„Vrati mač u korice.“ – kažeš mi
u vrtu mog života.
Da ga ostavim i ne poginem od njega.
Ali kako? Nemam mača!
„Vrati mač u korice!“ – opet slušam
u masliniku moga srca.
Ja ni noža nemam
Kojim bih ploda ubrao i jeo,
A za mač me koriš…
„Vrati mač u korice.“ – neumorno učiš.
Iako nisam Petar
i nemam mača ni oštrice.
Imam samo ruke za raditi
i usta za govoriti,
i misli za misliti,
i vrijeme za potrošiti.
–
„Vrati mač u korice“ – uporan si.
A ja samo radim svoj posao!
(Iako ponekad prljavo.)
Ja govorim samo istinu!
(Iako ne baš uvijek.)
I ne lažem niti kradem!
(Tek pomalo kradem od istine o drugima.)
I mislim mudre misli!
(Mada visoke o sebi.)
–
„Vrati mač u korice“ – opet ti meni.
„Vrati mač i pasi ovce moje.“ – Oh!
Štap mi nudiš mjesto oštrice!
Da se ne borim, nego čuvam!
Da dvosjekle moje riječi
ne odsijecaju druge od tebe,
već budu blagi zov što skuplja tvoje blago.
Da oštrica mojih djela i propusta,
ne otkida kradljivo od
strpljivosti Tvoje,
da okorjela srca teše za
kraljevstvo Tvoje miline.
Da sjaj mudrih misli ne zaslijepi dušu kao mač,
nego me usmjeri na
drvo Pastira vječnoga.
–
„Vrati mač u korice“ – čujem ponovno,
I molim da mi pomogneš
kad se duša ova lati
mača varljivih visina
da je vratiš u korice
svoga blagog Srca.
I od svoga križa uzmeš
drvo za štap
da njime čuvam
druge i sebe za Tebe.
Odgovori