Prispodoba o bogatašu i Lazaru tradicionalno se tumači kao opomena za ispravan odnos prema materijalnom bogatstvu i poziv da ne zaboravimo one potrebite. To tumačenje treba sačuvati i njegovati, jer je zaista jasno i pitko. Ono je evanđeoski oštro za imućne, a utješno za odbačene i zaboravljene.
Ipak, možda bismo mogli ovu prispodobu protumačiti u još jednom kontekstu – misijskom. Evo kako:
Katolik kao bogataš, nekršteni kao Lazar
Bogataš je prikazan kao onaj koji se lijepo odijevao i svakodnevno lijepo jeo. S druge strane, Lazar je prikazan kao zanemareni i ubogi siromah koji nije posve neprimijećen, ali je ipak izvan kuće bogataša. On je pred vratima, a psi mu ližu i ublažuju rane.
Što je tu misijski? Pa, promotrimo bogataša kao svakoga od nas – katolika. Mi katolici, zaista smo bogati: zaodjenuti smo Kristom na krštenju i svaki dan imamo priliku za život u svetosti i za pokajanje. Imamo priliku da svaki dan hodimo u čistoći srca, poput hodanja u bijelom tananom lanu. Svaki dan katolici širom svijeta imaju najljepšu gozbu – euharistiju, u kojoj slušaju riječ nade i spasenja, a to je evanđelje.
Isto tako možemo gledati i Lazara: on može biti kao neki predstavnik svakog čovjeka koji nije kršćanin, a srcem iskreno teži činiti dobro i traži riječ nade i spasenja, tj. evanđelje. Oni koji nisu kršćani, a osobito oni koji još nisu čuli za Krista, još uvijek žive izvan zajedništva Crkve. Oni često naslućuju da postoji neka nada i žele se nasititi tom nadom. A istinska nada dolazi od Krista, po Crkvi. Zato su ti nekršteni poput Lazara koji se želi nasititi onime što dođe do njih kao mrvica sa stola Crkve. Oni zapravo traže, premda možda to ni ne znaju, pokoju riječ koja je prožeta duhom evanđelja. Oni traže Riječ koja čovjeku jača nadu da ovaj svijet nije sve – da postoji nešto bolje, da život sa svojim patnjama i tjeskobama i s prolaznom srećom nije još punina života.
Psi je riječ koja se u Bibliji i u Izraelu koristila kao izraz za pogane, odnosno za one koji nisu bili dio židovske vjerske zajednice. U prispodobi, psi Lazaru ližu čireve i tako mu ublažuju patnje, iako mu ne mogu potpuno pomoći, kao što to može učiniti bogataš, samo kada bi ga primijetio. Tako je i u naše vrijeme mnogim ljudima koji još nisu čuli za Krista i Crkvu: prije nas samih prilaze im oni koji nisu katolici, pa čak ni kršćani. Oni im mogu ponuditi mnogo riječi optimizma nade, ali ne mogu im ponuditi i puninu Nade; mogu ih utješiti, ali ne i dati im sigurnost vječnoga života. Ipak, kao što Lazar nije odbijao pse, tako nekršćani dočekuju one druge koji im prilaze. U njima prepoznaju nešto od one riječi koju im srce iščekuje, a koju im mi propuštamo dati.
Misijsko poslanje: nahraniti i okrijepiti Lazare po vjeri
Mi katolici bogati smo zato što nas je Krist posvetio, otkupio i daruje nam se u Euharistiji. U isto vrijeme on nas šalje propovijedati svim narodima njegovu riječ. Zato smo mi pozvani da otvorimo vrata i iziđemo barem na svoje pragove. Ne trebamo napustiti kuću – Crkvu, već ostajući vjerni Crkvi po vjernosti evanđelju, trebamo izaći pred svakog čovjeka koji treba Krista. I umjesto mrvica kojima se hranio i rado u njima nalazio malu okrijepu, trebamo mu dati pozivnicu za onu najljepšu Gozbu. Ako mi to ne činimo, tko će?
Dok smo mi zatvoreni u svoju udobnost, a toliki narodi još nisu čuli za Krista Spasitelja i čekaju evanđelje, razni drugi dolaze do njih i nude im korisne mrvice sa svojih stolova. Čine to licem u lice. No, to još nije punina koju im mi možemo ponuditi za našim stolom koji, uostalom, i nije našš nego Gospodinov. Zato ih ne možemo ostaviti odbačene, bez poziva da se priključe zajedništvu s nama, jer ih Krist želi za sebe i po tome imaju pravo primiti njegov poziv. Krist može i sam zvati, ali želi da mi sudjelujemo u tom njegovom pozivanju kao Crkva. Ne možemo biti za Kristovim stolom i ostati ravnodušni na činjenicu da mnogi ne znaju za tu puninu koja im je namijenjena.
Bit ćemo suđeni po ljubavi
Lazar se želio nasititi nečime sa stola bogataša, pa makar to bile i mrvice. Njemu je malo dano i on je u tome malo bio vjeran i sit. Zato se on nakon smrti tješi u Božjem kraljevstvu.
Slično i Crkva govori za one koji nisu čuli za Krista nikada: ako su živjeli prema moralnom zakonu i glasu savjesti te ako su u tome činili dobro, onda i njih Bog može spasiti na samo njemu znan način, po svome beskrajnom milosrđu. Oni su dušu sitili mrvicama svetosti koje su im padale u srce. Nisu oni krivi što nisu čuli za Krista. Jer, kao što kaže sveti Pavao: „Ali, kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika?“ (Rim 10, 14)
S druge strane, mi katolici priznajemo se Kristovim učenicima. No, ako zanemarujemo ili svjesno ne vršimo njegovu zapovijed da naviještamo evanđelje svim ljudima, tada svjesno odbacujemo poziv da vršimo volju Božju. Tako zatvaramo povjerenu nam Riječ i zakapamo je duboko u naše arhive i muzeje svjetovnih teorija i opravdanja. Ondje se njezina jeka po svijetu ne umnaža. Tako mi postajemo sluge lijeni koji znaju kakav je Gospodar, ali su ipak pasivni. Takvima je više stalo do komfora, nego do Njegove volje da se umnoži blago evanđelja.
Ako tako činimo, ako ne propovijedamo riječ drugima, jao nama jer i za nas vrijedi opomena da neće ući u kraljevstvo Božje svaki onaj koji tvrdi vjeruje u Krista, nego onaj koji vrši njegove zapovijedi, njegovu volju.
Teško je to čuti, ali to je tako. Može se netko zapitati: nije li nam prvo na brigu naša duša i da nju očuvamo svetu, čistu od smrtnog grijeha i propasti? Nije li na nama najprije slaviti Boga i jačati svoju vjeru te se hraniti euharistijom? Nisu li nam braća i sestre katolici oni kojima prvima trebamo pomagati u životu u vjeri? Na sva ova pitanja odgovor je – da, tako je. No, što onda s onima koji za Krista još nisu čuli, a On nas šalje njima? Kako to dvoje pomiriti: živjeti u Crkvi i izlaziti među nekrštene? Ovdje kao odgovor može poslužiti snažna Isusova pouka farizejima: „Ovo je trebalo činiti, a ono ne zanemariti.” (Lk 11, 42).
Upoznati Riječ da bi je naviještao
Počeli smo s prispodobom o Bogatašu i Lazaru, a na kraju smo došli do nekoliko drugih biblijskih mjesta. Kako to? Zašto? Pa, u prispodobi Abraham govori za bogataševe bližnje koji su još na zemlji: „Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ (…) ’Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.“ (Lk 16, 31)
Mojsije i Proroci predstavljaju ovdje tekstove Svetoga pisma. Stoga ova poruka evanđelja vrijedi i danas: tko ne čita i ne sluša što Bog objavljuje u Svetom pismu, po prorocima, a i po Crkvi – neće vjerovati. Tko ne čita Pismo i ne sluša Riječ u Crkvi, neće se obratiti niti će hraniti druge i liječiti njihove rane; neće donijeti drugima evanđelje i poziv na gozbu u Kristovoj prisutnosti.
Drugim riječima, tko ne naviješta evanđelje, nije ga pravo ni upoznao. I treba ga što prije upoznati. I pretočiti ga u život. Treba upoznati Riječ Božju kako bi živio i naviještao. Sveti Jeronim je rekao vrlo snažne riječi: „To ne poznaje Sveto Pismo, ne poznaje Krista.“ Možemo se nadovezati: A tko poznaje Sveto Pismo, a ne čini ono što mu Bog zapovijeda, nije uistinu upoznao ni Pismo niti Krista.
Svatko će od nas biti suđen prema ljubavi – ljubavi prema Bogu i prema bližnjima. A upoznati drugoga s Bogom i s puninom spasenja – od toga nema većeg djela ljubavi, jer je to djelo za vječnost. Pazimo da zbog svojih strahova ili zbog lijenosti u raju na kraju ne vidimo sebe, dok gledamo neke daleke ljude, s raznih krajeva svijeta, iz prašuma ili iz naših pothodnika ili one koje smo viđali ispred trgovina.
Gdje misionariti? Koga evangelizirati?
Ne nalazi svatko prave riječi za sve skupine ljudi. Netko nalazi riječ za misije u dalekim plemenima, a drugi za ljude s kojima radi; netko naviješta susjedima, a netko beskućnicima; netko izbavlja prostitutke iz vrtloga grijeha, a netko one koji su danomice pred trgovinom… Važno je činiti evanđeoska djela, ali i naviještati – prenositi vijest. Naše misijsko poslanje ne smije se pretvoriti samo u humanitarnu djelatnost, ali ne smije ju ni propustiti. Liječiti rane i iz gliba izvući bespomoćnog ide ruku pod ruku sa zadaćom da drugoga izvijestimo o Kristu kojega poznajemo i koji poznaje i nas katolike i njih još nekatolike.
Netko opet nalazi riječi i snage za navijestiti evanđelje intelektualcima koji teže mudrosti, ali ju bez Krista ne mogu pronaći. Drugi pak vješto nalazi način da dopre do onih koji na društvenim mrežama traže odgovore. Sve je to misijsko djelo, evangelizacija.
Svi smo dužni vršiti djelo evangelizacije, svatko prema svojim darovima (sposobnostima). Nije teško, ako znamo da ima toliko različitih područja na kojima svatko može biti misionar. A zato je ona prispodoba i opomena: bogatašu ne može biti problem nahraniti Lazara, katoliku ne može biti problem naviještati evanđelje. Zato će i biti pitan o ljubavi koju je činio i koju je misijski naviještao.
Ivan Glavinić
Odgovori