Na internetu sam prije mnogo vremena naišao na fotografiju jednog mozaika [1] iz crkve u mjestu San Giovanni Rotondo (vidi ovdje).* Na njoj je prikazan raspeti Isus, a pred njim stoji sveti Franjo. Na svojim ramenima nosi ovcu čije je oko zapravo Isusova rana – proboden bok. Drugom rukom sv. Franjo braći pokazuje da krenu, pri čemu mu je ruka usmjerena u istom pravcu kao i Isusova probodena ruka.
Taj mozaik je tako snažna slika Crkve! Crkva je pozvana uzeti na svoja ramena ovcu za kojom je Isus došao u potragu, ovcu kroz čiju izgubljenost i krhkost se ogleda Isusova muka i ljubav u rani probodenog srca. Sveti Franjo, tj. čitava Crkva preuzima na sebe Isusovo poslanje, a oni koji u Crkvi imaju autoritet pokazuju drugima smjer i prosljeđuju im to poslanje. To je nasljedovanje Isusa Krista u svijetu. Ono nije lagano ni lagodno.
Uz svako poslanje u Crkvi idu teškoće i muke i zato je smjer poslanja Crkve ujedno i smjer u kojemu su ispružene Isusove ruke – probodene ruke. A one, iako probodene od tog istog svijeta, obgrljuju svijet oprostom i spasenjem i pružaju ruku pomirenja.
Biti u službi poslanja Isusa Krista nije lagodan put. Ali nijedan drugi put ne vodi k Istini i Životu. Mnogi na tom putu posrnu. Ta, grešni smo. Treba smoći snage tražiti od Gospodina njegovu probodenu ruku da nas, sjećajući se svoga otkupiteljskog djela, pridigne opraštanjem da nastavimo putovanje. Kršćanima se to čini posve jasnim.
No, naše vrijeme nudi svašta zbog čega kršćanin lako posrne. Naše vrijeme, naše društvo, ne nudi samo ono očito kamenje spoticanja. Naprotiv, ono nudi mjesta koja se predstavljaju kao uvijek dobrodošle i privlačne postaje: tolerancija i suživot, diplomacija, i politička korektnost… Ta fatamorgana na putu čini nam se kao odmorište, kao mjesto osvježenja i odmora. Ali često se pretvore u živi pijesak. Pa iako ponekad te mogućnosti zaista i ispadnu korisne, u njima se krije napast da se trajno utaborimo, da stanemo na pola puta. A polovično izvršavanje poslanja može biti odraz srca koje je polovično. A, kako kaže blakopokojni J. Ratzinger: „polovično srce ništa ne koristi“[2].
Kada je to Crkva takva? Kada smo to mi takvi da posrćemo ili zastanemo na putu? Mnogo je situacija: kada šutimo onda kada se traži od nas Riječ; kada samo svadljivo kritiziramo jedni druge u Crkvi; kada se bavimo samo sami sobom; kada prednost dajemo diplomaciji ispred evangelizacije; kada nam je tolerancija važnija od prorokovanja; kada nam je dijalog sa svijetom i drugim religijama ispred misijskog djelovanja…
Ne treba nam upirati prstom u zemlje Zapada i tamo tražiti takve primjere i uzroke ravnodušnog ili lijenog kršćanstva. I mi u Hrvatskoj se možemo posramiti takvih primjera. Neću ih nabrajati, jer bi to bilo nezahvalno. Uostalom, svatko od nas doprinosi i tromosti Crkve, kao i njezinoj živosti.
Crkvu možemo učiniti poletnom, snažnom i važnom. I trebamo: ne zbog nje same, nego zbog čovječanstva, jer Bog ‘hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine’ (1 Tim 2, 4)
[1] Autor tog mozaika je osvjedočeni prijestupnik M. Rupnik. Ovim spomenom tog mozaika ne želim dati mjesto promoviranju osobe. Ne želim nikako dovesti u pitanje niti omalovažiti kanonske procese ili žrtve djela koja se dotičnom stavljaju na teret. Njegov zločin ostaje žalosna činjenica koja ima svoj zemaljski sud u kanonskom pravu Crkve, a konačni sud u Bogu. Ovim spomenom mozaika želim uputiti na govor tog umjetničnog djela – govor koji ono ima i samo po sebi, a ne tek snagom osramoćenog autora.
[2] Joseph Ratzinger/Benedikt XVI., Dogma i navještaj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2011., str. 197.
*
Ivan Glavinić
Odgovori