Ovaj tekst nastavak je osobnih promišljanja o muci Isusa Krista (prva promišljanja vidi OVDJE i ovdje)
U izvještaju o Isusovoj muci na križu čitamo kako je Isus izrazio žeđ, ali nije htio piti vino koje mu je pružemo:
„I dođoše na mjesto zvano Golgota, to jest Lubanjsko mjesto, dadoše mu piti vino sa žuči pomiješano. I kad okusi, ne htjede piti“ (Mt 27, 33-34)
Zašto su Isusu ponudili baš vino pomješano sa žuči ili, prema Ivanu – ocat? U ono vrijeme, takvo su piće (češće vino sa smirnom koje je opojno piće) po običaju poznatom iz Talmuda žene davale osuđenima kako bi im se iz suosjećanja ublažila bol. Bilo da se spominje ocat ili vino, žuč ili smirna, riječ je o tome da Isusu nisu dali vodu za utaženje žeđi, nego opojno sredstvo.
I Rimljani su poznavali takvo piće koje je, pojednostavljeno rečeno, razvodnjeni ocat (Ivanovo evanđelje spominje upravo ocat). To piće nalikovalo je vinu, a njega su pili uglavnom rimski vojnici. Dodavanjem nekih biljaka u napitak, mogao je posluži u medicinske svrhe. Taj napitak zvao se posca.
- Isus ostaje dosljedan riječi Pisma
Osim što je zapisano kao opojno piće za osuđenike u Talmudu, ovaj događaj opisan je još u Starome zavjetu u psalmu 69. koji je Tužaljka patnika, tj. molitva pravednika i vjernika koji trpi patnju zbog neprihvaćenosti i odbačenosti.:
Ruganje mi slomilo srce i klonuh… U jelo mi žuči umiješaše, u mojoj me žeđi octom napojiše (Ps 69, 21-22)
Matej piše kako Isus nije htio piti to opojno piće koje su mu nudili. Matej je inače evanđelist koji piše onima koji potječu iz židovske kulture i koji poznaju Stari zavjet. Njima je znano to piće, znan im je taj običaj davanja opojnog pića osuđeniku; znan im je učinak tog pića. Nije beznačajno što baš Matej donosi izvješće da Isus „ne htjede piti“. A nije neobično niti to da opisuje kako je bila riječ o vinu. Moguće je da se ovdje radi o dosljednosti, kako bi se ispunile Isusove riječi njegovim učenicima:
A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.“ (Mt 26, 29)[1]
No, moguća je i druga vrsta dosljednosti (koja ne isključuje prvu). Naime, u tekstu čitamo o vinu, a bilješke uz Jeruzalemsku Bibliju upućuju nas na Knjigu mudrih izreka u Starome zavjetu. Ondje u Izr 31, 4-9 stoji:
Nije za kraljeve, Lemuele, ne pristaje kraljevima vino piti, ni glavarima piće opojno, da u piću ne zaborave zakona i prevrnu pravo nevoljnicima. Dajte žestoko piće onomu koji će propasti i vino čovjeku komu je gorčina u duši: on će piti i zaboraviti svoju bijedu i neće se više sjećati svoje nevolje.Otvaraj usta svoja za nijemoga i za pravo sviju nesretnika što propadaju. Otvaraj usta svoja, sudi pravedno i pribavi pravo siromahu i nevoljniku.
Ovdje su jasno opisane razlika i posljedica uzimanja, tj. suzdržavanja od vina (ili opojnog pića): vino je kao opojno piće uzima da se ublaži gorčina boli, da se zaboravi bijeda i nevolja. Ujedno, vino može toliko opiti čovjeka da se zaboravi zakon i pravo, pa da se zbog toga onima koji žude za pravom u nevolji ne dosudi pravo.
- Duhovno čitanje
Možemo ovdje, dakle, čitati duhovni kontekst činjenice da Isus nije htio uzeti vino za žuči. Možemo taj duhovni kontekst čitati na dva, međusobno povezana načina:
Isus je pravi i istinski kralj – on je savršeni kralj. I, kao što kaže tekst: “ne pristaje kraljevima vino piti… da u piću ne zaborave zakona i ne prevrnu pravo nevoljnicima“. Isus je svojim predanjem, mukom i smrću na križu želio ispuniti židovski Zakon prema kojemu je valjalo dati otkupninu za grijeh ljudi. A savršenu i beskonačnu otkupninu je mogao dati samo sam Bog. Za to je trebao biti svjestan svoga čina, a ne opijen tako da zaboravi svoju nevolju. On želi uspostaviti pravo – kraljevstvo Božje u kojemu će nevoljni biti blaženi (Mt 5).
U njemu nema gorčine prema onima koji ga biju, jer moli da im Otac oprosti. Njegova gorčina zbog patnje nije gorčina mržnje, nego gorčina ljubavi koja pati zbog drugoga. Zato ne treba opojno piće da zaboravi, jer Božja ljubav ne zaboravlja. Uostalom, on i ne želi zaboraviti! Naime, svojim otkupiteljskim djelom uspostavlja novi Savez u svojoj krvi. Kao pravi Bog on se uvijek sjeća Saveza kojega je sklopio (Ps 89, 29; Ps 105, 8) i želi se sjećati toga Saveza. Ustanovljenjem euharistije on govori o svome tijelu i krvi kao novome Savezu, koji se do dan danas slavi i posadašnjuje u euharistiji – svetoj misi. Stoga, kako bi bio vjeran Savezu, Krist se u svakoj euharistiji sjeća svoje bijede i nevolje križa, proživljava ju i izlijeva svoju milost na one koji slave i blaguju njegovo Tijelo i Krv.
Ne uzimajući na križu vino koje su mu nudili da ga omame i da utone u zaborav, Isus osigurava ili šalje poruku da se želi zauvijek sjećati svoje patnje – bijede križa – jer je ta bijeda njegovog prolijevanja krvi uspostava novoga Saveza.
Ujedno, njegova patnja je upravo ono što Knjiga mudrih izreka naviješta: njegova patnja i krik s križa su otvorena usta Kristova za svakog nijemoga i njegovo oproštenje i otkupljenje su djelo pravde i zakona (prava) za svakog nesretnika. Svojom otkupiteljskom žrtvom na križu on „pribavlja pravo siromahu i nevoljniku“ jer čini da milosrđe zavlada nad svim ljudima, da svi imaju u njemu otkupljenje i da kraljevstvo Božje pobijedi nevolju tame grijeha.
- Isus je vjeran Veliki svećenik
Vrijedno je dodati i još jedan razlog Isusovog odbijanja pića: prikladnost za vršenje velikosvećeničke službe. Naime, još u Levitskom zakoniku stoji Božja riječ koja je upućena Aronu i vrijedi za svakog Velikog svećenika u Hramu: Kad ulazite u Šator sastanka, nemojte piti vina niti opojnoga pića, ni ti ni tvoji sinovi s tobom!‘ (Lev 10,8-9). Dakle, kada prinose žrtvu u Hramu, svećenici nisu smjeli biti pod utjecajem pića, kako bi njihov prinos bio valjan. Isus na križu vrši i službu svećenika i ulogu žrtve koju svećenik prinosi za oproštenje grijeha naroda.* On odbija piće kako bi valjano kao Veliki svećenik prinio u ruke Očeve valjanu žrtvu – samoga sebe. Ta tema Isusa kao pravog Velikog svećenika je obrađena u poslanici Hebrejima koju, stoga, treba čitati u ove dane Velikog tjedna.
- Zaključak
Isus je podnio muku za sve nas. Mi smo i kao grešnici i kao žrtve nečijeg rijeha siromasi jer žudimo za savršenom pravednošću; jer ne možemo mi sami otplatiti svoj dug koji smo učinili svakim grijehom protiv Boga i bližnjega. Nemamo dovoljno za otplatiti dug grijeha, siromašni smo. Grijeh protiv njega je beskonačno velika krivnja i otkupninu može jedino on sâm dati. Tako je i učinio svojim djelom na Golgoti.
Zbog tog njegovog otkupiteljskog djela više ne moramo lutati u tami grijeha jer nismo više siromasi – imamo beskonačno veliki zalog njegove ljubavi koja je njega opila više no svo vino svijeta. I mi smo pozvani piti iz te njegove čaše ljubavi i jesti od Njegovog prinosa ljubavi. U svakoj euharistiji i u svakom sebedarju kroz život.
Hvala Mu na toj njegovoj ljubavi.
Ivan Glavinić
[1] Na to upućuje The Jewish Annotated New Testament, 2. izd, (Amy-Jill Levine; Marc Zvi Brettler. The Jewish Annotated New Testament (p. iv). Oxford University Press. Kindle Edition.)
*Na ovu poveznicu s Levitskim zakonikom uputio me fra Darko Tepert.
Odgovori