Sakramenti predanja
Sakramenti ženidbe i svetog reda obično se nazivaju sakramentima služenja. Lijep je to naziv i trebali bismo nastojati sačuvati ga. Ipak, čini mi se da je, zbog načina slavlja i življenja tih sakramenata, prikladno zvati ih i sakramentima predanja.
Zbog slavlja – jer zaručnici predaju jedno drugome prstenje, jedno drugome ruku, jedno drugome obećanje, jedno drugome sami sebe. Zbog slavlja – jer kandidat za sveti red kleči dok mole nad njim, jer se prostire čitavim bićem, jer se predaje drugima da ga oblače i opasuju.
Zbog života – jer se supružnici predaju jedno drugome kada se susretnu na postelji, jer se predaju jedno drugome za međusobno posvećenje u svakodnevnim situacijama. Zbog života – jer svećenik predaje svoje biće (ruke, misao, pa i glas…) Kristu kada slavi misu, jer predaje sebe Crkvi u svakodnevnim životnim situacijama.
Slobodno predati čitavo svoje biće za posvećenje sebe i drugoga – to je srž ovih sakramenata.
U ovoj objavi kratko ćemo zastati pred sakramentom braka, tj. tek pred jednom njegovom dimenzijom: usmjerenosti prema vječnosti.
–
Život u braku
Možda će nekoga ovo šokirati, ali nemojmo se (možda u navezanosti) zavaravati: brak i obitelj su životna zajednica na ovome svijetu. Na onome neće biti ženidbe, jer ćemo biti zaručeni i konačno sjedinjeni s Bogom, kako to govori prorok Hošea. I može se netko pitati: pa čemu onda uopće brak? Pitanje je na mjestu, a odgovor se nazire baš u vječnosti. Nada u vječni život i vječni brak s Bogom tumače smisao braka ovdje i sada, na zemlji. On je predokus vječnoga života, ono što možemo smatrati blizinom kraljevstva nebeskog na zemlji.
–
Život – temeljna riječ braka
Temeljna riječ braka je život, a ne ljubav. Možda će se nekome i to činiti okrutnim, ali brak je prvo život, čitav život jednoga para. Bez predanja života drugome, nema braka. Bez življenja za drugoga nema braka. Predanje života čini brak brakom.
A ljubav je princip, veza, snaga koja poziva ljude u brak i koja ih pokreće u braku. Ljubav, život i brak su usko povezani, naravno! Ljubav prema drugome, prema svima, opće je pravilo življenja i bez nje život nije moguć. No, ono što brak čini brakom jest predanje u ljubavi svog života drugoj osobi, jedinstvenoj, posebnoj, jednoj, odabranoj. Samo jednoj osobi predati život čitavoga bića – to je smisao bračne ljubavi.
Pa i svrha i plodovi braka govore o životu kao temeljnoj riječi braka: bračni parovi predaju se, u suštini, jedno drugome u potpunosti za međusobno posvećenje svega života, a iz takvog predanja rađa se i sasvim novi život.
Radost zbog takvoga zajedničkoga života, kao i zbog tog novog života nije vječna, nego je ograničena vremenom. Pa ipak, ta radost ima sakramentalni karakter, jer sakramentima već postajemo dionici Božjeg života, iako još ne u punini. I baš ta bračna radost ovdje i sada zrači tom sakramentalnom i eshatološkom napetošću: već da, ali još ne.
–
Brak i vječni život
Kao što je bračna radost zbog drugoga predokus vječne radosti Boga zbog čovjeka i čovjeka zbog Božje ljubavi, tako je i bračna radost zbog novoga života predokus radosti zbog novosti vječnoga života. Pa i onda kada se bračni život može činiti kao ”pakao na zemlji”, on ostaje usmjeren na vječnost, jer podsjeća na nesavršenost i ograničenost života i radosti na zemlji, a istovremeno budi i množi nadu u radost vječnoga života u ljubavi.
Sakramentalnost braka prožima život zaručnika Kristovim životom. Sakramentalnost braka, dakle, unosi eshatološku* dimenziju radosti i nade u život zaručnika. Međusobno posvećivanje podrazumijeva stoga, takvo predanje drugome, koje će mu omogućiti da što lakše i što potpunije iskusi tu radost i nadu već sada, ovdje. Nismo mi ti koji posvećujemo jedni druge, ali se posvećujemo jedni pomoću drugih. Zaručnik ima poziv otvarati prozor te dimenzije vječnoga života zaručnici svojom ljubavlju i potpunim predanjem. On tako omogućuje predokus vječne radosti i zalog nade zaručnici, a to je najbolji dar koji joj može dati na zemlji.
Čitavim svojim životom otvarati drugome prozor vječnoga života – života koji sjaji Bogom – da bi ga On obasjao svojim licem i posvetio – to je poziv sakramenta braka.
–
(*eshatologija – u srži: nauk o posljednjim stvarima, o konačnoj sudbini čovjeka i svijeta)
Odgovori