to. Što reći tom župljaninu? Kao teolog moram uvijek biti sin Crkve i svim snagama očuvati vezu drugih i sebe s pastirima Crkve. S druge strane, ponekad je teško opravdati neke očite propuste.
Nisam od onih koji misle da biskupi uvijek trebaju sve prokomentirati, posebno ako se laici sami i po inerciji uključe u javnu raspravu i jasno i glasno izlažu ili brane nauk Katoličke Crkve. Ali mislim i da je tada dobro javno pohvaliti vjernike za takvo zauzimanje ili ih barem ne prozivati javno kada govore ono što je ispravno. S druge strane, mislim da se naši pastiri trebaju više uključiti kroz katoličke i druge medije i događaje u izravnu katehizaciju i poučavanje vjernika.
TEOLOGIJA I SVIJET
Teologija koja govori više o svijetu i o sebi nego što evangelizira, ostala je samo na nazivu ‘teologija’, a sadržaj je ispao po putu.
Na onima koji propovijedaju i konkretno pastoralno djeluju je zadatak da teologiju aktualiziraju i primjene u aktualnoj situaciji svijeta. To trebaju učiniti unatoč izazovima svijeta, a ne ploveći u tim izazovima nizvodno sa svijetom. Uostalom, je li ikada bilo vremena za Crkvu koje nije bilo izazovno?
Zadaća teologije u našem prema Bogu ravnodušnom vremenu je da govori o živome i utjelovljenome Bogu Spasitelju i njegovu uskrsnuću u kojemu je nada i u naše uskrsnuće. Zadaća teologije je govoriti ovome svijetu o Crkvi i pozivati svijet da se ugleda upravo na Crkvu. A zadaća teologije prema Crkvi je govoriti joj da se ne ugleda na svijet, već da bude ono na što ju Krist poziva da bude – Crkva, lađa spasenja.
Teologija se ne može prilagođavati svjetskim aktualnostima, jer je to posvjetovljenje teologije koje može i čitavu Crkvu odvesti u posvjetovljenje, umjesto da svijet vodi k pobožanstvenjenju. Netko, ne znam točno tko, lijepo je rekao da poslanje Crkve nije da bude suvremena, nego suvječna.
Ako je sve ovo što pišem krivo, što je onda zadaća teologije? Točnije, što i kakva treba biti teologija kako bi ju neki javno priznali kao relevantnu i aktualnu? Je li to davanje javnog prostora i važnosti u Crkvi stavovima kontroverznih teologa koji hodaju po rubu ili čak iza granice pravovjerja? Ili je to, pak, šutljivost u aktualnom trenutku u Hrvatskoj koji je ispunjen govorom o pobačaju? Kako se može reći da će Crkva postati relevantna kada se teologija aktualizira, ako pastir Crkve, svjestan da se od njega očekuje očitovanje, javno o pobačaju kaže da ne zna što reći?
Crkvu relevantnom u društvu čini ono što njezini članovi javno govore i čine te kako to čine, a ne ono što čine teolozi kao znanstvenici. Ako članovi Crkve i pastiri u osvrtu na goruće pitanje pobačaja ne izreknu čak niti službeni trajni nauk Crkve, a kojega teologija sustavno i konstantno izlaže, može li se onda prozivati baš teologe zato što Crkva nije relevantna u društvu?
U aktualnoj raspravi o pobačaju (maloga Grge)
U trenutku početnog pisanja i objave ovih redaka još nije bio objavljen tekst biskupa Perića. Sada kada je objavljen, vrlo brzo je biskup Uzinić javno reagirao i na taj tekst. Tekst biskupa Perića neću analizirati, ali reagiranje biskupa Uzinića mi je neobično. Između ostalog on piše:
… mi današnji kršćani se prepoznajemo po tome što o tome držimo lijepe i učene govore, pišemo članke, dijelimo stavove, iznosimo (svakakve) komentare, organiziramo javne molitve i proteste, ponekad i optužujemo… I još to smatramo svojim velikim doprinosom pluralnom društvu koje – možda baš zato što svoje stavove namećemo, a često sami u skladu s njima ne živimo – postaje sve manje osjetljivo za pravo na život i zaštitu života od začeća do prirodne smrti. Evo zašto je ponekad bolje sa suosjećanjem šutjeti nego li nešto reći, pa i kad je riječ o načelima koja su nepromjenjiva, svima dobro poznata i ne treba ih ponavljati. I zašto naše „za život“ sa svojim posljedicama možda baš i nije uvijek za život, iako bismo mi željeli drugačije.
Teško je šutjeti na ove riječi. Kada biskup općenito nabraja oblike katoličkog javnog djelovanja, pa to stavi u kategoriju nametanja (koja ima negativan prizvuk); kada prozove javno aktivne vjernike da ne žive što javno naviještaju (a možda je samo želio prozvati svoje neistomišljenike); kada optuži da je takav kršćanski život kriv za nepoštivanje života u društvu; kada su u cijelu tu neobičnu argumentaciju o katoličkom nametanju i dvoličnosti uključene i javne molitve – kako ostati ravnodušan i šutjeti?
Biskup kaže da je ponekad bolje šutjeti iz suosjećanja. I u pravu je. No, je li ovaj i ovakav slučaj pobačaja prikladno vrijeme za to? Kakva je to šutnja iz suosjećanja i treba li zaista šutjeti kada netko odbije ponudu poroda, ponudu moguće zdravstvene pomoći ili palijativne skrbi do prirodne smrti, te izabere usmrćivanje djeteta. A k tome neki drugi pozivaju da građani javno financiranjem sudjeluju u ostvarenju te odluke? Zar je zaista bolje upravo tada šutjeti? Kakva je to šutnja iz suosjećanja u takvom trenutku?
Suosjećanje u boli pred činjenicom bolesti djeteta – da; suosjećanje pred činjenicom da netko javno traži pomoć oko pobačaja – ne. Uostalom, kada bismo šutjeli baš sada, što bi bilo sa suosjećanjem za sve one liječnike, anesteziologe, sestre, primalje, ili druge osobe koje su prozvane zbog priziva savjesti? Kakvo bi to naše za život trebalo biti kako bi bilo uistinu za život? Treba li zaista biti suosjećajno šutljiv kada je ugrožen život onih koji sami ne mogu govoriti i još k tome egzistencija onih koji prigovorom savjesti čuvaju život nerođenih? Je li, dakle, šutnja u ovom slučaju zaista za život?
Načela su svima dobro poznata i ne treba ih ponavljati? Možda su poznata, možda ih ne treba ponavljati kao definicije, ali treba ih tumačiti, obrazlagati, pojašnjavati i druge uvjeravati. Jer, svima su dobro poznata, ali mnogi ih neprihvaćaju, a među njima mnogi zato što ih ne razumiju. A ta praznina razumijevannja je mjesto za službu poučavanja.
Za svakoga vjernika – biskupa ili laika – vrijedi ona Pavlova: propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom… (2 Tim 4, 2)
Upornost u propovjedanju; propovijedati kada i kada je nezgodno (politički, medijski…), uvjeravati, prijetiti. Upornostm, jakost, strpljivost i pouka u propovijedanju. Šutnja može, ako je i ta šutnja propovijedanje. Ako nije, kakva je onda naša šutnja?
TREBA LI TEOLOGIJI U HRVATSKOJ NEKI ODREĐENI SPECIFIKUM?
U Hrvatskoj nije jasno što su ili koji su to konkretni nacionalni interesi. To stvara mnoge poteškoće. Stoga nije neobično što ni teolozi u Hrvata ne govore svi u jednom specifičnom tonu i nemaju svi isto mišljenje o nekim pitanjima. No treba li uopće našoj teologiji neki određeni specifikum? Jesu li teologije u drugim narodima išta konkretnije ili bolje ako imaju neki specifikum? Za oba pitanja smatram da je odgovor – ne. Štoviše, to gledanje u tuđe dvorište smatram dijelom onoga općeg stanja duha u kojemu sami sebe i svoje stvari ne vrednujemo dovoljno i ne vidimo dobro u njima,. Mi kao da uvijek želimo travnjak kakav je kod nekog drugog, iako nam nitko ne može garantirati da je bolji od našeg.
Teologija koja se trudi pošto-poto razviti i održati neku vlastitost u odnosu na ”druge” teologije lako može pasti u zamku da sve vrijeme provede u njegovanju svoje vlastitosti, a zanemari da joj je primarna vlastitost to da služi Crkvi. Ujedno, takvo pošto-poto traženje i guranje neke specifičnosti lako odvede na rub manirizma koji je možda poseban govor, ali nije govor koji ispunjava svoju svrhu. Takav govor teologije bio bi govor o samoj sebi i ne bi ispunjavao svoju srž: poslanje u Crkvi. Tek tada bi naš govor postao nerazumljiv i neaktualan u Crkvi. A tada nas i vjernici i pastiri opravdano mogu ignorirati.
Ja, kao teolog, ne želim da opća teologija u Hrvatskoj ima neki svoj specifikum i da se bavi isključivo ili najviše njime. Niti želim da teologija govori sama o sebi. To je isprazno.
Ali razumijem da neki žele i imaju kapacitete za razvijanjem neke teološke specifičnosti. No, onda takvo što ne treba tražiti od cjelokupne teološke scene, već se treba povezati s onima koji slično misle i okupiti oko nekog časopisa, vjerničkog društva ili slično. Ukratko, oformiti određeni teološki krug u Hrvatskoj za one koji vide svoje mjesto u njemu.
Uostalom, naša teološka vlastitost je nužno povezana s općom vjerničkom vlastitošću a to je uvijek bila čvrsta sinovska crkvenost – umjerenost na povezanost s mjesnom i općom Crkvom. To je naša vlastitost još od vremena kneza Branimira, a često povezanost vjernika u Hrvatskoj s Crkvom ističu crkveni velikodostojnici: kardinali i pape. Ne treba zaboraviti da je izazov našega vremena i kriza autoriteta pa u takvom kontekstu, a i u kontekstu Sinodalnog puta u Njemačkoj, upravo tu našu sinovsku crkvenost treba posebno isticati i kroz teologiju. To nije neka vlastitost isključivo među nama Hrvatima, ali je ipak posebnost u današnjem svijetu.
Možda je druga važna posebnost marijanska duhovnost, a treća jaka redovnička baština i izdržljivost u teškim vremenima.
Ako nešto trebamo posebno njegovati i razvijati u našoj teologiji, a što želimo pokazati svijetu, onda mislim da su to gore navedene tri stvari: sinovska crkvenost, marijanska duhovnost i redovnička izdržljivost (svih) pred izazovima vremena.
ZAKLJUČNO
Ne trebamo teološki govor o teologiji, niti Crkva može čekati da se mi teolozi dogovorimo i raspodijelimo dužnosti, kao da biramo ekipe za ulični nogomet. Krist dolazi i što bi mogao zateći u hrvatskoj crkvenoj situaciji da dođe ovih dana?
Crkvu ne vode dekani teoloških fakulteta, nego Krist koji nam je dao poslanje krstiti i poučavati i za pastire tog poslanja i plodova tog poslanja postavio apostole – biskupe. To poslanje ne smije biti žrtva ni unutarteoloških rasprava niti diplomatskih odnosa crkvenih i državnih vlasti, a posebno ne smije biti žrtvom političke korektnosti kojom se bilo koji vjernik služi da se ne bi zamjerio svijetu.
Bog ne želi da itko propadne, već da se svi spase i dođu do spoznanja Istine. Mi ne možemo imati drukčiju želju u vršenju svog poslanja. Tako nas ni u ovim raspravama ne može voditi druga želja.
Isus se, iako je uzimao u obzir, nije zamarao pretjerano aktualnom situacijom Palestine u I. stoljeću (političkom situacijom ili društvenim normama). Mi ne moramo tražiti drugu specifičnost, niti tražiti drugi način da naš govor bude aktualan i relevantan.
Kada svijetu ili vjernicima govorimo kao teolozi i kao Crkva, naš govor nije samo naš govor, nisu tek naše riječi. Naprotiv, u onome što mi govorimo svi trebaju prepoznati Božju riječ. A ona je uvijek aktualna i relevantna, u svako vrijeme i pred svim izazovima. Ona je „uistinu živa i djelotvorna. Oštrija je od dvosjeklog mača…“ (Heb 4, 12). Ne treba bježati niti od toga da se po našim jasnim riječima prepoznaje i to da je Božja riječ živa, slađa od meda (ups. Ps 19) kao i to da je oštrija od mača.
Ukratko, nama je dano poslanje proroka: ne propustiti dati utjehu i ohrabrenje, kao i opomenu i ukor. Na nama je ne raspravljati o teologiji, već teologijom prorokovati i evangelizirati suvremeni svijet.
Ivan Glavinić,
svibanj, 2022.
Odgovori