Može li se reći što novo o svećeništvu i krizi zvanja u Crkvi, a da već nije rečeno? Mnogi traže načine kako objasniti različite krize u Crkvi, a osobito krizu svećeničkih zvanja. Nastoje pronaći rješenje kako riješiti taj problem. Međutim, čini mi se da se premalo pažnje posvećuje razlozima ulaska u život duhovnog poziva u prošlim stoljećima i danas.
Naime, ne možemo zanemariti činjenicu da su u svećeništvo i redovništvo brojni ulazili bilo u sklopu običaja (jedno dijete obvezno mora biti svećenik/redovnik), bilo iz traženja materijalne sigurnosti ili društvenog statusa. Svećeništvo i redovništvo su kroz povijest pružali priliku za siguran materijalni status: krov nad glavom, topli krevet, redovni obrok, skrb u bolesti i smrti… Koliko je samo svetačkih životopisa u kojima čitamo kako su u redovništvo ušli nakon što su postali udovci/udovice ili kako su ih roditelji poslali u crkvene ustanove na brigu i školovanje jer su bili siromašni. A neki su u takvom životu vidjeli (i neki još vide) priliku za ostvarivanje društvenog ugleda. Dakako, ima mnoštvo primjera pozitivnih razvoja zvanja, ali ima i onih koji su jednostavno prosječni.
Danas postoji svjetovni (građanski) sustav suočavanja sa siromaštvom, skrbi za starije, nemoćne i osamljene. Školovanje u razvijenim državama je uglavnom svima dostupno i priuštivo. Razne karitativne ustanove brinu za sve potrebite i to na pragu ili u ustanovama. Ugled se danas može steći i na društvenim mrežama, u napredovanju na poslu, a može i jednostavno umišljenošću. Stoga je razumljivo da se odgovori na materijalne i socijalne izazove ne traže danas u okrilju Crkve. A nestaje i običaj da barem jedno dijete (najčešće sin, najstariji) mora po nepisanom narodnom pravilu postati svećenik. Tako se promjenom društva i kulture života ”priljev” osoba u svećeništvu i redovništvu uvelike smanjio. K tome, razvijena je svijest o Božjem pozivu za duhovne službe kao neizostavnom uvjetu i naš pastoral zvanja počiva upravo na tome, a ne na društvenim okolnostima.
Usput je korisno reći kako sličan razvoj događaja vrijedi i za brak: dok su u prethodnim vremenima brakovi često bili dogovoreni od strane roditelja, koji su se vodili materijalnim ili socijalnim razlozima, danas brak u razvijenim društvima počiva na osobnom duhovnom pozivu u život s drugom osobom, tj. na ljubavi dvoje ljudi. Stoga nije neobično da se brakovi sklapaju kasnije, kao i to da su mnogi nažalost neuspješni: ljudi preispituju svoje razloge i nailaze na manjak ljubavi na kojoj žele temeljiti brak.
Vratimo se na temu: danas, dakle, znamo i želimo da svećeništvo i redovništvo počiva upravo na Božjem pozivu, a ne na svjetovnim motivima, isto kao što to želimo za brak. Međutim, to istovremeno znači da nam je cilj kvaliteta, a ne kvantiteta, tj. da više trebamo biti orijentirani na svjedočanstvo zajedništva s Bogom i svetosti u životu posvećenih osoba; da se manje trebamo brinuti o samom broju svećenika koje Crkva ima. Premda je za pastoral i sâm broj svećenika i redovnika važan, te taj problem ne treba zanemariti, ipak se dugoročno više isplati očuvati kvalitetu i svjedočanstvo svetosti koja privlači i potiče druge na osluškivanje poziva u sebi. Složit ćete se da je to bolje negoli pošto-poto smišljati metode kako privući ljude u duhovna zvanja kako bismo ”zakrpali manjak ljudi”, a onda se boriti s njihovom prosječnošću, navezanostima, skandalima i sličnim problemima kojima je u korijenu manjak osobne svetosti ili čak nezadovoljstvo.
U katehezama i javnom djelovanju Crkve mnogo se radi na svijesti kako mladi mogu prepoznati bračni poziv, kako prepoznati supružnika, supružnicu. To je dobra stvar, a sličan pristup nam nedostaje za svećeništvo. Zadržavamo se i dalje na danima otvorenih vrata bogoslovija i samostana, na radu u grupama ministranata, skupinama mladih i sličim ustaljenim pastoralnim aktivnostima kako bismo promicali zvanja. Te skupine, najčešće mladih osnovnoškolaca i srednjoškolaca, još uvijek gledamo kao prvi bazen iz kojega se crpe nova zvanja.
No, kandidati za svećeništvo i redovništvo, manje negoli prije dolaze iz dobi osnovnoškolaca, a sve češće dolaze iz već reda onih odraslih, studenata, mladih radnika, osoba ranih srednjih dobi. Oni su osobno, samostalno i svjesno odgovorili na Božji poziv ili ga na svoju želju žele razlučiti u nekoj zajednici. Nitko ih nije natjerao iz običaja ili neimaštine, već se radi o osobnoj odluci zrele i donekle iskusne osobe. To su osobe koji su u zreloj dobi čule Božji poziv; završili su fakultet ili imaju već radno iskustvo i iskustvo životnih, svjetovnih izazova. To je vrlo dobro iskustvo za život u duhovnom zvanju. Upravo njihovo iskustvo i njihova osoba odgovornost prema duhovnom pozivu može pomoći u tome da naučimo druge kako prepoznavati Božji poziv. Premalo smo posvećeni tom zadatku i premalo uzimamo u obzir.
Koliko se zapravo mlade roditelje poučava za prepoznavanje i praćenje poziva svoje djece, (kakav god taj poziv bio)? Pastoral duhovnih zvanja nije dobro svesti samo na povremene susrete mladića i periodičnu molitvu za zvanja. Taj pastoral treba uključiti obitelji i parove, ali i čitavu župu i biskupiju, kako bi odrasli vjernici, posebno oni koji se ističu življenjem vjere, mogli znati usmjeravati i pomagati nova duhovna zvanja.
Ne smijemo se uhvatiti u zamku ”stvaranja” novih zvanja. Zvanja dolaze od Boga, a ne od naše kreativnosti ili izmjena propisa i nauka. A to znači da se svi zajedno moramo strpiti, računati s Bogom, a uz to i naučiti računati i na malo radnika, a veliku žetvu. Moramo naučiti biti zahvalni i zadovoljni i s tridesetostrukim rodom, a ne pošto-poto, makar i svojim snagama, kreirati stostruk. I najmanji urod je ipak urod koji treba primiti s radošću i zahvalnošću. To je Božja logika. To treba biti i logika nas – Crkve.
Ivan Glavinić
Odgovori