Dragi svećenici, molim vas, nemojte zahvaljivati vjernicima što su došli na (nedjeljnu) misu.
Misa nije vaš nastup koji drugi dođu gledati. Niti ste ju vi organizirali pa su drugi pozvani gledati. Ne treba zahvaljivati katolicima, još više svojim župljanima, što su došli na nedjeljnu svetu misu. Tako samo pogodujete svome egu, ali i onima koji biraju svećenike i propovjednike “kako im godi ušima” – kojima je više do osobe svećenika. Pogodujete njihovoj lošoj duhovnoj izbirljivosti. Tako ni sebi ni takvim vjernicima ne činite duhovnu uslugu.
Misa je božanski ustanovljen sakrament koji je svaki katolik obvezan pohoditi i slaviti. To je sakrament Crkve koja se okuplja na svom središtu i izvoru, a vi, svećenici, predvodite slavlje tog svetog događanja. Ako želite nekome zahvaliti što smo na misi, zahvalite dragome Bogu koji neprekidno okuplja svoj narod i ljubi svoju Crkvu toliko da je hrani Hranom vječnosti.
Nemojte zahvaljivati niti svome biskupu što je došao u župu u svojoj biskupiji. On u svojoj biskupiji niti u jednoj župi nije gost, nego domaćin. Njega se pozdravlja kao oca ili upravitelja zajedničke kuće. Pozdravite ga kao onoga do čijega vam je mišljenja stalo, kojemu polažete račun za povjereni vam talent. A ne kao nekoga za koga jdeva čekate da ode da možete “po starom”. Ako biskupa držite kao gosta dok je prisutan, a kada ode sve radite po svom, mimo njega, kakav vam je duh poslušnosti? Kakva vam je to crkvenost? Ako je sve po pravilima samo kada je on tu, niste li upravo vi (a i mi vjernici s vama barem propustom) oni sluge koji zakapaju talent? A kada biskup dođe, prigodno izvadimo taj talent iz zemlje, hvaleći se da ga brižno čuvamo…? Taj talent jesu crkveno blago liturgijskih i pastoralnih uredbi koje smjeraju dobru svih vjernika i zajednice. Zar se to zakapa i otkapa prema tome je li upravitelj tu? Ili se ulaže trajno da kroz vrijeme urodi plodom?
Dragi svećenici, ne svojatajte župu i biskupku zadaću upravljanja koju je s vama podijelio da ju nosite s njim. Ne zloporabite mandata misleći da su župe vaše, da ste vi središte ili ljepilo, a da biskup tu ima samo doći i proći.
Isto vrijedi i za nas vjeroučitelje i teologe, samo u drugom polju. Baš isto: poslušnost i stav “sve po p.s.-u” samo kad se to baš mora pokazati, a kad smo sami, udri po svome mišljenju. To je ide. To ne ide već godinama i desetljećima.
Jeftina opravdanja pod izlikom pastoralne razboritosti, iskustva, ljudske tvrdoće i sl. su često dugoročno vrlo skupa. U trenutku su jeftina, predstavljaju lagano obilaženje poteškoća. Ali dugoročno nose velike probleme, kojima danas svjedočimo: ljudi biraju svećenike, a ne poštuju župu i župljane; biraju osobu svećenika više nego Crkvu; svećenici biraju prijatelje i istomišljenike, a ne stvarno odgovorne župljane, pa makar i ne bili istomišljenici. A postoje i još skuplje posljedice: ljudi ne razumiju liturgiju, pa nemaju potrebu razumjeti ni nauk vjere, a onda u životu čine cirkus. Svećenici i redovnici časoslov obavljaju “kad se stigne” (pa i odjednom više časova, pod različitim izlikama u obliku aforizma, u smislu “Bogu je važno ikako, nego nikako”) umjesto da se časoslov stavi u redovne obveze u danu, kroz cijeli dan, a ostalo da se ravna prema liturgiji (“lex orandi… -lex vivendi” – tako treba misliti, a ne obrnuto).
Pobožnosti se obavljaju u misi ili tik uz misu, a onda se borimo s manjkom osobne molitve i ponavljamo da molitva ne smije biti samo navika koja se odradi (a mi je, svodeći sve na par minuta na kraju mise, tako i nesvjesno “odrađujemo” i ne ostavljamo ništa za svakodnevicu). Tišina u misi se rijetko održava, a govori se da je potrebno utišati se kako bi se čuo Božji glas. Pa se čudimo manjku zvanja. Ali, kako da ljudi čuju Božji poziv u tišini srca, ako se ne znaju ni utišati?; Kako da se mladi utišaju i osluškuju Krista u tišini, ako nisu u Crkvi doživjeli osluškujuću tišinu?)
Biraju se lakši putevi i manje konfliktni načini rješavanja problema (kao, “pastoralna razboritost”), a onda dugoročno nastaju generacije naučene na ono što ispočetka nije trebalo tako biti. Pa onda muku mučimo jer se narod navikao na popuštanja i da “može sve” ili “može drugdje, pa može i tu” ili “uvijek se moglo”. A onda, kada dođu ozbiljne stvari, ti vjernici ne razumiju zašto je potrebnio održati čak i minimum kriterija za sakramente. Nisu oni krivi. Oni su naviknuti. A tko im je dao povod za tu naviku? Naša navika popuštanja.
A onda, u životu, mnogi naši sugrađani, pa i vjernici, kao jednu od onih teško prihvatljivih pojava vide javnu molitvu krunice.
Prihvatljive su im gulašijade, koncerti, snimanje filmova ili sportske igre i filmske projekcije u prostorijama crkve ili župe – ali krunica u javnosti, javno svjedočenje vjere ili biskupovo opominjanje javnih osoba da čine grijeh – e to im je upitno.
Mnogi pastoralnim aktivnostima smatraju zabave, koncerte i igraonice koje je, budimo iskreni, i nama vjeroučiteljima i vama svećenicima drago doživjeti. Ali te iste vjernike često treba “vući za rukav” kada je stvarni pastoral u pitanju: kateheze, evangelizacija, volontiranje u župi (npr. Caritas)… Nisu li to krivo posloženi prioriteti, krivo iskorištena pastoralna razboritost?
Ad fontes! – Na izvore! To je poziv Drugog vatikanskog koncila. Mi se često zadovoljavamo nekim vodopadom, rukavcem ili kojom dobrom slavinom. Ljepota nas očara i mislimo da je dovoljno. Naša opravdanja nalikuju tvrdnji da je sve to ista voda – i ovdje u rukavcu kao i na izvoru. Ali poziv je jasan – na izvore, na početak. Ondje je najčišća. Ondje još nije u nju uronilo svašta što joj i koristi i svašta što joj šteti.
Ad fontes! Na izvore! Ne na slavine. Tek ako dobro znamo gdje je izvor i koliko mu snage treba da prodre i nabuja, znamo koliko je vrijedna i dobra slavina.
Ad fontes! Na izvore, braćo!
Ivan Glavinić
Odgovori