Ovih dana u dnevnom tisku naveliko se priča o novom biskupu krčkom, Ivici Petanjku. No, još više, priča se o ”novim vjetrovima u Crkvi u Hrvatskoj”. Njegova redovnička ”podloga”, njegov nastupni i posve redovnički govor, a najviše njegov štap služe za etiketiranje ostatka Crkve u Hrvatskoj kao rastrošnog, neskromnog, neponiznog, neposlušnog… (vidi članak)
–
Mjere dobrog biskupa?
Nedavno sam u jednome tekstu napisao da mjerilo života za jednog biskupa nije papa, da biskup ne treba biti po mjeri pape, nego po mjeri Krista. I, eto, opet se priča i o ovom novom biskupu kao biskupu po mjeri pape Franje. Kako to? Ukratko bi se iz dnevnog tiska mogle izdvojiti neke osobine ovog biskupa, po kojima je navodno po mjeri Pape: redovnik je, dugo ga se tražilo, ne ide u ”inspekcije”, želi biti brat drugima i napokon: ima drveni štap!
Ako su to mjere dobrog biskupa, onda mediji uskaču sebi u usta, jer su upravo ”militantni biskupi” oni koji su po mjeri pape Franje : redovnik je, naime, i biskup Pozaić (isusovac, kao i Papa), a govori su mu jednako jasni i odrješiti kao i oni pape Franje (osuda abortusa, eutanazije, svakog oblika nepravde). Ali, dok kod Pape nitko ne želi primijetiti oštrinu pored ljubavi, brige i vjere, kod biskupa Pozaića nitko pored oštrine ne želi primijetiti vjeru, brigu i ljubav.
Jednom sam napisao i ponavljam: O načinu, tonu i boji komunikacije s javnošću možemo raspravljati i upozoravati na posljedice, kao i zahtijevati da bude odmjerenija. Budimo jasni, ponekad javni nastupi i jesu takvi da ih se može označiti kao prežustre, možda prepolitičke ili nedovoljno odmjerene ( sve to se odnosi na ton i način, ali ne i sadržaj). Međutim, ne možemo raspravljati o dopuštenosti izricanja otvorene i oštre kritike, jer upravo takvu kritiku daje samo Evanđelje!
Ako je do drvenog štapa, franjevačke jednostavnosti, odnosa prema svom imenovanju za biskupa, želje za bratstvom i jednostavnog pristupa čovjeku, onda je biskup Košić definitivno po mjeri pape Franje. Ali, njegov jednako drveni pastirski štap mediji šokantno ne primjećuju. Njegov pristup franjevačkom svjetovnom redu i franjevačkoj jednostavnosti, njegovu izraženu želju za oslovljavanjem njega kao brata, a ne kao oca – to mediji ne žele primijetiti. Primijete, naprotiv, svaki socijalni govor i iz njega ne iščitavaju radikalnost evanđelja i beskompromisnost prema nepravdi, nego u njemu vide miješanje u politiku, neposluh skromnome Papi i vojni udar Crkve na sekularnost države.
–
Cjelovito Evanđelje i vjerna Crkva
Biskupu Petanjku iskreno želim obilje Božjeg blagoslova u njegovoj vrlo zahtjevnoj službi, te da ga nitko u toj službi ne procjenjuje po materijalu štapa, po tome kamo hoda, po tonu govora, i po tome koliko je trebalo da ga se izabere. Ako će ga javnost (čitaj: mediji) po tome procjenjivati, povijest pokazuje da će vrlo brzo biti označen kao ”militantni biskup”! Ako će javnost biti usmjerena na drvo njegovog štapa (kao što je na željezo papinog križa), onda neće jasno čuti poruku protiv nepravde i nemorala – onda će koristiti taj drveni štap za batinanje ostatka Crkve. I kao što imamo danas misao: ”Papa da, Crkva ne”, tako bi mogla doći i misao: ”Petanjak da, Crkva ne”.
A ako mene pitate, uopće ne treba isticati sve te vidljive stvari kao one koje označavaju nove vjetrove u Crkvi. Biskupi i Crkva će uvijek biti napadani i ne vidim kako se to ne bi moglo dogoditi i novom biskupu. Kako vrijeme bude odmicalo, i on će biti pribrajan onoj Crkvi ”koja se zatvorila u raskošne biskupske i ine palače nije u stanju naviještati Isusa Krista jer nije autentična”, a neki novi biskup će biti novi vjetar u Crkvi… I tako u krug, jer na kraju i nije bitno biti po mjeri Pape, nego po mjeri javnosti i po mjeri medijske slike Pape i Evanđelja. A ta slika je krnja, nepotpuna, prepuna sentimentalizma, mašte i romantizma – štetna i neplodna.
Evanđelje i Isus nije samo u riječima: ljubav, mir, radost, praštanje… Ta lažno romantična slika Evanđelja prisutna je danas u javnosti i kriterij je prosudbe Crkve. Kriterij po kojemu se mjeri Crkva i biskup jest Isus Krist, Evanđelje, a ono je i u riječima: Jao vama licemjeri!; Utihni! Umukni!; Vi ste s puta zašli; Zašto me udaraš?; Dokaži mi!… Ma koliko god čudno nekima izgledalo, Evanđelje je i u onome: Odlazi od mene, Sotono!, i u onome: Malovjerni!, i u onome: Legla gujina! Slijepi vođe!
Da, i to je evanđelje! Ono isto evanđelje koje je toliko slatko, milo i lijepo, istovremeno je toliko radikalno, hrabro, prodorno, oštro, nimalo lijepo za čuti! Ali to je cjelovito Evanđelje: milo i romantično ne može bez svoga radikalnog i oštrog dijela. Ljubav prašta i ne sklapa kompromise s grijehom! Samo cjelovito Evanđelje može biti mjerilo života i poziv na promjenu. Ona karikatura Evanđelja dobra je samo onoj karikaturi novinarstva koja život Crkve mjeri po svojoj egoističnoj zamisli. A ta zamisao o Crkvi često je povijesno i politički uvjetovana.
Biskupu Petanjku, kao i svakome biskupu i svećeniku želim blagoslov neustrašivosti u svome radu i jasno svjetlo Evanđelja u vođenju Crkve – svjetlo cjelovitog Evanđelja. Neka im mjera života, kao i samome Papi, bude Krist i Evanđelje, ne papa sam! U svjetlu tog mjerila, njihovi govori i homilije biti će odmjereniji, jasniji, plodnije, a oni će biti sve više napadani, označavani kao konzerve i gledati će ih se kao one koji žive zatvoreni u raskošnim palačama (kojim palačama, nije jasno…) smišljajući nova oružja za uspješni vojni udar na državu. Knjiga Otkrivenja u dvanaestom poglavlju donosi sliku Crkve koja je (uvijek) u progonu i pred kojom (uvijek) stoji Zmaj da joj proždre plod – da ne dozvoli da (pravi) Krist dođe u svijet. Ovaj tekst jest i treba uvijek biti biskupu i svakome vjerniku prava utjeha i poticaj na neustrašivost u djelovanju u svijetu.
–
Obnova ruševine
Za kraj, kako bih pojasnio ono da je medijska zamisao o Crkvi politički uvjetovana i u slučaju novog biskupa, dobro je reći da su gotovo svi mediji prešutili činjenicu da je upravo biskup Petanjak potomak prognanih Zrinjana, da se u njegovom razvikanom drvenom štapu tj., u samome ”temelju” tog štapa nalazi i kamen iz Zrina. Kamen iz građevina koje je upravo politika koja je htjela Crkvu po svojoj mjeri spalila i s cijelim mjestom učinila ruševinama do dana današnjeg:
Biskupski štap biskupa Petanjka sastoji se od tri dijela. Donji dio štapa na tri dijela, možda sugerirajući kako je nakon djetinje i zrele dobi došla i ona „episkopa“, umetnuto je kamenje koje također, i mjestom i vremenom, budi sjećanja ali i zadatke. U zglob najbliži podu, kao baza ili temelj, umetnut je kamen iz Zrina, mjesta gdje su korijeni našega novoga biskupa i po očevoj i po majčinoj strani. Kamen je s dva lokaliteta: Zrinske tvrđave i crkve sv. Marije Magdalene. I jedan i drugi izrađeni su u obliku suze prisjećajući tako neizmjernu bol taloženu sve tamo od 1943. godine kada su u ovo selo u Banovini poznato po Šubićima – Zrinskim, upali partizani, ubili gotovo 250 ljudi a ostale, njih oko 600, deportirali u Slavoniju. Zrin je i dalje suza, suza na oku…
U drugi zglob umetnut je kamen nađen na sprudu rijeke Drave. Ovaj kamen, nošen ovom „slavonskom“ rijekom koja dodiruje Osijek, mjesto zadnje službe fra Ivice Petanjka prije dolaska u Krk za biskupa, zaobljen je kao slavonska duša…
Kamen u trećem zglobu uzet je iz Krčke katedrale a izrađen je u obliku kuće. Crkva, kojoj je biskup postavljen na čelo, Gospodnja je kuća. Na biskupu je da je saziđuje u ljubavi. (Biskupija Sisak)
Kada smo već kod novih vjetrova i obnove Crkve, dobro je spomenuti: Kada je sv. Franjo Asiški (po kojemu i današnji Papa nosi ime) doživio iskustvo Božjeg poziva da obnovi Crkvu koja se ruši, prvo je uzeo kamenje i krenuo obnavljati crkvicu sv. Damjana (i danas stoji, zajedno sa samostanom). Popravljajući tu crkvicu izgrađivao je i sebe. Malo po malo, iskristaliziralo se da je taj poziv prvo bio usmjeren da obnovi Crkvu u svojoj duši. Po toj obnovi došla je konačno i obnova Crkve na svim razinama. A obnova duše, kako kaže Ivon Ćuk, plaća se pokorom i poniženjima.
Blaženih li biskupa, blaženih li vjernika – blažene li Crkve koju ponižavaju u svijetu!
—
Odgovori