Promišljanja o stanju svećeništva i pastoralu zvanja

Dragi čitatelju, odlomci koji slijede predstavljaju niz mojih komentara na aktualna zbivanja i rasprave u Hrvatskoj o svećeništvu. Komentari su objavljivani na društvenim mrežama i na ovome blogu, a ovdje su sabrani u jednu cjelinu te ponegdje dorađeni i dopunjeni. Nadam se da će biti od koristi za daljnje promišljanje o sadašnjosti i budućnosti svećeništva.

SVEĆENIŠTVO

• Zaštićeni život?

Dok sam prelistavao i analizirao jedan dio knjige „Neostvarena sloboda“, odlučio sam pomno promisliti o odgovorima fra Ante Vučkovića na određena pitanja. U jednome odgovoru dotakao se svećenika te istaknuo „niše u kojima žive zaštićenim životom. Recimo, niše župničkih mjesta…“[*]

Na prvi pogled, teza se čini posve utemeljenom, jer župnička mjesta zaista izgledaju kao sigurna mjesta: nešto poput onoga što u Hrvatskoj za člana jedne obitelji znači posao u državnoj tvrtki. Egzistencijalna sigurnost, dovoljna razina samostalnosti i odgovornost, ali ipak uz nadređene na koje se uvijek mogu teži slučajevi uputiti, stalnost u jednome mjestu… Sve upućuje da svećeništvo koje se ostvaruje u nekoj konkretnoj službi (npr. župnika) izgleda zaštićeno i mirno. No, je li baš tako?

Koliko ima anksioznosti, alkoholizma, kocke, tračanja? Koliko ima borbe s glasinama, tužbi biskupu ako se nekome nešto ne sviđa? Koliko optužbi da je za sve kriv jer nije kao neki tamo drugi župnik? U konačnici, koliko život u formaciji kroz bogosloviju priprema mlade kandidate za samostalan i često samotan život župnika? I, posljedično, koliko ima napuštanja svećeništva zbog nepripremljenosti na uvjete takvog svećeničkog života u župi? I što ćemo reći: je li to baš zaštićen život? Materijalno možda. Ali duhovno i psihološki?

• Mogućnosti

Može li se doskočiti tim problemima? Svakako, dobar dio tih problema leži u osobnoj odgovornosti i spremnosti bogoslova i svećenika. No, ipak je jedan važan dio odgovornosti i na strukturiranosti formacije. Koje promjene su moguće?

Zašto, recimo, kandidati, u sklopu odgoja kroz bogosloviju, neko vrijeme studija ne bi proveli smješteni u nekoj od župa i kroz to vrijeme prolazili praksu? Tako bi na vlastitoj koži stjecali iskustvo svećeničkog i župničkog života u konkretnoj župi. Kroz to vrijeme upoznali bi život u župi i pastoralu i mogli bi na temelju živog iskustva razmotriti svoj put poziva. 

S druge strane, bogoslovija ne treba kandidate pripremiti toliko za službu župnika, koliko ih na to trebaju pripremiti župnici-mentori. Uostalom, bogoslovije kao takve se same već nalaze pred potrebom reorganizacije. Naimee, sve više kandidata dolazi iz svijeta zrelih – nisu prošli sjemenište, ali su u životu, u već nekim godinama čuli Božji poziv na svećeništvo. Na njih treba obratiti posebnu pažnju i ne dopustiti da im osamljeni život na župi utrne dare Duha. Jer su oni blago Crkve i po iskustvu života i po razvoju klice poziva.

Nadalje, važna je i kasnija organizacija života svećenika. Mnogo je dijecezanskih svećenika koji žive sami u svojim župnim kućama. A za nekoga tko je čitav odgoj proveo u velikoj bogoslovskoj zajednici, nakon ređenja činjenica da je prepušten sam sebi može biti preteška: bilo da osjeća težinu samoće, bilo da pada u poroke. Ne tvrdim da je svim svećenicima tako. No, nekima zasigurno jest.

Poneki župnik, pak, ima sreće ako mu u župu dođe đakon, župni vikar ili kapelan. Ali opet, tu može biti sreće ako su obojica suradljivi. Ako nisu suradljivi ili ako je jedan od njih već navikao biti sam, privikavanje na zajedništvo može biti zahtjevno. Može li se tome doskočiti? Najprije, zašto bi se uopće tome i trebalo doskočiti? Zbog prednosti za čovjeka kao takvog ili zbog duhovne prednosti za život svećenika? Pa, oboje.

Nisam svećenik niti redovnik, ali mi se čini da zajednički život osoba u posebnoj Božjoj službi pozitivno doprinosi svima koji tu službu vrše. A i vjernicima. Tako bi, na primjer župnici i kapelani u župama koje su relativno blizu mogli stanovati u jednoj dekanatskoj svećeničkoj kući. Prednosti su različite: zajedničke molitve, duhovne potpore, međusobno pomaganje i lakši dogovor oko preuzimanja obveza… A nisu nevažne ni materijalne stvari poput podjele troškova režija, hrane, grijanja i sl. Dakako, to ne bi bilo svugdje moguće, ali u sredinama u kojima na malom prostoru postoji nekoliko župa koje su blizu, to je moguće. Imam pritom na umu svoj grad Sisak sa četiri župe u samom uskom dijelu grada. Ili, pak, Petrinju. Ovdje se od jedne do druge župe vrlo lako propješači, a ne treba ni govoriti o tome koliko kratko traje vožnja autom.

Gledajući na kraju pitanje svećenika i zvanja pitam se i o pouci mladih i poticanju na razlučivanje svoga poziva.

• Pastoral promicanja zvanja

S jedne strane je to odgovornost već postojećih klerika prema mladima. Ne treba loviti mlade kao da ih želimo “uhvatiti u krletku”. Naprotiv, treba ih pratiti u odrastanju i otkrivanju da postoji Božji poziv te razlučivanju što je konkretno poziv nekog mladića ili djevojke. Često se događa da se sve svede samo na par dana iskustva u sjemeništu i bogosloviji ili da se sve pokušava provesti kroz ministrantske i druge skupine.. I, da se razumijemo, to je i dalje vrijedan put. Ali je li dovoljan? Je li potrebno nešto više? Zna li uopće danas prosječni pubertetlija da svatko ima Božji poziv i zna li uopće da svatko, pa i on, treba razlučiti što je to Božji poziv?

Poznavajući školski kurikul, znam koliko se premalo mjesta u gradivu vjeronauka pruža za takve teme. Stoga znam koliko je potrebno o tome govoriti i na tome raditi u samim župama.

S druge strane, jednom kada osoba dođe s tvrdnjom da osjeća Božji poziv za svećeništvo, potrebno ju je pratiti i podržavati u daljnjem prosijavanju i ispiranju tog zlata Božjega.

Zašto ovo govorim? Poznati su mi naime slučajevi redovnika koje, kada bi odgovarali na pitanje kako su postali redovnici, odgovaraju s „Ja sam želio biti svećenik, a najbliži su mi bili ovi redovnici“. Ne govorim ovime ništa protiv redovnika ili redovničkih zvanja. Ali vrijedi promisliti koliko je ljudi tako primljeno i zaređeno u nekoj družbi, a da nije osjetilo neko temeljno oduševljenje za život po pravilu te družbe – samo su tražili one koji će prepoznati i podržavati njihov svećenički poziv. Priča se može i okrenuti pa se može tako reći i o dijecezanskim bogoslovijama: prati li se pomno individualan duhovni poziv svakoga kandidata ili ga se odmah priprema za biskupijski kler? Neka mi bude dopušteno postaviti jedno provokativno pitanje: ako se negdje tako zaista postupa, ne stvara li to prosječne svećenike/redovnike koji će barem jednim dijelom svoga bića osjećati da im nešto nedostaje ili da nekako nije to ono za što su osjećali Božji poziv?

Reći ćeš, dragi čitatelju, da ja govorim kao laik, bez znanja o onome što pišem. I dijelom si u pravu. Ali, u susretu s tolikim svećenicima, bogoslovima, redovnicima – trajnima i onima ”bivšima”, vjerujem da sa stekao barem mali uvid u stvari. Detaljnije ne mogu pisati, ali zato i postavljam pitanja – kako bi netko drugi, iskusniji u tome, mogao ponuditi odgovore.

• Vjernički apostolat promicanja zvanja

U svetu ovome ne treba zanemariti niti ovo pitanje: kako obični vjernički puk djeluje s na duhovna zvanja mladih? Tu mi se nameću dvije strane tog pitanja. Jedna je vezano uz onu tezu „Šteta da on tako pametan/lijep/radišan/ ode u svećenike.“ Pa, zar se Bogu ne daju upravo prvine? Zar Bogu ne posvećujemo i ne prinosimo upravo najbolje od onoga što imamo? Zar Bog zove samo one koji su prema našim kriterijima dobri za svećenike? Uostalom, kakva je to šteta svećeništva, pa da nam je nekoga žao? Ili, zar bismo Bogu dali one koje ne smatramo dobrima? Što to govori o nama, kada tako dijelimo ljude i kada se tako odnosimo prema svećeništvu? Previše je puta takva misao izrečena. I ne treba dopustiti da prođe bez prijekora.

Druga je strana onog pitanja vezana uz jako rašireno mišljenje da svećenici žive materijalno sigurnim, zaštićenim, lagodnim životom. Misli se kako imaju sigurnu i pozamašnu plaću, voze (pre)skupocjene aute, sami su sebi šefovi, hrane se dobro, dobri su s političarima, zdravstvena skrb i mirovina su im neupitni… A onda oni koji tako misle o svećenicima ne čine ništa kako bi mlade potaknuli na svećeništvo i tako ”lagodan život”. A ako se radi o njihovoj djeci, čak i ne dolazi u obzir takvo što. Zašto je to tako? Možda zato što duboko u sebi, ispod svih tih krivih slika ili zavisti,  znaju da svećeništvo ne podrazumijeva lagodnost, nego žrtvu koju oni sami nisu spremni podnositi. Pa onda možda ne žele ni mlade poticati na nju.

Čini se pravednim, jer je ispravno ne željeti drugome ono što ni sebi ne bi poželio. Ali kada je riječ o svećeništvu nije ispravno tako razmišljati. Život – svaki život – uključuje žrtvu, prije ili poslije. Ako Bog poziva na jedan oblik života, on daje i jakost za tu žrtvu.

A ako mi stavljamo prepreke Božjem pozivu i potičemo mlade na nešto drugo, ne guramo li ih mi tada u život pun čak i težih žrtvi od onih za koje ih je Bog opremio. Trebamo budno paziti da mi drugima ne tovarimo veći teret od onoga koji Bog nekome dopušta nositi. Trebamo paziti da drugoga ne stavljamo pred veću žrtvu nego što to Bog dozvoljava.

Na kraju ostaje još jedna stvar za promišljanje: koliko se mlade roditelje poučava i pripravlja za prepoznavanje i praćenje poziva svoje djece, kakav god taj poziv bio? Pastoral duhovnih zvanja nije dobro svesti samo na povremene susrete mladića i periodičnu molitvu za zvanja. Taj pastoral treba uključiti i obitelji i čitavu župu, kako bi odrasli vjernici, posebno oni koji se ističu življenjem vjere, mogli znati usmjeravati i pomagati nova duhovna zvanja.