“Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda” (Mt 13, 22)
Koliko nam svakodnevne brige guše vjeru? Koliko nam naše svakodnevno, vremenito ‘JA’ (o kojemu brinemo) uguši Riječ? Koliko nas sada na ovome svijetu oblikuje prolazno vrijeme umjesto da nas oblikuje prolazna vječnost?
*Koliko smo puta rekli: ‘Pusti danas misu, molitvu – treba prvo raditi za kruh, za platiti režije…’?
– A onda smo tugovali na suši, na tuči, nad time da koliko god radili nemamo dovoljno.
*Koliko smo puta rekli: ”samo da je zdravlja i sreće, a ostalo…” a da smo zaboravili da je najvažnije spasenje, zdravlje u duhu, radost u Bogu? Koliko smo puta mislili da se vrijednost života mjeri srećom ovdje i sada?
– A koliko puta smo onda tugovali kada bi nas uhvatio kašalj ili glavobolja? A nismo tugovali kada zbog zaraze duše grijehom ne možemo na pričest ili smo umjesto tuge nad sobom bili ljuti na druge kada nas svećenik odbije za kumstvo.
*Koliko smo puta nacionalni ponos, narodnu ili regionalnu pripadnost stavili ispred potrebnog zajedništva i mira među Kristovim učenicima? I ne odričući se toga stava, molili se kao da je baš kako treba biti?
– A onda se pitamo zašto svatko gleda samo sebe, braća i sestre se tuže i glođu, nemamo povjerenja jedni u druge, grijesi u narodu se množe, a u Boga vjerujemo više usnama nego svim bićem.
*Koliko puta smo naša slavlja, godišnjice ili blagdane svetaca bez ozbiljnog razloga prebacivali s njihovog dana na nedjelju, jer: ‘Zašto ne, doći će više ljudi; lakše je tako; običaj je; radni je dan…”? Bez da se pitamo drže li to ljudi onda samo još do reda kao reda i ustaljenog običaja ili zaista drže do tog sveca ili slavlja? I bez da se pitamo gdje je u Kristova svetkovina nedjelje?
– A onda kukamo što ljudi ne žive ni po uzoru na svece, niti im je nedjelja kao nedjelja nešto ozbiljno u životu.
*Koliko smo puta Bogu mi laici rekli: ‘Kasnije ću, kad završim ovo što sad radim’, pa kasnije zaboravili moliti, napraviti nešto, čitati Pismo?
– A onda se morali pravdati ili ispovjediti zato što ne molimo ili ne vršimo dužnosti svoje vjere redovito.
*Koliko puta su redovnici i klerici časoslov molili uđuture, tj .sve časove odjednom jer: ‘Bog ionako nema sat, a mi ljudi imamo dnevne obveze…’?
– Pa se onda pitamo svi skupa zašto je redovništvo u krizi zvanja (novih i postojećih), a ne sjetimo se to povezati s redom naših prioriteta i redom molitve.
*Koliko puta su svećenici imali stav: ‘Važnije je biti s narodom i za narod’, pa su bili čuvari lokalnih običaja, praksi i tuđih počasnih ili ustaljenih pozicija? Prije negoli su bili proroci koji bi poput Ivana Krstitelja pozivali na obraćenje i ljudi i pozicija i običaja?
– A onda se pitamo zašto nam župe, pored svih događanja, posvetila i proštenja, propovjednika i koncerata, ipak duhovno ne jačaju.
*Koliko puta smo mi vjeroučitelji stavljali ono o čemu nam je lakše govoriti ispred onoga o čemu trebamo? Svoju lagodnost ispred potrebe učenika za poznavanjem istina vjere i morala?
– A kasnije je pitamo kako to da mnogi mladi ne razumiju temeljne vjerske istine.
*Koliko puta smo mi teolozi svoje modele, okvire i konstrukcije kao možebitno uspješnije za rast Crkve postavljali ispred modela i okvira koji su već u praksi pastoralno uspješni? Ispred krunica, pobožnosti, duhovne glazbe, duhovne literature, ozbiljnih kateheza… Kao da su samo brojčani rast, rast u znanju ili društvena priznatost ono što je za Crkvu važno…
– A onda se pitamo zašto teologiju malo tko u samoj Crkvi doživljava ozbiljno.
‘Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita…‘ – to je opomena ali i poziv da naši životi ne budu novo trnje za Krista, novo neplodno tlo za Riječ Kristovu. A što ako to već jesu? Pa, srećom, za sjeme u trnju još ima nade: korijen ima tlo za koje se može uhvatiti, a proždrljive ptice ne mogu do tog sjemena. A drač i šaš nije tako teško prokrčiti kao što se čini. Treba se, dakle, uhvatiti posla, prokrčiti prioritete u životu da nam život postare dobra zemlja za Riječ.
‘Zasijani na dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.’ (Mt 13, 23)
Ivan Glavinić
Odgovori