Svećenik je mnogo toga, ali je u svemu čovjek – glinena posuda – pa mu krhkost nije strana. Ona može biti vidljiva, ali i nevidljiva. Obje nagrizaju osobu, ali ipak još uvijek više marimo za vidljive rane, negoli za one nevidljive. Ja posebno ističem upravo te nevidljive rane i ožiljke, tj. unutarnju krhkost koja poziva na brigu o mentalnom zdravlju. Ona je kod svih ljudi potrebnija negoli u prijašnjim vremenima, a tim više kod svećenikâ.
Svećenici prolaze vrtuljak emocionalnih i društvenih situacija: od krštenja, preko bolesničkog pomazanja, ispovijedi i sprovoda, do ugodnih i teških razgovora u župnom uredu. Tu su i njihovi osobni strahovi i nade, slabosti i oholosti, potreba prijateljstva ali i profesionalnosti, obveza poslušnosti ali i prihvaćanja odgovornosti.
Ne treba zanemariti ni utjecaj straha u bivšem režimu i rata (osobito kod zrelijih svećenika), a niti siromaštvo i osamljenost u mnogim krajevima, potres i pandemiju ili društveni pritisak. Uz to, opća neravnoteža vjere i života te manjak zahvalnosti i neobjektivno gledanje sebe obilježavaju duh našeg društva.
Sve to utječe na psihološku dimenziju, tj. mehanizme za odnose prema ljudima i stvarima. Netko zbog toga teško živi u zajednici s drugim svećenicima, a netko se teško nosi sa osamljenim životom u župnoj kući; netko traži sigurnost u navezanosti na mjesta, dok druge „ne drži mjesto“. Netko je egoist i ima klerikalistički stav ”šerifa” (jer misle da tako štite sebe, dok se može raditi i o strahu od ugrožavanja vlastite pozicije), drugi je opet nemaran; netko se boji odbijanja, pa je popustljiv, drugi ne zna podnijeti kritiku ili suprotno mišljenje, pa se zatvara onima koji se s njim ne slažu; netko je sklon karijerizmu ili dokazivanju nadmoći drugima; netko opet ima osjećaj manje vrijednosti ili negativno pogađa pastoralni (ne)uspjeh. Opet, netko se trudi biti uzor, bez poroka i uravnotežen, ali se ipak s vremena na vrijeme osjeti pritisnut okolnostima, očekivanjima i odnosom drugih prema njemu, pa traži način kako se nositi s time.
Sve to je, naravno, povezano s duhovnim životom – bilo da govori o lošem duhovnom životu koji se odražava na mentalni, bilo da rezultira lošim posljedicama mentalnog stanja na duhovno. Kao što su povezani milost i narav, vjera i razum, duh i tijelo, tako su psihički i duhovni život povezani.
Onaj tko živi neravnotežu toga dvoje, riskira put u sablazan za druge: u sukob sa suradnicima i nadređenim ili čak ishitreno napuštanje poziva; put u grijehe razne vrste ili čak pad pod strastima; u ovisnosti ili u potpuno zatvaranje u sebe. S druge strane, neravnoteža između duhovnog i mentalnog života svećenika može dovesti i do poteškoća kada se svećenik nađe pod optužbama, pritiscima, klevetama ili javnim sramoćenjem: može mu biti iznimno teško razumjeti te situacije kao put sjedinjenja s Kristom patnikom, a da ne govorimo o gorim posljedicama.
To je put suprotan svetosti koju Gospodin hoće, a svijetu koji ne mari za dobro svećenika i vjernika daje mjesta za podsmjeh, zluradost, klevete ili razlog da pljuje po Crkvi. Život s navedenim problemima se, dakle, lako pretvori u pakao na zemlji, a Gospodin želi upravo suprotno: naše dobro i dobro svih ljudi.
Ovo ne navodim kako bi netko osjećao krivnju, ali želim pozvati vjernike, a prije svih svećenike, da razviju svijest o redovitoj skrbi za svoje mentalno zdravlje. Grešne i loše postupke nisam naveo kao optužbu, već kako bih pružio uvid u posljedice nemara za mentalno zdravlje. To je rizik koji si ni pojedinac niti Crkva ne može priuštiti zbog manjka svećenika, spasenja onih zbog kojih postoji i sigurnosti.
Zato ne treba zanemarivati pomoć koju nam Bog stavlja na raspolaganje po stručnjacima za mentalno zdravlje. Briga za to zdravlje nije sramota, već je jakost suočavanja s vlastitom ljudskošću, a potraživanje pomoći je suradnja s Bogom koji nam želi dobro kada poziva stručnjake u zvanje psihološke pomoći.
Stoga smatram kako bismo trebali više raditi na brizi za mentalno zdravlje crkvenih službenika. To znači ili ustanoviti savjetovalište za crkvene službenike ili barem omogućiti službenicima da imaju na raspolaganju redovnu psihoterapeutsku pomoć. Pritom ne zazivam neko sveopće ili obvezno kliničko psihijatrijsko liječenje crkvenih službenika – premda niti ono ne bi smjelo biti tabu, niti etiketirano ili izvrgnuto podsmijehu, jer se i kod njega radi o ispravnom i dobrom postupku za osobu kojoj je potrebno.
I jedno usputno Kako ste? može otkriti svećenika, redovnika/cu, vjeroučitelja čije biće vapi za uhom koje mu može ponuditi pomoć barem kroz razgovor, savjet ili rame za plakanje.
Zato stavljam na razmišljanje potrebu psihološko-terapeutskih postupaka za svećenike i crkvene službenika. Ti postupci mnogima pomažu nositi se sa životnim izazovima i razviti mehanizme izgradnje kvalitetnih odnosa s ljudima oko sebe. Ujedno, osoba koja prolazi takav postupak stječe novi uvid u svoje mogućnosti i ograničenja, a također razvija i nove perspektive i nove poglede na druge ljude, bolje razumije njihove emocije ili stavove, te stoga može birati bolje metode savjetovanja, praćenja, rješavanja sukoba ili prepoznavanja tuđih potreba. Pritom pozivam da se ima na umu promicanje cjelovitog dobra drugih:
„Gajite mir među sobom! Potičemo vas, braćo: opominjite neuredne, sokolite malodušne, podržavajte slabe (…), uvijek promičite dobro jedni prema drugima i prema svima.“ (1 Sol 5, 13-15)
Ivan Glavinić
Odgovori