Zar ne mariš?
Veslamo na pučini života,
plitko, igrajući se valovima.
Lađom života plovimo prema suncu,
izmičući mraku što nas vreba.
Lovimo svjetlost sunca, a ti si s nama, u barci
što se ziba u smiraju,
dok lagani povjetarac pleše po našim licima
i po vodi pod našom barkom.
Vjetar i more plešu kao zaručnici
na nježnu melodiju pjesme blage Riječi…
Jedna kriva nota nenadano kvari prizor.
Tjera mladence tko zna gdje.
Oluja počinje svoje nezgrapno kolo,
vrludajući amo – tamo.
Valovi bez ritma bacaju se po moru,
ne mareći što gaze sve što stignu.
Učitelju, zar ne mariš?
Oluja i valovi plešu neki čudan ples
u našoj lađi života.
Plešu dok svira neka čudna glazba,
a djeca tvoja ne čuju više tvoju Riječ.
I sol što sve boljim čini, sada nam je mrska:
zamagljuje nam vid i ne vidimo gdje si.
A znamo da si s nama.
Ustani, Učitelju!
Govori snažno da te čujemo u ovoj grmljavini!
Reci što nam je činiti da prebrodimo oluju.
Pokaži smjer kojim nam je ići
ususret miru.
Kao onda kada su nam mreže bile prazne,
Ustani, Gospodine, kaži što da činimo.
Bacili smo mreže na tvoju riječ:
i sidro ćemo spustiti gdje ti kažeš,
i lađu ćemo vezati gdje ti pokažeš.
Ivan Glavinić
Odgovori