Svjetlost.
Čudo prebogato
zarobljeno u okvire
plamićka svijeće:
plamićka što se tako
slabašnim čini.
Taj plamenčić sabire
naše molitve i prinose
što se iziljevaju pred svijećom.
Izlijevaju kao slap snažno, gromko,
a ne gase njezin slabašni
plamen.
Ti prinosi
naše duše,
naše ispovijesti,
molitva za naše bližnje
hrane svijeću marljivije nego
pčela koja vosak daje
kad iziđe iz krhkog cvijeta
što poslije tog posjeta,
nenadanog a željenog,
samo ljepši biva.
Plamen
što sabire misli duše
i sjaji
prisutnošću Duha
dok gori mirno, tiho,
maleno…
Govori o nadi.
Govori
o jutru, o danu, o smislu
dok razgoni mrak sobe,
mrak nade,
mrak duše.
Plamen
što sabire naše
molitve i ljubav
za pokojne,
dok sjaji poput
njihove i naše vjere:
maleno ali dovoljno
da obasja sve oko sebe.
Gori,
čekajući
jutarnju Danicu
koja ne zna zalaza.
Poput onog plamena
što u onoj noći
jedina svjetost biva
i označava život
zauvijek
Plamenčić
što pleše u svijeći.
Pleše pred našim
strahovima
brigama
tugom.
Pleše pred našim
molitvama
prinosima
nadom.
Pleše
i govori o
prisutnosti Mudrosti
koja od svega
što je pred njom
i u nama
sve čini novo.
Kao onda kada je
plesala pred Bogom
dok je stvarao
sve.
Pleše
i odiše
prisutnošću
Onoga
koji na drvu križa
pleše svoj
pobjednički ples slave
dok sve u nama
i za nas
obnavlja.
Zauvijek
Odgovori