Naše doba je doba informacija: izlaze iz zvučnika u autu i malih bubica u ušima, preko TV ekrana i računala; one su nam na dlanu u mobitelu ili u satu. Informacije su sve više u oblaku. A je li zbog svega toga naše znanje u magli? Štoviše, kako danas stojimo s poznavanjem katoličke vjere? Pandemija je dala ne baš lijep odgovor: pokazala je gdje se mogu pronaći rupe u znanju i koje su posljedice zanemarivanja vjerske pouke.
Ovu temu ne treba izbjegavati niti treba sve ostati samo na analizi. Treba učiniti promjene. U pandemiji se moglo uočiti koliko neki vjernici slabo razumiju nauk o sakramentima, nauk o autoritetu Crkve, blagoslovinama… Evo i primjera!
PRIMJERI RUPA U ZNANJU
Neki su vjernici bili iznenađeni odlukom da se ukloni blagoslovljena voda s ulaza crkvi. Držali su kao da biskupi i župnici nemaju vjere, jer kako bi nešto blagoslovljeno moglo prenositi bolesti. Iako je zanimljiv takav visoki stupanj vjere u Božju svemoć, ipak tu nedostaje razumske dimenzije i pouke. Jer, blagoslov vode nije magija i čini se da to treba dodatno pojašnjavati. S druge strane, u tom se primjeru vrlo jasno vidi koliko je taj čin znamenovanja s blagoslovljenom vodom neshvaćen kod puka: rijetko se povezuje s prisjećanjem na krštenje, a daju mu se neka druga značenja.
Do izražaja je došlo i nerazumijevanje sakramenata, osobito euharistije. Često se prigovaralo da su mise „ukinute“ iako to nije bio slučaj jer je misa slavljena u crkvi. A misa koju svećenik slavi sam (i dok puk prati u prijenosu) je jednako valjana euharistija. Neki su držali i da je sasvim u redu ostaviti Crkvu tako duže vrijeme, iako Crkva živi od euharistije i bez nje ne može. Također, neki su držali i ovdje kako se pričešću ne može prenijeti bolest, ne razlikujući bît Tijela Kristova od fizičkih prilika (kruh i vino) koje kriju tu bît, kao ni činjenicu da se Presveti Oltarski Sakrament prima iz ruku svećenika koji je krhko biće, kao i ostali vjernici. Uostalom, zar alergični na gluten ne primaju Tijelo Kristovo pod prilikom prilagođenog kruha upravo zato kako im ta prilika kruha ne bi prouzročila bol dok primaju Krista u njoj?
Ono što je još izišlo na vidjelo jest to da se čak i u Crkvu uvukao stav „znam svoja prava“ uz zanemarivanje ili nepoznavanje obveza. Tako se moglo naći razmišljanja o pravu na sakramente ili na određeni način primanja sakramentima (npr. pričest na usta). Isto je i s pravom izreći svoje mišljenje. Tražila se i rupa u zakonu poslušnosti…
Dobro je znati svoja prava, ali očito je da nam nedostaje pouke o poslušnosti, autoritetu i Učiteljstvu Crkve. Jer, sakramenti i druga duhovna dobra na koje vjernici imaju pravo usko su vezani uz autoritet Crkve, koji potječe od Krista. A on se vezao s Crkvom kao Zaručnik sa Zaručnicom.
VJERSKA POUKA KAO ZANEMARENO DJELO
Pogrešno je misliti da znanje o vjeri (teologija ili vjeronauk) zamara puk i da ga ne treba opterećivati tim podacima. Nismo li upravo u pandemiji vidjeli koliko je potrebno, ali i zamorno, objašnjavati stvari koje bi vjernici trebali imati u malom prstu? Ponekad se čuje da se ovdje ili ondje teološko znanje ostavlja po strani radi bliskosti s ljudima. Ali, nije li baš za dobro ljudi i za dobar odnos s njima da ih što više upoznajemo s vjerom, naukom, s Bogom živim i mudrim?
Onaj tko misli da znanjem ne treba opterećivati puk, treba preispitati kako se odnosi prema darovima Duha kod drugih. Jer, ako ne zaboravljamo poticati dar pobožnosti i straha Božjeg, zašto bismo onda ostavili po strani dar znanja, koji je jednako tako dar Duha Svetoga?
RAZBORITOST I BLISKOST TREBAJU POUKU
Dakle, u pandemiji smo mogli uočiti koliko nas košta zanemarivanje kateheze i pouke vjernika i koliko je kontraproduktivno u ime pastoralne razboritosti i privlačenja vjernika „ne zamarati“ ih katekizmom, liturgijskim sitnicama i slično. Crkva ne treba biti Božja PR agencija koja mora pomno izabrati čime da privuče, a čime da ne odbija ljude; Crkva mora biti sakrament spasenja u svijetu, Tijelo Kristovo u kojemu je svaki ud u službi Glave – Krista, koji se ne boji ispravljati pogrešna mišljenja, rastužiti one koji misle da su uspješni, reći Istinu pod cijenu da mnogi odu od njega, kako bi spoznali da bez njega – Istine – nema života.
Pandemija je pokazala koliko nam nedostaje pouke; pandemija je pokazala kako u ime blizine vjernicima i pastoralne razboritosti nije dobro odbaciti teologiju, vjeronauk i katehezu. U odbacivanju ili zanemarivanju službe poučavanja nema pastoralne razboritosti. Budimo iskreni: koliko u našim župama ima kateheza o liturgiji (za odrasle)? Koliko ima kateheza o sakramentima, o Učiteljstvu, o nauku Crkve? Pohvalno je i zaista lijepo što možemo reći da u mnogim župama postoje biblijske skupine i kateheze o bibliji. No, koliko se govori o Predaji (Tradiciji)? Ta, i Predaja je izvor Božje objave!
No, ovaj manjak pouke nije prisutan samo u župama, već i u školskom vjeronauku. U osnovnoškolskom programu liturgijske teme su svedene na tek par lekcija kroz svih osam godina. A liturgija je izvor i vrhunac života vjernika. Također, na stručnim skupovima vjeroučitelja velika se pažnja posvećuje pedagoškim i didaktičkim metodama, a malo novim teološkim iznašašćima ili dokumentima Crkve.
Na koncu dobijemo krizmanike koji ne razumiju zašto bi morali ići na misu nedjeljom; adolescente koji nađu vremena za shopping i gaming, trening i spavanje, ali nađu i bezbroj izgovora zašto nisu mogli doći na katehezu ili niti na jednu od nekoliko nedjeljnih misa. Konačno, dobijemo mlade roditelje koji ne mogu poučiti djecu vjeri jer i sami ne razumiju što vjerovati i zašto, iako se sjećaju raznih aktivnosti na vjeronauku. Pa taj manjak sadržaja popunjavaju ili onime što pročitaju na internetu ili nekim svojim smišljenim tumačenjima.
A na internetu i u drugim medijima se može zaista svašta pronaći. Slabo poučenima bit će teško razlikovati pravovjerni sadržaj od krivovjernog, sektaškog ili zavodljivog New Age-ovskog. Iako sam teolog po struci, i sam ponekad moram pročitati više sadržaja na nekim stranicama i pronaći nešto više dobro zakamufliranih podataka kako bih se uvjerio je li taj izvor katolički ili nije.
U SVJETLU NEDAVNIH RASPRAVA
Nedavno se razvila i rasprava o aktualnosti teologije u Hrvatskoj, što je prvi kritizirao jedan biskup. U sjeni je ostala vrlo dobra reakcija prof. Stjepana Balobana (u časopisu Kana) kako bi bilo „zanimljivo i korisno istražiti što su hrvatski teolozi predlagali u odnosu na crkveni život u Hrvatskoj, a što se od toga ostvarilo.“ A neka bude spomenuta činjenica da se kao posve razumljiva tvrdnja širila izjava jednog svećenika kako je po dolasku u župu po strani ostavio sve što je čitao u knjigama o pastoralu ili čuo od profesora. I što je onda neaktualno: teologija, pastoral ili naš odnos prema cjelovitom služenju u Crkvi?
Jasno je kako je služba poučavanja vjernika važna, od malih nogu pa sve do treće životne dobi. Osobito to vrijedi za naše doba prepuno informacija. Ako mi – Crkva – ne poučavamo vjernike o vjeri, netko drugi će. Zato poučavanje treba biti jedan od glavnih apostolata svake zajednice u Crkvi u našem vremenu. Biskupi sa svoje strane: poslanicama, porukama, izjavama – ne samo o blagdanima i određenim događajima, nego redovito; župnici u propovijedima, kroz kateheze, preko društvenih mreža. Laici također na društvenim mrežama, u obitelji, kroz medije, na poslu …
U POSLUŠNOSTI BOŽJOJ RIJEČI
Sveto pismo puno je poziva na poučavanje. Ali, dovoljno je spomenuti Isusov nalog. On ne glasi samo „Idite i krstite.“ Nego „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28, 19-20) Božja riječ nam govori koliko je vjerska pouka važna: „Filip pritrča i ču gdje onaj [Etiopljanin] čita Izaiju proroka pa će mu: ‘Razumiješ li što čitaš?’ On odvrati: ‘Kako bih mogao ako me tko ne uputi?’“ (Dj 8, 30-31). I danas je tako: kako da toliki razumiju što vjerovati, ako ih tko ne uputi?
Služba poučavanja nije manje važna od one upravljanja i posvećivanja. I za djelo poučavanja položit ćemo račun. Jer, poučavanje je i obveza Crkve i pravo vjernika – to nas je poučio sv. Ivan Pavao II. A sveti Pavao piše: „Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom.“ (2 Tim 4, 1-2).
Ivan Glavinić
Izvorno objavljeno u: Veritas.Glasnik sv. Antuna Padovanskog, rujan 2022.
Odgovori