Ovih dana dvije istaknute osobe u Katoličkoj Crkvi su dale dva međusobno nepovezana intervjua. Ipak, to što su intervjui međusobno nepovezani, ne znači da među njima nema sličnosti. U oba intervjua te su osobe olako prešle preko nauka Crkve u promoviranju svojih teza ili pak jednostavno ne znaju za sasvim aktualne crkvene dokumente o pitanjima o kojima su govorili (to bi pripadalo u ono savladivo neznanje). No, kako su često prenošeni i u našem medijskom (i teološkom) prostoru, treba ukazati na to gdje su propustili primijeniti postojeći nauk Crkve, tj. gdje su rekli da ga ne vide, iako je sasvim jasan, ponekad čak i do te mjere da se može reći: Roma locuta, causa finita.
- slučaj: kardinal B. Cupich i postojeća previđena jasnoća
National Catholic Register je ovih dana prenio vijest kako je kardinal Cupich dao intervju jednom Kölnskom dijecezanskom mediju u kojemu je bilo riječi o njemačkom Sinodalnom putu, ali i o pitanju blagoslova istospolnih parova. O potonjem pitanju se ističe sljedeća tvrdnja:
The American prelate emphasized the need for respect and clarity, stating: “We do not want to spread the message that we exclude people or show them no respect. At the same time, we need to ask ourselves: What exactly does it mean to bless a union? Is it blessing a friendship, a nonsacramental union? We need to clearly define what we mean by that. I don’t see that clarity in the Church at this point.”1
S obzirom da je kardinal Cupich član Dikasterij za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, trebalo bi mu biti poznato kako je Kongregacija za nauk vjere ne baš davne 2021. izdala Odgovor na dubiu upravo o pitanju blagoslova istospolnih partnerstva [OVDJE; hrv. sažetak: ovdje]. U tom odgovoru istaknuto je kako nije moguće blagosloviti istospolna partnerstva jer su blagoslovi uvjetovani pozitivnim i objektivno urednim stvarnostima (a ne grešnim, op.a). Ujedno, blagoslovi su u tom Odgovoru istaknuti kao čini koji se nazivaju sakramentalima – nalikuju sakramentima (iako nisu istovjetni), povezani su s proslavom Boga i traženjem njegove zaštite, a teže, između ostalog, potaknuti i na svetost života.
Ono što Cupich ističe kao još uvijek nerazjašnjeno – pitanje vrste partnerstava i mogućeg blagoslova – moglo bi se nazvati slabom jezičnom akrobacijom. Istospolna partnertstva koja bi bila neseksualna, neromantična i nevezana ljubavnom vezom su zapravo uobičajena prijateljstva, cimeri u studentskim domovima, suživot zbog podjele troškova i slično. Istospolni par koji ima seksualnu ili samo romantičnu vezu nije samo u prijateljstvu, jer je njihovo prijateljstvo tek dio te njihove veze u koju su se upustili. Stoga, ovdje treba primijeniti također jasan odgovor iz spomenutog Odgovora:
Prisutne pozitivne elemente u takvim zajednicama, koji su vrijedni i treba ih cijeniti, ne mogu opravdati te veze niti ih učiniti legitimnim objektima crkvenog blagoslova s obzirom da pozitivni elementi postoje u kontekstu unije koja nije u skladu s Božjim planom
Kada kardinal Cupich kaže kako ne vidi jasnoću u Crkvi po pitanjima što znači blagosloviti partnerstvo, tada mu netko treba ukazati na ovaj dokument. Dokument koji je u svijetu poprilično jako odjeknuo i koji teško da kardinalu nije poznat.
2. slučaj: intervju Timothyja Radcliffea i ređenje žena
U Lovranu ovih dana traju Mediteranski teološki susreti, na kojima je jedan od govornika, između ostalih, i Timothy Radcliffe – dominikanski teolog sa sveučilišta Oxford. On je nedavno dao intervju za medij Polis.ba u kojemu je, između ostalih, dao i ovu kontroverznu tvrdnju:
Što se tiče pitanja kao što je ređenje žena mislim da smo još na putu, vidjet ćemo. Slažem se s papom Franjom kada kaže da ne želi klerikalizirati žene, nego želi deklerikalizirati Crkvu. Kardinal Hume, westminsterski nadbiskup, kojeg mnogo poštujem, rekao je da ako Crkva kaže da se žene mogu zarediti, u redu, idemo naprijed. Mislim da je važno koje je prvo pitanje. I ako je prvo pitanje mogu li se žene zarediti, mislim da to nije dobro pitanje. Prvo pitanje bi trebalo biti: kako živjeti zajedno? Kako se vrši vlast? Svatko bi trebao imati vlast, ali koju vlast i kako je živjeti? A onda mislim da možemo ići naprijed, pa ćemo vidjeti. Ali ne mislim da postoji ikakva doktrinarna zapreka ređenju žena. Osobno bi me jako veselilo ređenje žena đakonica. Jer trebamo glas žena. Moramo ih čuti u Crkvi. Dakle, andiamo avanti!
Ovaj istaknuti teolog javno kaže da ne misli da postoji doktrinarna zapreka ređenju žena? Ne znam kakav to istaknuti teolog ne bi znao da zapravo zaista postoje doktrinarna ”zapreka”, tj. da postoji jasan nepromjenjivi nauk da Crkva nema tu ovlast. Papa Pavao VI. je u dokumentu Inter insigniores istaknuo normativan karakter prakse Crkve u tradiciji:
Kao što je podsjetio papa Pio XII.: „Crkva nema vlast nad biti sakramenata, to jest nad onim za što je Krist Gospodin, kako svjedoče izvori Otkrivenja, utvrdio da treba biti u sakramentalnom znaku.” (…)
Stoga praksa Crkve ima normativni karakter: kada je riječ o dodjeljivanju svećeničkog ređenja samo muškarcima, pitanje je to neprekinute tradicije kroz povijest Crkve, tradicije jedinstvene na Istoku i Zapadu, i upozorenje za trenutno suzbijanje zloupotreba. Ova norma, utemeljena na Kristovu primjeru, poštivala se i još uvijek se poštuje jer se smatra u skladu s Božjim planom za njegovu Crkvu.
A suvremenik Timothyja Radcliffea, papa Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Ordinatio sacerdotalis utvrdio je da je pitanje ređenja žena za svećenice u Katoličkoj Crkvi zatvoreno.
4. Iako je učenje da je svećeničko ređenje rezervirano isključivo (samo) za muškarce bilo očuvano stalnom i univerzalnom tradicijom Crkve, te je sa čvrstoćom naučeno po njezinu naučiteljstvu u najnovijim dokumentima, u današnje vrijeme u nekim mjestima ipak se to pitanje smatra otvorenim za raspravu, ili se uzima kako odluka Crkve da se žene ne mogu pripuštati u svećeništvo ima puki disciplinarni značaj.
Stoga, kako bi se uklonila svaka dvojba o pitanju velike važnosti, pitanju koje spada u samu bit božanskog ustanovljenja Crkve, ovlašću koja proizlazi iz moje službe utvrđivanja braće (usp. Lk 22:32) proglašavam da Crkva nema nikakve ovlasti podijeliti svećenički red ženama i da se ove odluke kao konačne moraju pridržavati svi vjernici Crkve.
A toliko spominjani papa Franjo je o svećeničkom ređenju žena poručio:
Ivan Pavao II. tu je bio jasan i zatvorio vrata, ja se na to više neću vraćati
Ne bi bilo na odmet onima koji se pozivaju na njegov pristup iskoristiti njegov stav o tom pitanju, kada ih netko upita. U svakom slučaju bi bilo bolje od toga da iznose neoprezne i za teologa neozbiljne tvrdnje.
Poštenja radi, treba istaknuti kako je Radcliffe na kraju zapravo istaknuo đakonise, dok smo se mi ranije bavili pitanjem svećeničkog ređeja žena. A pitanje ređenja đakonisa je osim doktrinarnog, također i povijesno-teološko pitanje. Problematika u shvaćanju povijesnih svjedočanstava đakonisa postoji i tiče se povijesnog nesuglasja u tumačenju ženskog đakonata na Istoku, dok na Zapadu nije bilo ženskog đakonata u smislu današnjeg sakramentalnog ređenja đakona. U svakom slučaju, takav đakonat nije bio prihvaćen u cijeloj Crkvi kao ređenje u smislu primanja svetog reda (o tome se više može pogledati OVDJE). Stoga se ne može govoriti niti o Predaji Crkve koja bi bila normativna.
Uostalom, danas đakonat postoji samo kao stupanj svetog reda sa svojom službom. S druge strane, ženama se može dodijeliti služba lektorice, akolita, izvanrednog djeliteljice pričesti, katehistice, vjeroučiteljice, pastoralne suradnice, voditeljice zajednica itd. Pored toliko službi koje se danas mogu podijeliti ženama, javno gurati pitanje o ređenju žena uz neozbiljne tvrdnje o zaprekama – to djeluje više svjetovno-aktivistički nego pastoralno-teološki. Prečesto zaboravljamo da se Crkvu i službe u njoj i svako djelo koje ona čini kao djelo Crkve ne može gledati samo kao sociološki fenomen, djelo u vremenu.
Sve što Crkva čini, naučava i jest treba biti promatrano u kontekstu ne suvremenosti (ne koliko ide ”naprijed”; A kamo, uostalom?), nego treba biti promatrano u kontekstu suvječnosti s Kristom, njezinim Zaručnikom. Crkvu, sakramente i svako djelo u Crkvi ne može se misliti polazeći odozdo, od vremena, nego odozgo: od vječnosti i vječnog nauka Božjeg za Crkvu. Možda zato i ima toliko nerazumijevanja, loših teoloških teza i neprihvaćanja nauka u Crkvi: jer se misli da je Crkva osnovana najprije za ovdje i sada, umjesto za ondje i uvijeke. Utjelovljenje, ne uzdignuće čovjeka, treba biti ključ razumijevanja. Uzdignuće čovjeka ne ide našom voljom niti metodama i ne ide bez uskrsnuća. A njemu prethodi utjelovljenje.
Prvo i temeljno pitanje
Kada je riječ o ređenju žena, trebamo poći upravo od onoga što Radcliffe ne smatra dobrim pitanjem: od toga može li se sakrament svetog reda podijeliti ženama. Zašto jedan teolog ne smatra dobrim opći od prvog, osnovnog i najvažnijeg pitanja – onog o samome sakramentu – ne znam. To je na njemu da pojasni. U svakom slučaju, ne možemo poći drugim putem, jer bi to značilo vrednovati i definirati sakrament iz perspektive čovjeka i svijeta, umjesto obrnuto: vrednovati i definirati čovjeka i svijet iz perspektive sakramenata. Nismo mi izabrali Krista, nego je on izabrao nas. Nismo mi osmislili sakramente za Krista, nego je on osmislio i ostavio sakramente za nas.
Treba poći od samog sakramenta o kojemu je riječ i o sakramentu kojemu taj vodi. Naime, u pitanju ređenja, prvo pitanje, pitanje o kojemu ovise sva druga i pitanje bez kojega se ne može je: što je u sebi sakrament svetog reda u Kristovoj volji za Crkvu? I zatim, uže: što je svrha sakramenta svetog reda? Kada tako postavimo stvari (a one trebaju biti postavljenje upravo od najvažnijeg: sakramenta – Kristovog otajstva), onda ćemo se vratiti na sve gore spomenute dokumente i uvidjeti da uistinu postoje zapreke koje nam ne daju da svećeništvom raspolažemo po svojoj vremenitoj i nestalnoj volji, nego da je svećeništvom uvijek raspolagao samo Krist.
Ne treba zaboraviti, iako to često činimo, ekumenske posljedice ređenja žena prema onim Crkvama i zajednicama koje su sačuvale pravovjeran nauk o sakramentima. Poprilično sam uvjeren da bi sakramentalno ređenje žena predstavljalo veliku zapreku ekumenskom zbližavanju s Crkvama Istoka. Ujedno izaziva podjele i u Katoličkoj Crkvi. Pa, nije li to već dovoljan ekleziološki ali i ljudski pokazatelj (ako se baš inzistira na toj perspektivi)? Nije li dovoljno jaka protuteza da bi vjerničko neprihvaćanje tog čina bilo rašireno, a za jedinstvo Crkve – što je Kristova želja – bi sigurno bilo unazađujuće?
Zar svi vladaju?
Radcliffe ističe i da u pitanju ređenja žena treba postaviti pitanje kako se vrši vlast. No, zar je pitanje sakramenta svetog reda najprije sociološko pitanje vlasti? Vlast sakramenta svetog reda je usko povezana s tim sakramentom i posve jasno je određeno na koje službe se odnosi i u kojem suodnosu između biskupa, prezbitera i đakona. Nemoguće je dijeliti pitanje svećeničke (zapravo, biskupske) vlasti od pitanja biti sakramenta svetog reda u Kristovom otajstvu.
Druge vrste vlasti – one u različitim zajednicama, skupinama, na sveučilištima, u raznim uredima, na sudovima i sl. nisu sakramentalno pitanje i stoga njih ne može gurati u isti koš s pitanjem sakramentalnog ređenja.
Radcliffe kaže da je pitanje kako se vrši vlast i da svi trebamo imati vlast. O kakvoj vlasti govori Radcliffe kada govori u kontekstu ređenja žena – ne znam točno. No, otkad to svi trebamo imati vlast u Crkvi? To je ideja političke demokracije koja nije ni najuspješnija niti bez mana čak i u politici, a kamoli da bi bila dostojna konteksta sakramenta. U svakom slučaju, ovako bez pojašnjenja nabačena tvrdnja da svi trebamo imati vlast je više politička, negoli ekleziološka.
Svi imamo krsno dostojanstvo i uronjeni smo u Kristovu trostruku službu: svećenika, proroka i kralja. Ali nemamo svi vlast, nemamo svi jednake darove, nismo svi proroci, nismo svi učitelji, nismo svi svećenici, niti teolozi, niti glazbenici… Nemamo svi sve. Crkva u nama ima sve od toga, ali mi u sebi nemamo sve. Svatko ima ono što mu je Duh darovao i ono za što ga je osposobio.
Svi po krsnom dostojanstvu trebamo imati slobodu djece Božje, slobodu Krista koji djeluje u nama i mjesto za vršenje te službe u kojoj smo krštenjem pozvani djelovati. A pravo na vlast pripada samo oni kojima je Krist dao, u opsegu u kojemu on dozvoljava. Evanđelje je jasno, a nauk je poprilično javno izložen. Ove konfuzne tvrdnje i miješanje tako jakih tema (vlast, ređenje žena, zajedništvo, ženski glas…) u jednu samo naoko harmoničnu kompoziciju ne pristaju teologu tog kalibra, a doprinose zbunjenosti koja uzrokuje, treba to priznati, mnoge kritike koje nisu uvijek fundamentalističke ili populističke.
Umjesto zaključka
Neke kritike, pa bile one i jake, zaista mogu biti kritike loše iznesenih teza ili čak krivih teza ili pak takvih koje mi prenosimo od drugih bez da dozvolimo kritiku bez etiketa. Ako ćemo sve kritičare svrstavati u grupe po etiketama, poput začina za naš recept, a mi smo, eto, samo neshvaćeni teološki umjetnici, što posebno činimo? Zar to isto ne čine i korumpirani političari, ostrašćeni aktivisti i nerazumni fundamentalisti?
Svaki teolog treba vještinu samokritike i treba biti spreman na pojašnjenje svojih teza, a ne samo tvrditi da su ovi ili oni protiv njega jer se boje napretka, putovanja itd. Treba prihvatiti da je zbunjenost i krivo razumijevanje svakodnevica i da tim više teolog treba pomno paziti što iznosi javno. Ako je stvarno mnogo ljudi na raznim krajevima svijeta protiv nekih teza, onda ih treba pojasniti, dati im bolji uvid, ili čak odustati od njih (ako vrijede, Duh će ih podići, možda u nama, a možda drugdje). Nije najbolji put samo isticati tuđe protivljenje kao nerazumijevanje fundamentalista ili populista. Evo, na primjer: toliki mladi koji su zaljubljeni u izvanredni oblik rimskog obreda nisu samo zato fundamentalisti. Među njima ima onih koji su razočarani samovoljnim uređenjem liturgije svojih svećenika, mimo volje Crkve – svećenika koji nisu slušali ni Crkvu ni svoje vjernike. Nisu svi koji zato vole izvanredni oblik fundamentalisti, nego ima i razočaranih što im se umjesto ono što im Crkva želi pružiti pruža nešto drugo ili im se pruža loša kopija onog istinskog što Crkva želi omogućiti vjernicima.
A i naša teologija je, kada izlazi javno s teološkim jezikom, često takva. Teško je priznati, ali mi teolozi možemo često biti nejasni i nerazumljivi ljudima zbog svojih jezičnih akrobacija ili nepažnje u govoru. Teološka hrabrost za ići naprijed znači i to priznati. Nije svaka riječ koja proizlazi iz našeg uma najbolja, nije svaka ni dobra, a trebamo si priznati da ima i onih koje nisu promišljene, pa i loših.
Ne možemo jednostavno usvajati političko-aktivističku viziju rasprava u kojima su oni drugi samo nesposobna kritika a mi smo, kao, uvijek jasni i hrabri. Crkva nije aktivistička grupa nego zajednica zaručništva. Teologija nije crkvena politička savjetnica, nego govor o Bogu čovjeku – utjelovljenje Riječi u naše riječi i život. Tu treba biti spreman i na pojašnjenje svojih riječi, pa i odricanje od sebe, od svojih teza ako izazivaju nemir. Da, treba biti spreman da naše teze u nama nekada i umru, tj. da mi umremo sebi, radi dobra cijele zaručnice – Crkve.
Na kraju – poziv
Ako moja riječ nekome nešto znači, pozivam sve teologe da ozbiljno vode računa o tome tko je publika koja će njihove riječi slušati i kako će u skladu s time iznositi i svoje teze i nauk Crkve. Naše teze i način iznošenja nauka može biti istinit, a da u isto vrijeme ta istinitost bude toliko nejasna u našim riječima, da izaziva odbojnost kod drugih. Nije svima dano razumjeti svaku teološku finesu. Isus je širem krugu govorio u prispodobama, a apostolima nasamo pobliže tumačio – jer nije svima dano.
Ujedno pozivam hrvatske biskupe i biskupe iz okolnih zemalja da se uključe i svojim komentarima u ove teme. U naš medijski prostor sve više ulaze teze koje zanemaruju riječ Crkve, šokiraju velik broj vjernika. Pastirsko je djelo tada barem uputiti na temeljni i nepromjenjivi nauk, a poželjno je i dati svoj odgovor na ta pitanja. Vjerujem da za to ima kapaciteta.
A zanimljivo bi bilo čuti i što biskupi Istoka, biskupi Afrike i Južne Amerike misle o tim pitanjima. Tek bismo tada dobili uvid o tome jesu li i koliko ove ideje, koje se stavljaju pred cijelu Crkvu, tek zapadnocentrično kopiranje svjetovnih političkih tema, ponekad možda i iz lagodnosti života na Zapadu.
Ivan Glavinić
Odgovori