U nedjelju smo u evanđelju slušali kako Isus ozdravlja gubavca. Odmah nakon toga, daje mu jednu zapovijed. No, izliječeni ne sluša tu zapovijed, nego čini suprotno. Zbog toga Isus odlazi u osamu, izvan mjesta. Taj naizgled sitan detalj može biti vrlo zanimljiv i znakovit.
Naime, u prvom čitanju protekle nedjelje slušali smo o židovskim propisima u slučaju gube, tj. saznali smo što su gubavci trebali činiti kada su saznali da su zaraženi. Jedan od najvažnijih odredbi bila je obveza napustiti mjesto ili grad u kojem su živjeli. Otada su morali živjeti na izdvojenim mjestima, odvojeni od drugih, od zajednice kojoj su do tada pripadali.
Dakle, zaraza gubom nosi sa sobom kao posljedicu napuštanje svojih, odlazak iz redovnog života i zajednice, život u osami, koji nije nimalo lak. A jedna druga zaraza – zaraza grijehom kod prvih ljudi (grijehom neposluha Bogu) imala je vrlo sličnu posljedicu: napuštanje izvornog mjesta života (Edena) i život u neizvjesnosti i riziku.
Tako je jasno kako je plod grijeha samoća, tj. odvajanje od zajednice u kojoj živimo i rastemo i imamo sigurnost; odlazak na osamljena mjesta nesigurnosti. Isto je bilo i s gubom: izgnanstvo u osamu je bila logična posljedica i propis. I upravo je to ono u čemu se nalazi zanimljivost nedjeljnog evanđelja. Ono obrće tu logiku propisa i tako govori o Božjoj namjeri za naše spasenje:
Umjesto da ozdravljeni bude vraćen ponovno u osamu, daleko od svojih bližnjih, jer je neposluhom Isusu sagriješio protiv Boga i tako se opet zarazio gubom (sada gubom grijeha), ovdje sâm Gospodin prihvaća umjesto čovjeka sudbinu grešnika. Krist uzima na sebe sudbinu zaraze gube (gube grijeha) i odlazi živjeti na samotnom mjestu. On koji je pravi Bog uzima onu sudbinu koja pripada gubavima; uzima na sebe onaj rizik i jad koji pripada čovjeku grešniku, još od prvih ljudi.
Time nam je dao sliku svoga spasenjskog djela: čovjeka ogubavljenog grijehom koji je morao napustiti izvorni Eden i zajedništvo svetosti. On ozdravlja i vraća u zajedništvo sa svetima, a na sebe prihvaća ono što kao Bog po Zakonu određuje za gubave, ali i grešnike: bolno izdvajanje u osamu. To je već započeo kada se ponizio i došao među nas, a sada daje do znanja da ta njegova poniznost ide do kraja: do potpunog preuzimanja sudbine slabih i nemoćnih ljudi na sebe.
Upravo zbog te njegove poniznosti, zbog njegovog napuštanja rajske slave, zbog uzimanja na sebe sudbine gube grijeha – mi ljudi imamo ponovno zajedništvo sa svetima. Nered i rizik nadvladani su njegovim podnošenjem tih muka i tako je nama vraćen red mira i sigurnosti.
Naposljetku, Isus ni u osami ne prepušta ljude samima sebi; ljudi dolaze k njemu kako bi ih on na svojem samotnom mjestu izliječio ili poučavao i kako bi se ozdravljeni i mirni vratili u svoja mjesta, obnovljeni Onim koji se sam ”ogubavio” radi njih. Oni koji dolaze k njemu odasvud, ranjeni bilo kakvim bolestima i ranama – oni koji dolaze u njegovo srce koje je bilo osamljeno na križu – svi oni se vraćaju kući ozdravljeni i čisti tako da ponovno smiju živjeti izvorni život u svetosti.
Ivan Glavinić
Odgovori