Pedofilija u Crkvi – sablazan i trpljenje

SLUČAJ UKRATKO

Nadbiskupija je nakon saznanja pokrenula postupak rasvjetljavanja činjenica. U tom postupku pokušala je doći do dokaza ili barem jasnih indicija protiv optuženog svećenika. Iz medija doznajemo i kako je nadbiskupija pokušala utjecati na žrtvu i njezine zastupnike da cijeli slučaj prijave DORH-u. Saznajemo i kako u samom postupku nisu pruženi dodatni dokazi (a po nekim izvorima je zatražen i prekid komunikacije) te je nakon određenog razdoblja čekanja nadbiskup Hranić cijeli slučaj prijavio DORH-u. Ujedno je slučaj prijavljen i Svetoj Stolici, koja je smatrala kako ne postoji dovoljno elemenata za optužnicu protiv župnika, ali se čitav slučaj trebao nastaviti pratiti. DORH je, pak, nakon 2 godine podigao optužnicu.[1]

Kako kroz sve to vrijeme optuženi nije uklonjen iz župe u kojem se navodno zlodjelo dogodilo, ostaje pitanje s koliko se osjetljivosti u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji pristupilo cijelom slučaju. Naime, sama Sveta stolica dala je uputu da, premda ne postoje elementi za optužnicu, ipak treba nastaviti pomno pratiti slučaj. Stoga je u jednu ruku i razumno tvrditi kako je nadbiskup Hranić optuženog svećenika mogao barem privremeno udaljiti iz župe (unatoč starosti), barem dok DORH ne završi istragu (što bi moglo biti pomno praćenje slučaja). O tome je nedavno govorio i profesor Bošnjaković za HRT. Takav zaključak proizlazi iz stavljanja u poziciju žrtve i empatije koju smo dužni imati prema svima koji se osjećaju povrijeđeno, oštećeno i zlostavljano. Tu je činjenicu 31. ožujka potvrdio i sam nadbiskup Hranić u svojoj izjavi pokajanja.

No, razumno je postaviti i neka druga pitanja. Naime, unatoč svemu, smijemo se postaviti i u poziciju bilo kojeg optuženog svećenika, a i u poziciju nadbiskupa Hranića, imajući na umu presumpciju nevinosti. To posebno možemo nakon nedavnih javno poznatih slučajeva kardinala Pella i Ouelleta koji su bili žrtve lažnih optužbi. Ako to učinimo, nećemo izdati žrtve zlostavljanja, kako bi netko to mogao zlobno protumačiti. Jednostavno pokušavamo hladne glave sagledati cijeli slučaj. Pritom imamo na umu situaciju koja se događala prije nekoliko godina pred nadbiskupom Hranićem, s malo čvrstih elemenata, a ne današnji razvoj situacije. Naime, teško je pravo suditi s malo čvrstih činjenica. Sada, nakon što je optuženi umro, a ljudi iznose svakakve stvari i detalje kojima jednostavno odlučujemo vjerovati na riječ ili ne vjerovati, lako je biti sudac i govoriti što se moglo učiniti. Stavimo se, dakle, u vrijeme kada se sve počelo događati.

SLOŽENOST SLUČAJA I SUOČAVANJE S POOZICIJOM SVIH UKLJUČENIH

Naime, pravni postupak za svako kazneno djelo postoji upravo zato da bi se dokazalo tko je žrtva a tko krivac. Tako se može biti krivac za zlodjelo zlostavljanja, ali se može s druge strane i biti krivac za klevetu. Ili: može biti potvrđeno da ste žrtva zlostavljanja, ali jednako tako optuženomu, nakon oslobođenja optužbi, može biti potvrđeno da je netko žrtva klevete. Dakle, dok pravni postupak nije okončan, a dokazi nisu bjelodani, ne možemo biti potpuno sigurni tko je uistinu žrtva u postupku. Dakako, mogućnost da je počinjeno zlodjelo seksualnog zlostavljanja od strane klerika je zasigurno ozbiljnija, tj. moralno teža od mogućnosti da je riječ o kleveti. Stoga oni koji više empatije pokazuju prema mogućoj žrtvi zlostavljanja nisu u krivu ako tako čine. Ipak, dobro je i za njih imati na umu i drugu mogućnost, ako već ne nalaze snage ili volje da iskažu određenu, barem minimalnu empatiju i prema optuženom (kojemu nije još dokazana krivnja). Ta potreba da do rasvjetljenja svih činjenica i cijele stvari ne zauzimamo neopozivo samo jednu stranu, već da imamo na umu obje – to je zahtjev koji proizlazi iz dužnosti da iskreno i nepristrano tražimo i iznosimo istinu.

Možemo to staviti i u životni kontekst obje strane: tužitelja i optuženog.

Naime, ako je tužitelj pravu i ako je zaista žrtva zločina, tada bi bilo propust milosrđa ne iskazati bliskost toj osobi i ne raditi na rasvjetljavanju slučaja i sankcioniranju krivca, koliko god je to moguće.

S druge strane, ako neki optuženi svećenik zaista nije kriv, a već kod prve optužbe ga tretiramo kao da jest i kao istrošenom krpom brišemo pod njime, u tom slučaju učinili bismo propust ljubavi prema istini, jer bismo mu svjesno zanemarili pravo na presumpciju nevinosti i natovarili mu život pokore za zločin koji nije počinio. (Možda je na to mislio nadbiskup Hranić kada je rekao da nije htio da se svećenik slomi).

A postoji i treća strana: da je optuženi zaista kriv, no zbog vrlo oskudnih dokaza i indicija te zbog odbijanja da prizna krivnju, čitav postupak se može odužiti. U tom slučaju, navode tužitelja treba istražiti do neke razine sigurnosti u indicije, a optuženoga držati nevinim dok mu se ne dokaže krivnja. No, kako je riječ o vrlo teškom zločinu, valja učiniti sve da ne dođe do ikakvog drugog zlodjela dok traje slučaj, ili čak do neugodnosti među stranama. Zato se najjednostavnijim čini udaljiti svećenika iz župe dok traje postupak.

Ali kamo udaljiti svećenika? U drugu župu? – A što ako je kriv? Ne bi li to bio opet skandal?; K rodbini ili obitelji? – A kako rodbini objasniti da je u redu da ga prihvati pod svoj krov? Čini se najjednostavnijim u samostan ili u svećenički dom. A što ako ga ondje ne žele primiti? (A, ipak, treba ga nekako udaljiti od potencijalne žrtve.)
Naravno, ovo su hipotetska pitanja, ali i lako moguća. Kao što je moguće da se javnost pita je li to seljenje neka vrsta premještanja radi skrivanja, hoće li utjecati na svjedoke i slično.  

U konačnici, sve se svodi na procjenu biskupa koji tu odluku mora, ako nema čvrstih dokaza, donijeti na temelju indicija. A to za njega čitavu stvar čini težom. Stoga valja razumjeti i nadbiskupa Hranića koji je samo na temelju nečijih riječi i pritiska trebao donijeti odluku. Istovremeno mu se može ukazati na to da u postojale opcije u kojima se svećenikov život možda i ne bi lomio, a vapaj tužitelja (žrtve) bi bio poslušan.

Trebamo se, dakle, staviti u kožu koja je nalik onoj jednog oca koji mora odlučiti u vrlo teškog optužbi jednog djeteta protiv drugog s vrlo malo čvrstih i neoborivih podataka na temelju kojih može donijeti ikakvu odluku. Dakle, i prema tom ocu – u ovom slučaju nadbiskupu Hraniću – treba imati empatije, jer nije u nimalo ugodnoj poziciji.[2] Možda ne u istoj mjeri kao i empatije prema žrtvi, ali ddobro je imati barem zrno empatije koja, uostalom, čuva hladnu glavu. Kada to kažem, nemam namjeru izjednačiti sa žrtvama pedofilije i zlostavljanja one svećenike koji jesu krivi i (nad)biskupe koji ovako ili onako djeluju, već ukazujem na to koliko je situacija vrlo teška za sve: i za onoga koji mora presuditi i donijeti odluku u ranoj fazi istrage, ali i za onoga koji je stvarna žrtva.

GRIJEH JEDNOGA – NEMIR MNOGIMA

Težina i zamršenost ove situacije vrlo zorno prikazuje koliko grijeh unosi kaos u svijet i u život čovječanstva. Jedan nagon seksualne požude ili jedan nagon mržnje (ako je kleveta u pitanju), jedan pristanak volje na taj nagon, jedno svjesno provođenje namjere u djelo pred djetetom ili odraslom osobom – dovoljno je da unese kaos i nemir u ionako već nemirni svijet i da Crkvu zamrlja tom tvrdokornom odvratnom mrljom zločina. Trpimo svi – čitava Crkva. Doduše, ne trpimo svi kao što trpi žrtva, ali svatko trpi na svoj način.

Pošteni i vjerni svećenici i redovnici i drugi vjernici trpe etiketiranje, pljuvanje, uvrede, napuštanje, pritiske, pa čak i neizravne prijetnje. Mediji i pojedini malograđanski novinari im poručuju na vulgaran i krajnje degutantan način ono što nitko ne bi trebao čuti. Vjeroučitelji su, primjerice, pod tihim pritiskom pa se boje realno ocjenjivati, prići i utješiti ožalošćeno dijete, pa čak su i pod psihičkim pritiskom da zbog nečijeg zlodjela ne izgube učenike, a time i radne sate.

A što tek reći za one vjernike koji su aktivni vjernici, ali je njihovu vjeru lako poljuljati? Njima se jednim jedinim zlodjelom pedofilije – tim antisvjedočanstvom – može učiniti duhovna šteta jer se zbog krhkosti svoje vjere i tuđeg grijeha možda svjesno odluče odmaknuti od lađe spasenja – Crkve – za koju se tek prstima drže.

PITANJA CRKVE SVIJETU

Dok se suočavamo sa stvarnim zločinima u Crkvi, smijemo li postavljati pitanja svijetu?

U cijeloj šumi komentara, zahtjeva i ostrašćenih izjava, ne smijemo olako nasjesti na logiku zla po kojoj, navodno, kao Crkva nemamo pravo postavljati protupitanja. Dapače, jednako kao što smijemo tražiti odgovore od pastira (i teologa), smijemo tražiti i odgovore od svijeta te dovesti djelovanje nekih skupima u društvu u pitanje. Kada pogriješi jedan od nas (član Crkve), trebamo moliti za oproštenje njegovih grijeha i za njegovo pokajanje. Trebamo moliti za žrtvu i pružiti joj pomoć u obliku pravde, ali i tjelesnih i duhovnih djela milosrđa.

No, to ne može značiti da smo istovremeno svi službenici Crkve sumnjivi i da na svačiju optužujuću riječ bez ikakve sumnje trebamo pognuti glavu pred svijetom i šutjeti. I u takvom načinu nošenja sa zlodjelima može se kriti neka doza želje da se svidimo svijetu na izvanjski način, da, eto, pokažemo da smo ozbiljni i/ili da sačuvamo glas u svijetu. Niti nam to treba biti cilj, niti je ispravan put rješavanja stvarnih problema ako ishitreno i bez ikakvog promišljanja sve crkvene institucije i oblike života dovodimo u pitanje. To je vanjština, koja lako može dovesti do onoga „džaba ste krečili“.

Spolno zlostavljanje i uznemiravanje je zastupljeno u svijetu, i njegovi uzroci su različiti. Iako Crkva nije najveći ”bazen” iz kojega dolaze zlostavljači, ipak je svaki slučaj u njoj s pravom pod većim povećalom i oštrijom kritikom. Jer Crkva treba biti zajednica rasta u svetosti, a ne okruženje u kojemu netko svjesno ide za zločinom i misli da može proći nekažnjeno i da će ga drugi štititi.

Kada smo to rekli, treba reći da svijet, ma koliko se neki trudili prilagoditi Crkvu njemu, ipak kao teološki  pojam predstavlja i nešto u čemu zlo još igra svoju prljavu igru i želi na sve načine, izravno ili suptilno, ljudima ogaditi Crkvu ili ih odvući od nje. Zlo se ne ustručava iskoristiti najgore, ali i one najjednostavnije metode kako bi svoju namjeru provelo. Zlo se služi sredstvima svijeta i ljudima koji često i nesvjesno igraju njegovu igru. Na što točno mislim?

• Postavljati pitanja na temelju iskustva zlih jezika

Naime, smijemo se u različitim slučajevima pitati o tome koliko u optužbama protiv crkvenih službenika ima osobnih ili kolektivnih obračuna sa  tim osobama ili Crkvom općenito. Gotovo prešutno gotovo svi znamo u Crkvi kako u malim sredinama župnicima može biti teško živjeti i djelovati. Ljudi za svašta mogu optužiti župnika: da uludo troši novce; za ima skrivenu djecu i ženu; da kocka, pije, ima oružje; da previše putuje a nikom ne kaže, da odbija ljude; da mulja s imovinom, da itd. I sami znamo kakvi znaju biti komentari kada dođe vrijeme za uvjete za kumstvo, krizmu, pričest; upis/ispis s vjeronauka; biranja kuharica; premještaja župnika itd. Budimo iskreni pa recimo koliko smo puta čuli takve klevetničke tračeve za nekog lokalnog župnika. Znamo da ima onih koji su spremni na sve u osobnim obračunima s klericima ili čitavom Crkvom i nije im strano ni javno iznositi laži niti privatno huškati ljude na vjernike. To može doći i od onih koji redovito idu u crkvu i od onih koji joj ne prilaze. To je tako – nije nimalo lijepo, ali je tako.

U ovom konkretnom slučaju iz Sotina, meni bi osobno, primjerice, probudilo sumnju kada bi mi netko došao s pričom kako želi sve “mirno” riješiti, bez prijave DORH-u, i k tome i nakon razgovora i nakon proteka vremena, ne daje nikakve druge dokazne materijale ili svjedoke, zahtjeva prekid komunikacije i, što je još sumnjivo – samo želeći da se svećenika makne iz župe. Na kraju, dotični tužitelji prijete pisanjem Papi, a onda se obraćaju medijima. K tome baš onim medijima koji inače pišu „Lijepa naš lijepo gori“; stavljaju nepodobnima ilustrirane oštrice pod vrat i sl..[3] Obraćaju im se nakon nekoliko godina od otvaranja slučaja i nakon što je slučaj zatvoren. I u tim intervjuima, opet, jako puno toga ovisi o tome koliko čitatelj vjeruje samo na riječ i dojam.

Ponavljam, meni, osobno, to budi sumnju u točnost svih navoda. No, ipak moram biti iskren i reći da je, dakako, moguće da netko iskreno traži pravdu i na ovaj način ili mjesto na kojemu će njegova patnja biti shvaćena ozbiljno i gdje će ga (napokon) netko čuti. Ističem, dakle, kako je posve moguće da je sve što je izrečeno istina i da je stvarno riječ o gnjusnom zločinu i grijehu zlostavljanja. Ne želim nikako izjednačiti žrtvu i počinitelja, već doprinijeti da se pokaže tko je žrtva (i čega sve) te da pravednost bude izvršena, a žrtve utješene.

Istragu treba provesti. Ali mi i dok to sve traje smijemo postavljati pitanja i o tome što se možda krije iza tih optužbi, što bi doprinijelo i samoj istrazi. To možemo činiti bez ikakve mržnje i osvete prema tužiteljima. Jednostavno je stvar istine rasvijetliti sve činjenice i istražiti sve tvrdnje. A to uključuje i moguće motive za nečije riječi. (Dva nedavna globalna slučaja mogu nam biti smjerokaz u tome: kardinal Pell i istraga u slučaju Benedikta XVI.)

Smijemo tvrditi s Nuncijaturom i Kongregacijom kako je unutar crkvena istraga indicija bila propisno odrađena i nakon procjene indicija i uredno prijavljena.[4] To je činjenica koja je sama po sebi takva. Netko će je shvatiti kao obranu Crkve. Neka shvati. Ali to i dalje ostaje neopoziva činjenica. No, smijemo se u isto vrijeme pitati i zašto zastupnici žrtve nisu sami prijavili DORH-u, tj. zašto je, nakon što je Nadbiskupija podnijela prijavu, DORH-u toliko dugo trebalo da nešto konkretno poduzme. To možemo pitati kako bismo kritizirali sporost rada državnih institucija u ozbiljnim slučajevima, a također i kako bismo pitali je li i DORH imao svoje sumnje zbog kojih je odugovlačio?

Smijemo se pitati i zašto se ovaj slučaj medijski istaknuo nakon toliko godina? Zašto se ističe i pored priopćenja Svete Stolice kako je slučaj propisno i bez zataškavanja odrađen i prijavljen (iako s propustom dovoljne empatije)? Zašto se otvara stari i zatvoreni slučaj u medijima koji i sami ističu kako se bol žrtve ponovno raspiruje prisjećanjem na zlodjelo, kada svjedoči o tome. Smijemo se pitati ima li netko možda koristi od ovog otvaranja propisno odraženog i zatvorenog slučaja? I kakva bi ta korist mogla biti? Možemo postavljati još takvih protupitanja, jednako kao što se imaju pravo postaviti pitanja Crkvi. To je sasvim u redu, sve dok u tome nema mržnje, omalovažavanja i etiketiranja bilo žrtvi, bilo Crkve. Jasno, uzburkanih osjećaja će biti, možda i jače gorljivosti u zauzimanju strana i branjenju argumenata. Ali i to je u redu sve dok znamo granicu dužnog poštovanja i ne poigravamo se s grešnim uvredama, prijetnjama i mržnjom prema drugome.   

(NE)PRISTRANOST I OBJEKTIVNOST MEDIJA

Tko ima korist baš sada od pisanja o zatvorenom slučaju? Reći će netko da korist može imati cijela Crkva kao osvješćivanje potrebe bolje pažnje i empatije u sličnim budućim slučajevima. To je točno. Drugi će reći kako korist imaju druge žrtve jer bi se mogle ohrabriti i govoriti o onome što skrivaju. I to je točno. Treći će, opet reći, kako bi Nadbiskupija mogla imati korist jer će iz ovoga naučiti bolje se ponašati u takvim slučajevima. Opet, točno. No, ja se ovdje ne pitam o tom obliku koristi, već o izravnoj svjetovnoj koristi.

Crkva, skandali u njoj i njezina imovina uvijek su za svjetovne medije dobra tema za prebaciti fokus s politike i afera. Konkretno, trenutno su u tijeku: afera AP (koja ne ide na ruku vlasti); afera Zambija (koja ljevici ne ide na ruku); kaos oko različitih zakonskih rješenja i prijedloga… S obzirom da ni vlasti ni lijevoj oporbi pogled građana na njihove afere ne ide na ruku, bilo koji skandal Crkve u Hrvatskoj dođe im kao dobar predah. Je li to ovdje slučaj – ne znam. No, znam da u ovome svijetu i u ovome vremenu to nije nemoguće.

Crkva je često korisno žrtveno janje, vreća za boksanje ili odvlakač pažnje. Ono što je, vjerujem, skoro svima jasno jest to da će dobar dio medija u Hrvatskoj spremno i bez kočnice prihvatiti Crkvu kao temu. Naime, svako medijsko preispitivanje bilo čega u Crkvi otvara temu o kojoj se piše danima, pa nekada i tjednima. O tome raspravljaju svi: i političari, i protivnici Crkve i branitelji Crkve, i klerici i laici. Sve to podiže čitanost i gledanost, tj. broj klikova medijima, o čemu ovisi nemali dio njihovog financiranja. Oni, dakle, u pisanju negativnosti o Crkvi imaju gotovo sigurnu materijalnu korist,[5] jer rijetko koja tema potakne toliko širok krug ljudi da prati i održava tu temu. (I ovaj tekst je dobar pokazatelj upravo tog održavanja teme aktualnom).

K tome, ima i onih u medijima koji Crkvu vide kao društvenog svjetonazorskog suparnika, te im svaka nepravilnost u Crkvi dobro dođe kako bi trulež Crkve iskoristili u svrhu političke i/ili aktivističke kampanje. Takve su težnje, nažalost, moguće i među različitim strujama u samoj Crkvi.[6]

Opet, ima medija i medijskih djelatnika koji neskriveno potiču otpor prema Crkvi, a ponekad njihovi djelatnici pozivaju i na fizičke napade[7]. Dakle, ne možemo zanemariti ni taj oblik profiterstva: iskorištavanje afera u Crkvi za promicanje anticrkvenih stavova ili čak bezbožničkog života. Takvi ne prežu ni od toga da donose, nude ili pišu zaključke u slučajevima koji nisu zatvoreni ili su drukčije riješeni.[8] Neki tvrde da su spremni i u pakao, ako će određeni biskupi otići u raj (nadajmo se i molimo za te ljude da ne završen u paklu!). Nije li to monstruozno neskrivena mržnja? Za takve medije, novinare i druge osobe ne čudi kada pozivaju na netrpeljivost prema Crkvi ili kada šire već dokazane neistine.[9] Svi koji tako čine, osim što šire mržnju i lažne slike, istovremeno gnjusno iskorištavaju sve žrtve zločina za svoj prizemni profit, produbljujući bol i žrtvi i onih koji s njima suosjećaju.

Na kraju, postoje oni mediji i novinari kojima je iskreno i bez skrivenih motiva stalo samo do istine i činjenica. Moj osobni dojam, a vjerujem i dojam mnogih drugih, je da je takvih medija u Hrvatskoj još uvijek premalo.

• Zaštiti se od širenja mržnje i laži

Dozvolite mi ovdje i jednu digresiju: zbog slučajeva rušiteljskih i mrzilačkih medijskih napisa, ali i zbog onih koji im se mogu obraćati s lažnim optužbama na račun Crkve, bilo bi dobro da Crkva ustanovi i mehanizam pravne zaštite svojih službenika. U tom smislu, često govorim o tome kako su tužbe za klevetu jedan od načina da se stane na kraj širenju anticrkvene histerije. To bi dalo ploda tek na duže staze, budući da se ta histerija već rasplamsala godinama unazad. Ali ne moramo sjediti mirno prekriženih ruku. Treba budućim generacijama donijeti stvarnu, a ne histerijom iskrivljenu vijest o Crkvi. Možemo se i smijemo se braniti, kao što je i Isus tražio pravdu i branio se: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?“ (Iv 18, 23). Nedavno je kardinal Ouellet učinio upravo to: podignuo tužbu protiv osobe koja ga je lažno optužila.

Možda nekome to zvuči kao pasivni oblik osvete i zanemarivanje djela milosrđa koje glasi „nepravdu strpljivo podnositi“. No, sud je tu zbog pravde i zaštite ljudskog dostojanstva, a kada se nepravda, laž i mržnja šire, dolazi do situacije da će neki biti potlačeni, ismijavani i možda odbačeni samo zato što su vjernici. Zato je u redu i, štoviše, moramo nešto poduzeti u ime pravde i prava. U protivnom bismo zanemarili zaštitu potlačenih – onih običnih vjernika koji rezultate histerije i mržnje doživljavaju u svojoj svakodnevici.

Nije riječ tek o tome da se zaštiti nečiji ugled, već je riječ da se zaštiti samu istinu o Crkvi. Ako se šutnjom promatra i lažno blaćenje Crkve i optužbe bez pokrića, to će buduće ljude odvratiti od te lađe spasenja. A budućnost će na to gledati kao danas neki na srednji vijek: neće se razlikovati loše od dobroga; milost od grijeha, nego će sve (sva Crkva) biti opisana kao mračna, baš kao što to pripisuj srednjem vijeku. Crkva se, dakle, mora oštro i hrabro obračunati i s pedofilijom, ali i s lažnim prijavama i klevetama.

Dakle, potrebno je već sada, konkretnim načinima štititi Crkvu u budućnosti.

Usput želim istaknuti i ovo: na svom sam Twitteru nedavno ustvrdio da, kada treba birati između toga vjerovati medijima ili Crkvi, treba vjerovati Crkvi. Pa makar se i razočarali ako se optužba medija pokaže točnom. Potrebno je uvijek biti spreman braniti Crkvu pred zborom podrugljivaca i onih koji bi je rado vidjeli uništenu, kojima nije do istine, pa makar ispali nekorektni ili ludi ako branimo nešto što se poslije pokaže neobranjivim. Zašto to mislim? Zato što je pobjeda s mainstream medijima pobjeda nad Crkvom – a na toj strani ne bismo trebali biti. S druge strane, i sam poraz u obrani Crkve je ipak put obraćenja jer pomaže jasnije vidjeti kako smo svi potrebni obraćenja.

Da, svima je potrebno obraćenje: i nama u Crkvi, pojedinačno i strukturalno i onima izvan nje. Svatko se treba obratiti prema mjeri u kojoj se udaljio od Krista i u kojoj je nagrdio lice njegove Zaručnice Crkve. Oni koji su je iznutra ranili – prema svojoj mjeri, a oni koji je izvana šamaraju i tuku prema svojoj mjeri obraćenja.

• Što je s katoličkim medijima?

Da li zbog toga ili samo zbog hodanja ukorak sa svijetom, neki i u Crkvi zagovaraju da katolički mediji (bilo službeni bilo privatni) istražuju skandale zlostavljanja u Crkvi. Isti su se ovih dana načudili kako nema nijednog katoličkog medija koji bi istraživački Sotinski slučaj. Meni je, pak, sasvim svejedno. Budući da je taj slučaj zatvoren i propisno uredno ispitan, ne vidim koju bi svrhu za katolički medij i ljude koji bi čitali imalo nekakvo katoličko istraživanje tog slučaja. Osobno od katoličkih medija ne očekujem da budu katolička preslika svjetovnih medija. Ne očekujem jednaku praksu i pristup niti isto istraživačko novinarstvo kakvo postoji u mainstream medijima. Od katoličkih medija očekujem da vijesti, pa i onda kada ih donose nakon istraživanja, donose istinito, objektivno i bez nuđenja zaključaka na temelju želje ili procjene svakog novinara. Očekujem da katolički mediji budu pokazatelj kako je moguće novinarstvo koje je drukčije od onog svjetovnog; očekujem da budu pokazatelj kako je nepatvoreno novinarstvo prisutno i kako je vrjednije.

S druge strane, važno je istaknuti da pomalo nasjedamo na senzacionalizam svijeta (tj. medija) pa mislimo da smo pravedni i pošteni tek ako sve iznesemo javno i pred svima. Tako su neki hvalili hrabrost nadbiskupa Hranića da održi konferenciju za novinare. No, koliko vidimo, sama ta konferencija nije mnogo doprinijela smirivanju strasti. Osobno mislim da kod ovako osjetljivih slučajeva konferencije za novinare predstavljaju velik rizik jer mediji teže u kratkom vremenu isprovocirati i izvući što više informacija, s time da te informacije ne moraju uvijek biti važne za istinu, koliko trebaju biti važne za medijsko izvještavanje i namjere. Na konferencijama za novinare lako je zbuniti onoga tko daje odgovore, pa se svaki nevješto sročen odgovor ili svaka zbunjenost može protumačiti na krivi ili zloban način. Po meni bi bio dovoljan dopis javnosti i možda spremnost na mirne pojedinačne medijske intervjue u kojemu do izražaja dolazi sadržaj, a ne dojam novinara. Također, u takvim intervjuima moguće je kontrolirati one informacije s kojima ne smijemo izlaziti u javnost (npr. identitet žrtve ili svjedoka), a što na konferencijama može u brzini i provokacijama nekome izletjeti u govoru.

Uostalom, najosjetljivije slučajeve treba tako i tretirati u javnosti. O zločinima u tim slučajevima treba otvoreno govoriti, ali s pažnjom – da ne bude oštećenih niti da se nekoga još dodatno ne sablazni nespretnim istupima. Iako će mediji i mnogi vjernici reći da ako nije sve javno, nameće se sumnja da se nešto skriva, ipak nije uvijek tako. Razvikana “transparentnost” ponekad  ima i svoje mane. Zato i država poznaje slučajeve i suđenja zatvorene za javnost.

U konačnici, za rješavanje zločina u Crkvi manje je važno čiju medijsku znatiželju zadovoljavaju (katolički) mediji i crkvene institucije. Najvažnije je je da probleme rješavamo korektno, pravedno, hrabro i na vrijeme i da sve žrtve tretiramo s pažnjom i milosrđem.

UMJESTO ZAKLJUČKA

Nedavno je jedan naš teolog istaknuo kako bi bilo bolje kada se o ovoj temi ne bi pričalo baš pred Uskrs, zbog važnosti ovoga vremena. U pravu je, ali možda u tome što se govori i piše o Crkvi na ovaj način baš u ovo sveto vrijeme ima jedna čudesna prilika sjedinjenja s Kristom. Naime, dolazi nam veliki tjedan. Dio medija koji cijeli ovaj slučaj neiskreno i zlurado prenosi, zauzeo je ulogu onih koji viču da Kristovu Zaručnicu treba razapeti. Uz kukanje kako je Crkva zaštićena ugovorima, nalikuju na rulju koja viče: “Nama nije dopušteno nikoga pogubiti!“ Ali ipak guraju tezu kako bi bilo bolje bez Crkve i tako se priključuju onima koji viču: “Ukloni, ukloni, raspni…!”.

Krist je to proživljavao, pa se i mi – Crkva, njegova Zaručnica – možemo sjediniti s njime pred tom vikom. I možemo moliti za nešto važno: ona grupa promatrača Isusove smrti s Golgote se vratila „bijući se u prsa“. O, da i ovih dana to bude slučaj!

A što reći onima koje je bilo koji službenik Crkve, bilo koji vjernik ili bilo koji čovjek zlostavljao i uznemiravao? Može se reći mnogo toga i s puno riječi i s malo riječi. Čini mi se zanimljivim ono što je sluga Božji Fulton Sheen poručio jednoj žrtvi:

Nedugo zatim primijetila je da je trudna. (…) Susjede su govorile: „Oh nije li strašno što ta jadna žena ima tako nevaljalu kćer!“ Nekoliko djevojaka u zboru u kojem je pjevala branilo joj je pjevati, smatrajući je grešnicom. Opisala mi je sve muke kroz koje je prošla. Na kraju me upitala: „Što je odgovor?“ Uzvratio sam joj pismom u kojem sam rekao ovo:

‘Draga djevojko, sve ove patnje sručile su se na tebe zato što se ponijela grijeh jednog čovjeka. Predmnijevam da bi. da si kojim slučajem podnijela grijehe desetero ljudi, pretrpjela deset puta više. Da si uzela na sebe grijehe stotine ljudi, patnje biti bile sto puta teže. Da si uzela na sebe grijehe cijeloga svijeta, znojila bi se krvavim znojem. Tvoj i moj grijeh bio je u krvavom znoju na Kalvariji u ovoj ljudskoj naravi, u ovoj duši nastaloj od praha zemaljskoga koju nazivamo Presvetim Srcem.’

FULTON SHEEN, “ŽIVOT VRIJEDAN ŽIVLJENJA”, vERBUM, 2022., str 82 .

Krist je ponio na križu grijehe svih ljudi. On je trpio i zbog teškog grijeha koje je počinio svaki pedofil i svaki zlostavljač, u Crkvi i izvan nje. On je proživljavao i bol onih koji su pretpili zlostavljanje i odbacivanje. U njegovom srcu bili smo svi mi ljudi: s našim grijesima, ali i s našim trpljenjima. Bili smo kao krivci potrebni oprosta i bili smo kao žrtve potrebne utjehe i mira. Znajući to, znamo da je njemu sve poznato i da je u njegovom srcu punina pravde, suosjećanja i istine.

Iako te, čitatelju i čitateljice, službenici Crkve i drugi ljudi mogu iznevjeriti i nanijeti ti zlo, Krist te nikada – baš nikada neće ostaviti, jer je u sebi prošao i vidio ono što ti prolaziš. Njemu ostati blizu, s njim se sjediti u sakramentima Crkve – to znači već sada primiti utjehu i mir koje ćemo baštiniti licem u lice u vječnosti.

Ti, koji/a čitaš ovo: ako se onaj tko ti je počinio zlodjelo udaljio od Krista i uprljao haljinu Zaručnice (Crkve) – ti se, naprotiv, Kristu svim srcem i dušom približi jer je u njemu sigurna pravednost i mir. Jedino ti on može jamčiti potpuno zadovoljenje pravde i potpuno preuzimanje i uklanjanje boli. Ove riječi neka ti budu poruka nade. A ako u bilo čemu u čitavom ovom tekstu nalaziš nespretnost ili izvor tuge i ljutnje – oprosti mi jer mi to nije želja.

Na kraju, zločincima želim što skorije spoznanje krivnje i istinsko obraćenje. A ovim tekstom želim pokazati kako svima želim dobro: i žrtvama i Crkvi. Možda će ove moje riječi utjehe djelovati nedovoljno. Ali koja ljudska riječ je dovoljna da prekrije svu bol žrtve? Koja ljudska riječ može pokriti grijeh o kojemu pričamo? Nijedna. Samo Utjelovljena Riječ Božja – Isus Krist – to može.