Kolege vjeroučitelji i katehete,
kako ne bi ispalo da su samo svećenici odgovorni za zastoj evangelizacije, treba reći da nismo niti mi čistih ruku. Koliko se samo snage i volje ulaže u najsuvremenije metode, u osmišljavanje “programa”, u motivaciju, u provokaciju, u ishode, aktivnosti itd. I to samo u školi. A koliko se tek u katehezama ulaže u zabavu, igre, filmiće itd. … Ništa od toga još uvijek ništa ne znači za evangelizaciju. A koliko često zaboravljamo nauk – sadržaj? Koliko mu malo mjesta dajemo? Evangelizacija podrazumijeva prenošenje evanđelja: onako kako je sadržano u Riječi Božjoj i u Predaji prema nauku Crkve. A ponekad se, gledajući materijale, pitam kako neki uspiju prenijeti djeci sadržaj pored toliko aktivnosti…
U dva navrata sam i neizravno i izravno natuknuo na našim stručnim usavršavanjima da nam je potrebno više usavršavanja u teološkom smislu. Od toga sam jednom od osobe koja je valjda držala “primjer dobre prakse” dobio nevješt odgovor koji bi bio u smislu da je teološka ispravnost našeg govora kao nešto usputno (a kolegica je javno objavila nastavni sadržaj upitne ispravnosti). Takav stav je s jedne strane uzrok današnjim zbivanjima, a s druge strane je i simptom dugogodišnjeg zanemarivanja stručnosti.
Mi nismo pedagozi niti animatori; nismo organizatori druženja niti treneri i motivatori. Mi smo učitelji vjere i prenositelji nauka. Moždam prejako zvuči, ali sjetite se da radite zahvaljujući mandatu od biskupa. Taj mandat počiva na njegovoj službi poučavanja. A ne na poslanju zabavljanja, motiviranja i usavršavanja metoda.
Ne, ne govorim protiv raznih projekata, motivacija i sličnoga. No, iskustvo mi govori da se u našem stručnom usavršavanju i u našem radu premalo bavimo zaista naukom i važnim pitanjima u vjeri. Najveći dio našega usavršavanja odlazi na neke metode i primjere aktivnosti koji, budimo realni, funkcioniraju u jednom ili dva od 10 razreda ili tek u rijetko savršenim uvjetima. Takvo usavršavanje malo koristi.
S druge strane, pored nas vjeroučitelja i kaheteta dokumenti Crkve prolaze kao da nas se uopće ne tiču: enciklike, pobudnice, motu propriji – opći i oni koji se tiču nas ili mladih (ili poučavanja!) – skao da nisu za nas. Na stručnim usavršavanjima rijetko ih se spominje, a upitno koliko nas ih samostalno počita (pa i u svoje ime kažem ovo).
Zašto je važno fokusirati se na sadržaj nauka vjere i ustrajati u njemu? Naime, godinama i desetljećima unazad zadovoljavamo se onakvim površnim pristupom s početka teksta: mislimo da je dovoljno privuči mlade onime što ih u svakodnevici privlači i pokušati ih zadržati u prostoru Crkve ili vjere. Ali to, vidimo sada, dugoročno ne daje najbolje rezultate.
Danas generacije onih koji su i prošli takvu “pouku” po društtvenim mrežama pišu svakakve komentare o Crkvi i vjeri, na televiziji javno govore da su pročitali dječju Bibliju i da im je dovoljno (ne žele više), protive se Hodu za život, 40 dana za život, molitvu krunice u javnosti, prozivaju biskupe, učlanjuju se u antikršćanske političke opcije itd. Domovinu blate, branitelje ismijavaju, lgbt aktivizam podržavaju, umjetnu oplodnju i abortus smatraju prihvatljivim, a Crkvu nazadnom, lopovima itd.
Kada se sve ovo nabroji zvuči strašno i pomalo teško pomisliti da su filmovi i druženja krivi za to. Ali samo razmislite i sjetite se koliko ste puta čuli i pročitali komentar “Išao sam i ja na vjeronauk cijelu školu, ali *…pljuvanje po Crkvi*!” Mnogi ne znaju niti osnovne stvari: ispovijediti se, nauk o posljednjim stvarima, odnos prema kipovima i slikama, bračne zakone…
Danas te generacije imaju svoju djecu koja također idu na vjeronauk, ali svoju djecu doma ili ne uče vjeri ili ih uče krivim stvarima. Ili ih uče da je no što lijevi aktivizam agresivno nameće pravo tumačenje vjere. Pa se onda djeca nađu između onoga što roditelji govore ili su čuli i onoga što im se na vjeronauku govori. Naravno, vjeroučitelju će manje vjerovati nego roditeljima. Da, to je posljedica koje postajemo sve svjesniji i koja nas rastužuje.
Kako to izgleda u brojkama u zemlji u kojoj preko 80% ljudi vjeruje u Boga (i kršćani su)? Evo, ovako: 50% ispitanih vjeruje u život poslije smrti, ali samo 47% vjeruje u postojanje raja, a tek 40% vjeruje u postojanje pakla. 20% ih vjeruje u reinkarnaciju. 42% ispitanih vjeruje za Boga da je osoba, a nešto više od 35% da je neka sila, duh ili ne znaju što da misle. [Europsko istraživanje vrednora (RH), 2017.]
Samo te brojke koje predstavljaju temeljna pitanja (o Bogu i o vječnosti) dovoljno govore koliko je loša naša vjeronaučna situacija. Jako loša, ako ljudi ne prepoznaju Boga kao osobu, a o vječnosti ne znaju ni što točno vjeruju.
Što ćemo, dakle? Evo prijedlog: potrebno je reformirati naša usavršavanja.
Naime, treba nam više stručnih pitanja i teologije, a manje metodičkih i psiholoških usavršavanja: treba nam bolji stav prema sadržaju nauka jer važno je što predajemo, a ne samo kako; treba nam manje mudrovanja, a više naučavanja; trebamo se prestati zadovoljavati time da samo upoznamo mlade s vjerom, a početi tražiti načine da ih obrazložimo razloge za vjeru (1 Pt 3, 15 spominje baš razloge nade, a ne samo nadu kao takvu).
Dakako, i svjedočanstvo treba. Učenici pitaju kako mi živimo te je i njima je stalo do toga da nas vide kao one koji živimo ono što predstavljamo. Ali, svjedočanstvo nije samo po sebi dovoljno: apostoli su na Taboru vidjeli Krista u slavi, ali očarani time nisu razumjeli da je potrebno vratiti se nazad u grad. Imali su svjedočanstvo Isusovih čudesnih djela, ali su se bojali u oluji, razbježali u pashalnoj noći, neki čak nisu vjerovali svjedocima uskrsnuća. Dakle, potrebno je svjedočanstvo, ali je potrebno i razumijevanje. Svima je potrebno to razumijevanje (znanje), a nekima je čak potreban i dodir kao Tomi. Ako ne dajemo razumijevanje ili ako i sami ne marimo za znanje, kako ćemo im uopće pokazati gdje prinijeti prst, ako to bude potrebno?
To je tako, ma koliko se mi upirali da je važno da učenicima ne bude dosadno. Neke stvari ih treba jednostavno naučiti napamet (to nam i Crkva propisuje!), s nekim stvarima ih je dovoljno upoznati, a mnoge stvari im u današnjem svijetu treba jako dobro objasniti. Ako ih mi ostavimo bez objašnjenja, vukovi ovog svijeta ponudit će im poganska tumačenja koja nemaju veze s vjerom ili će im ponuditi da odbace sve to jer izgleda kao nešto djetinje što nema smisla. A onda ćemo opet dobiti onakve komentare kakvi su već opisani. I takve župljane koji dolaze u župni ured sa svakakvim idejama.
A pogledajte samo kada mladi odrastu, kakvi katehete imaju najviše uspjeha: oni koji stanu pred njih i, uz nezabilaznu molitvu i sakramente, jasno i otvoreno tumače nauk vjere i stav Crkve. I oni koji putem medija jasno odgovaraju na zahtjevna pitanja. Ukratno, oni koji ne zanemaruju, nego hrabro izlažu nauk i ne boje se “teških” tema nauka. Ljudi vole i iskustvo življenje vjere i razumijevanje vjere. To je izravno i otvoreno tumačio i sveti Augustin, a prije njega i sam Isus koji je pozivao da učimo druge. Jer, misijski nalog ne glasi samo “Idite, krstite…” već “Idite, krstite… učeći”.
Isus Krist je Put, Istina i Život. Mi se često, vjerojatno nesvjesno, zadržimo na ovome da je Put koji treba slijediti i Život koji treba živjeti. Ali ovo da je Istina, to nam je nekako teško. Ali ne ide bez toga: on je Istina jer je Riječ – Logos, sama Mudrost među nama po kojoj je sve stvoreno. Ne možemo im pokazati Put i Život a ne uputiti ih u Istinu, ma koliko teška bila i koliko ih nukala na to da shvate da je svijet pun zavodljivih laži (na koje i sami nasjednemo) i da je teška ali lijepa i važna zadaća stati uz Istinu i braniti ju.
Dakle, braćo vjeroučitelji i katehete, nemojte da vam nauk Crkve i teologija među vama budu kao prorok u svome zavičaju. Oni su prvo sredstvo, prva motivacija i najvažnija aktualizacija. Oni su najbolja provokacija u današnjem svijetu i ono što mladi nigdje drugdje neće pronaći, osim u Crkvi i u onima koji su Crkva – mi sami.
Nemojmo zakapati to blago nauka vjere među police knjižara i samostana bojeći se da će nas Gospodar opomenuti da smo druge opterećivali s time. Gospodar – Bog sam – nam je sve to predao kako bismo mi sudjelovali u njegovom djelu: objavljivanju njega samoga malenima i onima koji ga još ne poznaju. Da upoznamo druge s Njime: tko je, kakav je, što nam govori i kako ići prema njemu.
Zabava da, ali tek ako imamo pravu radost – spoznaju radosti vjere.
Mi smo prozor Crkve. Po nama trebaju čuti Riječ – Istinu kao što se na ulici čuje pjesma iz Crkve. I po tom glasu trebaju željeti još dublje iskusiti Istinu i pretočiti ju u Život prateći Put.
Mir i dobro u Kristu.
Ivan Glavinić
Odgovori