Kad sam kod prve objave Fiducia supplicans komentirao da se kod blagoslova para radi o blagoslovu dvije osobe, a ne para kao zajednice, ukazano mi je da to nije tako objašnjeno. Istina, moguće je da je to bilo u pitanju, ali mi je ipak logično kako učiniti nešto za par (ne i za njihovu vezu) znači učiniti nešto za dvije osobe. Drugim riječima, logično mi je da pojmove treba vrlo oprezno obrazlagati i povezivati.
Sad, evo, novoobjaljeno Pojašnjenje uz Fiducia supplicans kaže to isto: da par čine dvije osobe, a ne (samo) zajednica vezana nekim odnosom. S druge strane, ovo pojašnjenje se moglo navesti i u samom dokumentu, pa ne bi došlo do toliko kaosa.
A opet: činjenica da je morao biti izdan ovakav tekst pojašnjenja koji daje drugo svjetlo govori o ispravljanju nastale situacije. Neka, nije to loše. S druge strane, to što se u Pojašnjenju spominju optužbe za krivovjerje, bogohulu i sl. govori o tome da su nakon objave dokumenta dugo radili alarmi i da nisu bili površni (da se umjereno izrazim).
Ja sam, pak i u Fiducia supplicans, a i sada u Pojašnjenju, vidio otvorenim isto pitanje: je li zapravo moguće odvojiti pastoral od liturgije (a poslije i dogmatike i etike)? To se već neko vrijeme radi na mnogim razinama (i župnim), ali praksa da u svakodnevici živimo po načelu „liturgija je jedno, teologija drugo, a konkretni život je nešto treće“ nije pravilna. Taj stav nam se obija o glavu baš u konkretnom životu jer često imamo dojam da koliko god pastoralno pomičemo granice, ljudi nisu mnogo bliže liturgiji i vjeri – što je upravo cilj pastorala.
Kada biskupi rede nove đakone, kažu im: „Primi Kristovo evanđelje kojemu si postao navjestitelj: Nastoj vjerovati što pročitaš, učiti što vjeruješ, živjeti što učiš.“ U tim riječima osobno vidim odjek starog kršćanskog načela: ‘Lex orandi – lex credendi – lex vivendi.’ Te riječi nisu samo lijepa misao; one su slika kršćanskog života. Naime, naš kršćanski život, tj. pastoral (lex videndi) ne može biti odvojen od onoga što slavimo i vjerujemo. Štoviše, sav život (pastoral) i dogmatika (lex credendi) nalaze svoje ispunjenje, a i izvor svoje snage u liturgiji (lex orandi).
Pa onda, mogu li pastoralna praksa i blagoslovi biti opisani kao da mogu biti toliko netemeljeni na doktrinarnom području i kao da su bez poveznice s liturgijom? Tim više što je svećenik uvijek obilježen sakramentom svetog reda i neodvojiv je od njega… Nije li da svećenik uvijek djeluje, kada vrši takve čine, u snazi toga sakramenta svetog reda? – To je, dakle, pitanje odnosa blagoslova i sakramenata te nauka Crkve.Vrlo važno pitanje.
Opet, točno je da postoji hijerarhija istina i da ne treba uvijek i u svim situacijama zahtijevati savršenstvo glede svih njih, ali ipak: postoji li minimum ispod kojega se ne može i u pastoralu ići? Koji je to minimum, tj, koje istine treba prihvaćati kao minimum kako bi se nekome udijelio blagoslov kada ga zatraži? Ili je to tek drugotno za blagoslov? A opet, nije li neka razina vjere pethodno nužna za blagoslov izravno zatražen od posvećenog službenika? Koja razina vjere? – To je pitanje odnosa osobne vjere, vjere zajednice Crkve i blagoslova.
To su važna pitanja. A neka sada ostanu otvorena pitanja. Ja se ne usuđujem dati konačno mišljenje o tom pitanju, a javno ga širiti ne bi bilo korektno.
Na kraju, dolazi se do pitanja zbog čega je uopće bio potreban spomen parova u neregularnim zajednicama Fiducia supplicans? Je li se moglo i bez tog poglavlja? Novo shvaćanje blagoslova (pastoralno) je moglo biti jedina tema dokumenta. Ali nije i ostaje nam stoga razmisliti koje bi dobro moglo biti iza ovako složenog dokumenta.
Da, ovaj dokument se može gledati i iz još jedne perspektive. Naime, s obzirom na zbivanja u Crkvi Zapadne Europe, osobito u Njemačkoj, spominjanje parova u neregularnim zajednicama može imati svoj cilj: naime, Fiducia supplicans govori o tome kako se za te parove ne smije propisati oblik blagoslova ni od jedne crkvene vlasti, pa makar se radi ”samo” o pastoralnom blagoslovu. Time je spriječena mogućnost da neki s mjesne razine (pojedine biskupije ili konferencije) izigraju crkvene propise i upozorenja, pa proglase neke vlastite službene crkvene obrednike i oblike pastoralnih blagoslova takvih parova. To bi dalo već neki prizvuk pastoralnog nekanonskog priznanja, a to bi bilo sumnjivo (blago rečeno). Eto, sada znamo: ni to im ne može proći. Ništa od uvođenja neregularnih zajednica u crkvene obrednike i tako im (do)davanja obrednog okvira, liturgijskog reda. I posljedično: ništa od korištenja obreda i blagoslova za “izvanučiteljska” priznanja onoga što se priznati ne može. Ništa od toga i to Fiducia supplicans vrlo dobro zatvara.
Ukratko: Fiducia supplicans, s ovim najnovijim pojašnjenjem ima svoju određenu snagu (premda se neki s time ne slažu): ograničava one koji bi previše prekoračili granice u pastoralu LGBT i rastavljenih; daje novi naglasak drukčijem viđenju blagoslova (pastoralni vid); daje iskustvo novom vodstvu Dikasterija o potrebi još veće pažnje pri objavljivanju dokumenata.
O sadržaju Fiducia supplicans i novog Pojašnjenja može se još mnogo govoriti i s različitih vidova. No, zasad toliko.
Ivan Glavinić
Odgovori