Razvilo se puno, zaista puno priče o tome zašto je broj katolika pao. Ta se analiza temelji na netočnom podatku o 78% katolika. Iako je važno, jer se iz naknadnog razvoja situacije vidi da stanje nije dramatično kao što to analize govore, ipak se treba malo bolje fokusirati na ono što se može čuti. A čuje se svašta, često ovo:
- ljudi gube povjerenje u biskupe, svećenike, instituciju Crkve
- ljudi ne osjećaju da Crkva odgovara na njihove duhovne potrebe;
- ljudi su većinom samo deklarativno katolici, a praktičnih je vrlo malo
- ljudi se sve više odmiču od duhovnog i/ili su manje zainteresirani za vjeru, Crkvu, duhovno
- ljudi osjećaju manji pritisak da se izjasne kao Hrvati i katolici
- …
Najtočnija mi ipak čini tvrdnja fra Ante Vučkovića:
„Mi u 10 godina od popisa do popisa stanovništva saznamo koliko ljudi sebe drži vjernicima, a koliko ne. A razloge zašto je došlo do toga pada mi praktički nemamo, možemo ih donositi samo po svojem sudu prema onome što se događa u društvu. No to nisu nikakvi provjerljivi podaci“[1]
Da je zaista tako – da samo možemo subjektivno zaključivati – govore nam i neka istraživanja koja istražuju i religioznost te crkvenost (najvažnije među njima: Europsko istraživanje vrednota u Hrvatskoj – jednom u desetljeću). A ti podaci su zaista zanimljivi, pomalo šareni. Pa, evo samo kratki prikaz nekih važnijih rezultata iz 2017./18 i komparacija s ranijim podacima[2]
Možemo reći da po pitanju bitnih odrednica Katoličkog nauka rezultati pokazuju sljedeće:
Što se samih izravnih postotaka tiče, gledajući brojke zasebno, ako nije došlo do većeg skoka, broj onih koji su se odlučili za neki odgovor u većini ili manjini govori o tome kako kao društvo dišemo o važnim pitanjima Katoličkog nauka i odnosa prema Crkvi.
Za visoki postotak uzmimo nasumično broj od 60% naviše. Za niski postotak uzmimo broj od 40% naniže.
Uočava se vrlo velika raspršenost odgovora i međusobna nesukladnost pojedinih odgovora s obzirom na to da je Katolički nauk o pitanjima koja su postavljena u sebi čvrsto povezan.
U pitanjima na koja se odgovaralo u skali od 1 do 10 (ili od 1 do 5) odgovori su dodatno raspršeni, ali se može vidjeti kako dominiraju krajnji stavovi na skali. Zato se primjerice može uočiti porast i onih koji se slažu i onih koji se ne slažu s neki tezama. To znači da je manje onih koji su ”neodlučni ili ”negdje između”. Ujedno, usporedni prikaz koji pokazuje da je u porastu broj onih koji mole svakodnevno ali i broj onih koji ne vjeruju u postojanje Boga, govori nam da se u društvu ide prema tome da se zauzimaju sve čvršći stavovi. No, skokovi nisu toliko veliki da bi se moglo govoriti o nagloj polarizaciji društva.
Nas zanima kako se u društvu u Hrvatskoj, u kojoj je više od 80% izjašnjenih katolika, ljudi odnose prema nekim važnim točkama katoličkog nauka. Tako možemo reći da ljudi većinom (više od 60%) vjeruju u Boga, zainteresirani su za sveto, religiju smatraju važnom u životu, drže da ih vjera hrabri i tješi.
S druge strane, u Hrvatskoj u kojoj je preko 80% katolika, vrlo je mali broj onih koji redovito pohađaju vjerske obrede, imaju općenito povjerenje u Crkvu[3], drže da im je Bog važan u životu (iako vjeruju u njega velikom većinom), a također je mali broj onih koji su protiv razvoda i umjetne oplodnje.
Da se razumijemo, svako pitanje u kojemu se manje od 60% vjernika odgovorilo onako kako bi se očekivalo od katolika je zabrinjavajući postotak. A ovi odgovori koji su čak i ispod 40% su posebno zabrinjavajući.
Neke polazne točke za daljnja razmišljanja
Što na kraju možemo reći, s obzirom na teze koji se iznose u javnosti? Ja bih to složio ovako:
- Povjerenje u Crkvu
Povjerenje u Crkvu je kada se općenito gleda malo, iako je veće nego za ostale institucije. To se možda može gledati i u svjetlu toga da se velik broj ljudi izjasnio da općenito s ljudima treba biti oprezan (mali je broj onih koji općenito imaju povjerenja u druge). To je vrlo zanimljivo jer pokazuje da se u društvu ne srozava samo povjerenje u institucije, već u našem društvu vlada vrlo malo povjerenje među ljudima općenito.
- Odgovor Crkve na potrebe ljudi
Čini se zanimljivim za Crkvu podatak da većina ispitanih smatra da Crkva dobro odgovara na duhovne potrebe ljudi (iako je taj broj u padu), a da polako raste broj onih koji misle da dobro odgovara na socijalne probleme ljudi. S druge strane, stabilan je, ali premali broj njih misli da dobro odgovara na ostale potrebe. To je dobar pokazatelj za umjeravanje katehetskog, pastoralnog i homiletskog djelovanja. Pokazatelj da nam treba dodatna razrada homiletskog pristupa i pastoralno-katehetskih djelatnosti.
- Zainteresiranost ljudi za duhovno
Znajući da se velik broj ljudi izjasnio kao zainteresiran za sveto te da vjeruje u postojanje Boga, da im je religija važna u životu, da ih vjera ohrabruje i tješi… A znajući da je u blagom porastu broj onih koji mole svakodnevno te u padu broj onih koji tjedno pohađaju obrede, možemo se pitati događa li se neka vrsta individualizacije vjere? Očito je da ljude sveto, tj. Bog zanima, da ga smatraju važnim i da imaju neku dozu potrebe obratiti mu se molitvom. Ali odnos te činjenice prema zajedničkom institucionaliziranom iskazu vjere je takav da upućuje na to da se ljudi sve više okreću onome Bog i Crkva – da; kler i drugi vjernici – ne.
- Držanje do vjerskih i ćudorednih istina
Podaci pokazuju i da u Hrvatskoj s 80% katolika postoji vrlo mali broj onih koji se čvrsto opiru napadima na ćudoređe i obitelj (razvod, umjetna oplodnja). Također, zanimljiv je podatak da manje od 50% ljudi ili manje vjeruje u život poslije smrti, raj i pakao, kao i u istinu da postoji osobni Bog. Sve to predstavlja važne odrednice, tj. same temelje Katoličke vjere. Stoga se postavlja pitanje kako je tako velik broj ljudi koji kažu da su katolici i da pripadaju Katoličkoj Crkvi, a tako je mali broj onih koji se slažu s njezinim i vjerskim i ćudorednim naukom. Opet možemo postaviti pitanje je li i tu na djelu individualizacija vjere, ali pitanje možemo postaviti i šire: razumiju li oni koji kažu da su vjernici zašto su te vjerske istine važne i razumiju li ih u sebi (njihov sadržaj i odnos prema Bogu i prema ljudima)? To je pitanje koje se tiče i vjerske pouke: vjeronauka i kateheze.[4] Jesmo li zakazali u tome koliko i kako prenosimo istinu vjere i ćudoređa ljudima (napose mlađim odraslim osobama i osobama srednje dobi) i koliko im dovoljno ukazujemo na potrebu povezivanja liturgije (vjerskih obreda), osobnog svakodnevnog života i društvenih opredjeljenja i zalaganja.
Pravi katolici i oni deklarativni?
Može se čuti i razmišljanje da je stvarni broj katolika manji, jer se stvarnim, pravim katolicima smatraju oni koji redovito – tjedno – idu na misu, koji svjedoče u društvu vjeru i zalažu se za katolički moralni nauk. Također se može čuti i tvrdnja da je tako veliki broj katolika “na papitu” nestvaran budući da je velika razina korupcije. S tim u vezi osjetio sam potrebu ponuditi jedno svoje mišljenje:
Godinama se provlači ta teza kako zapravo nema toliko katolika koliko ih ima ”na papiru”. No, činjenica da u 21. st., kada je društvo vrlo individualizirano, materijalističko, hedonističko itd., kada je kampanja ateizacije velika – toliki broj ljudi koji se svjesno izjasne katolicima ne može se ignorirati i samo tako omalovažiti. Čini se točnom tvrdnja fra Ante Vučkovića da ljudi osjećaju manji društveni pritisak da se moraju izjasniti katolicima. Pa ako imamo to na umu – situaciju smanjenog pritiska i povećanih antikatoličkih strujanja – to da se još uvijek 80% ljudi izjašnjava katolicima treba nam biti poruka ohrabrenja, a ne poticaj za filozofiranje i jadanje.
- Maleni
Možemo na taj veliki broj “na papiru” gledati ovako: svi ti ljudi koji se i dalje izjašnjavaju kao katolici kao da govore: „Mi smo katolici, želimo to biti i takvima se priznajemo pred svojom državom i društvom.“ Kada to imamo na umu i činjenicu da većina njih ne živi praktično taj svoj katolički identitet, onda moramo potražiti modele kako pristupiti takvim ljudima. Za mene, jedan od mogućih načina je da ih promatramo kao „malene“ koji se u evanđelju često spominju. Treba paziti da ih se ne sablazni, da ih se ne gurne dalje od istine katoličke vjere, već ih treba Isusovom pedagogijom polako poučavati Očevoj riječi i pokazivati im njegovu brigu za njih. A ako ih promatramo kao malene, onda ih možemo smatrati onima koji su na margini Crkve: nisu u njezinom središtu čitavim svojim životom, ali joj pripadaju svojom voljnom odlukom za pripadanje njoj. A papa nas poziva da iziđemo prema ljudima koji su na margini. On, naravno, misli na odbačene. Ali, kada dijelimo Crkvu na „prave“ katolike i „deklarativne“, nismo li mi sami odredili granice središta i margina, nismo li odbacili mnoge na te margine jer ih ne smatramo “pravima”? Netko će reći: sami su se svojim nekatoličkim životom tamo smjestili. Ali ipak, mi se ne moramo i ne trebamo pomiriti s time. Ne trebamo se miriti s time da postoji neki jaz između nas i njih.
Na nama je da te ljude, našu braću i sestre, prepoznamo kao misijsko područje. To što se tvrdi da njih da su „deklarativni“ katolici ne znači da uopće nisu katolici, već da to voljom žele biti, ali im nedostaje nešto da to budu i praktično. Na nama je poći ususret toj njihovoj volji i tom otvorenom izjašnjavanju. Trebamo izići izvan okvira teze “nema ni 20% pravih” i voditi se tezom “ima preko 80% onih koji žele biti pravi katolici, ali treba im pomoći da to postanu”.
- Grešni
A što se tiče toga da pored toliko ljudi koji se nazivaju katolicima i dalje postoji velika doza korupcije, nasilja, netrpeljivosti i sl., mogu reći ovo: priznati se katolikom znači i priznati se grešnikom. Ne samo priznati se i tek se pomiriti s time. Naprotiv, priznati se katolikom znači priznati da si grešan i da trebaš Crkvu i sakramente kako bi bio svet. To da u Hrvatskoj ima korupcije i drugih grijeha je životno okružje cijeloga svijeta i posljedica ljudske grešnosti i slabosti. To je dvojakost Katoličke Crkve: ona je grešna po ljudima koji ju čine, ali sveta po Kristu koji ju je Zaručio sebi i posvećuje ju.
Katolici postoje jer postoji Crkva. A ona postoji jer su ljudi grešni i trebaju spasenje. Teze o nepostojećem raju na zemlji pored tolikih katolika i “stvarnom broju naspram deklarativnog” su promašene retoričke vratolomije koje služe samo podcjenjivanju ili čak i ismijavanju Crkve i vjernika katolika. Traži se od svih nas savršenstvo u znaju o vjeri i življenju vjere, dok se ismijavaju podaci na temelju grešnosti vjernika (a već to pokazuje nepoznavanje katoličkog identiteta). A u tim retoričkim vratolomijama ponekad se možda radi o slabosti komentatorskog posla ili razočaranju što ljudi i dalje žele da ih se imenuje kao katolike.
A što sad?
Mi trebamo biti svjesni svih loših podataka, ali ne smije zanemariti niti one pozitivne. Trebamo znati da mnogi ne žive katolički, ali da se priznaju katolicima. A trebamo se zato zapitati: što mi možemo napraviti da taj jaz smanjimo? Što možemo napraviti u katehezi, u medijima, u katoličkoj kulturi, u društveno-političkom angažmanu, u propovijedima, katehezama…
Riječima sv. Franje, velikana koji se osjetio pozvan od Boga obnoviti Crkvu u sebi i crkvu od kamena, a obnovio je živu Crkvu: „Počnimo, braćo, ispočetka!“
Ivan Glavinić
[1] https://www.vecernji.hr/vijesti/mons-puljic-crkvu-su-napustili-ravnodusni-i-nezainteresirani-za-boga-1619453 – http://www.vecernji.hr
[2] Ovdje se služim sljedećim istraživanjima: K. NIKODEM – S. ZRINŠČAK https://hrcak.srce.hr/file/330330 ; J. JEŽOVITA https://hrcak.srce.hr/223155
[3] Kod pitanja općenitog povjerenja u Crkvu treba reći da iako je ono malo kada se zasebno gleda, u odnosu na povjerenje u druge institucije, Crkva je još uvijek u vrhu rangliste povjerenja u pojedine institucije u hrvatskom društvu.
[4] U tom svjetlu, zanimljivo bi bilo vidjeti dobnu strukturu kod pojedinih odgovora i usporediti odgovore onih koji su prošli vjersku pouku u novije vrijeme s odgovorima starijih, učenih prema starim načinima poučavanja.
Odgovori