Rodni studiji se nastoje prikazati kao puko istraživanje muških i ženskih uloga. No, takva istraživanja već odavno postoje u interdisciplinarnoj sferi. Ono što se u globalnim kretanjima i zapadnim zemljama pokazuje je upravo ono čega se pribojavamo: rodna teorija se vrlo lako pretvara u ideologiju protiv bioloških datosti, prava djece, religije, autonomije roditelja i slobode govora, čak pod prijetnjom gubljenja posla. Primjeri su brojni, a najčešći iz SAD-a i Kanade – upravo one države na koje se, čini mi se, ugledaju i europski i naši ljevičari. No, vratimo se u Hrvatsku, u kojoj nas još uvijek naši naivni ljevičari uvjeravaju da je riječ samo o muško-ženskim odnosima.
Unatoč upitnoj znanstvenosti takozvanih rodnih studija, u posljednje vrijeme se govori o autonomiji sveučilišta ili autonomiji istraživanja. Dobar argument, mora se priznati. Ipak, još jednu, važniju stvar, treba istaknuti:
U demokraciji smo, gdje se javna sveučilišta, sa svojom autonomijom, financiraju iz zajedničkog proračuna. A postoje i slobodno se osnivaju i privatna učilišta, financirana iz privatnih izvora.
U demokraciji smo, a to znači da možemo razmisliti o tome treba li nešto upitno financirati iz zajedničkog proračuna ili se zagovornike treba uputiti da sami nađu drugi izvor kojim će se financirati.
Ako je upitna društvena i znanstvena korist (a je), ako je upitan društveni mir i vrednote (a jesu), onda bi trebalo prvo pitanje biti treba li čitava nacija iz zajedničkog proračuna financirati nešto što joj ne koristi i što joj može uzljuljati stabilnost?
Ako se ne dopuste rodni studiji na javnom sveučilištu, financiranom iz zajedničkog proračuna, to ipak ne dokida niti umanjuje autonomiju istraživanja i slobodu da rodni studiji ipak imaju svoj prostor: ne dokida se pravo na studij, nego financiranje zajedničkim sredstvima. Pravo ostaje pravo.
Naime, ti se studiji mogu oformiti na nekom privatnom učilištu. Tko želi studirati rodnu teoriju i dobiti diplomu iz toga, mogao bi slobodno upisati taj privatni studij. Privatnik može sa svojim novcima financirati što hoće, dok god to ne remeti opće dobro i ustavni poredak. Ništa ne priječi niti da privatne grupe istomišljenika stipendiraju studente ili da čak doniraju za rad tih studija. Na to još uvijek imaju pravo i to im pravo nitko ne oduzima.
Ipak, ne vidimo baš da su se vodeća privatna učilišta u RH pretrgla u natjecanju tko će te stručnjake za rodnu teoriju privući i plaćati iz svoje blagajne. Možda je to i jedan zanimljiv pokazatelj koji govori sam za sebe.
Dopustiti ili ne dopustiti studij upitne korisnosti na sveučilištu koje svi financiramo nije pitanje slobode istraživanja ili prava, nego je pitanje odgovornog upravljanja zajedničkim sredstvima. I to je tako dokle god postoji pravo i mogućnost zakonitog osnivanja i rada tih studija u privatnoj inicijativi.
Samo je pitanje je li i kome je više stalo do toga da se nametljivo gura na teret svima (možda kako bi ”stručnošću” okitio svoju NGO-ovsku agendu i moć). Ili je nekome iskreno stalo do samoga istraživanja. Budući da potonji ne bi ovoliko buke radili, nego bi našli privatnog financijera, bojim se da je ovdje riječ, barem kod nekih, o prvome.
Ne treba biti ni ratoboran, ali niti naivan. Mnogi, nažalost, pokazuju da jesu.
Ivan Glavinić
Odgovori