Jedan post potaknuo je, čini se, omanji odron teorija i komentara nezadovoljstva. Iako nije jedini, fra Mario Knezović potaknuo je svojim zakučastim Facebook statusom na razmišljanje o izostanku govora Kninskog gvardijana na ovogodišnjoj misi za domovinu. To je nastavio medijski komentator I. Ugrin, koji je primijetio da su izostali pozdravi uobičajeni za svečanu prigodu, a posebno je istaknut izostanak govora kninskog gvardijana, kako je to učinio prošle godine (2013.) Fra Mario je istaknuo da je taj članak otkrio problematiku. Štoviše, oni su to povezali s kulturom šutnje i dodatnim teorijama ušutkivanja.
No, je li izostanak bilo čijeg govora za vrijeme svete mise zaista problem? Što ako ta drama oko šutnje na toj misi počiva na krivim ustaljenim navikama? Što ako je cijela ta priča napuhana oko nečega što u svetoj misi nema mjesta?[1]
ZAŠTO NE! GOVORIMA U MISI?
Sveta misa nije svečana prigoda. Ona je svojevrsni vremeplov, poput Superknjige (roditelji vjernici će razumjeti) – ona nas sada i ovdje uvodi u vrijeme i mjesto Isusovog sebedarja u Jeruzalemu. Od posljednje večere, do dvorane susreta s Uskrsnulim – na svetoj misi smo dionici toga.
U svetoj misi zato nema mjesta govorima koji nam skreću pogled s pashalnih događaja, na naše svjetovne svakodnevne. Sveta misa od ulazne procesije do izlazne nije ničija kulisa (da i završetak mise zajedno s blagoslovom je još uvijek događaj mise: završni blagoslov je od Krista uskrslog.) Zato govorima u kojima se iznose osobni stavovi ili mišljenje neke skupine o povijesnim prilikama ili društvenim zbivanjima nije mjesto u svetoj misi.
Sjetimo se kada je Toma pred radosnim učenicima izrekao osobni stav „Ne vjerujem dok ne stavim prst!“ – ne čitamo li upravo u tom čvrstom držanju za svoje stavove i uvjerenja istovremeno situaciju svoje vlastite nevjere? Sveti Toma je poznavao najavu uskrsnuća, znao je da je Krist Gospodin, ali se ipak držao vjere u svoje oči. Takvi smo i mi kada, pred euharistijom, znamo da ona ima moć po Riječi Božjoj i kruhu života obnoviti Crkvu i pojedince, ali se ipak uzdamo u snagu svojih riječi, pa ih umećemo u misu.
Sveta misa jest, kao što će mnogi prigovoriti, nešto što se tiče našeg konkretnog svakodnevnog života i u čemu prinosimo nas svakodnevni život. Ali sveta misa nije pozornica za našu svakodnevicu: ona je vrhunac na koji dolazimo izlazeći iz nje i s kojeg se vraćamo obnovljeni i napunjeni milošću, kao s polazišta. U onoj svakodnevici nakon svete mise trebamo znati izreći svoje stavove, mišljenja i nezadovoljstva, a ne da svetu misu smatramo mjestom gdje ćemo prenijeti svoja nezadovoljstva.
Na vrhu planine na koji se uspinjemo nema mjesta za ponijeti mnogo prtljage, niti je to mjesto za izgradnju sjenica, kao što su to apostoli misli na Taboru; a s vrha planine se ne odlazi isti kao prije uspona; s naših par svakodnevnih novčića, pet kruhova i dvije ribice ne možemo ništa, ali ako dijelimo ono što nam Krist daje iz svojih ruku, tada možemo okrijepiti mnoštvo.
Misa jest i treba se očitovati kao zajednička prisutnost pred Kristovim sebedarjem, prisutnost u kojoj nema mi-oni, narod-političari, branitelji-zaboravljivci, bogati-siromašni. U njoj svi sudjelujemo u Kristovom predanju, na koje svi trebao reagirati bijući se u prsa i priznajuči Kristovu istinitost, kao Izraelci i Rimljanin pod križem. A ne upirati prstom jedni u druge ili se naslađivati kako je netko nekome očitao bukvicu prilikom tog svetog pashalnog događaja.
Krist nam ne daje ni riječi niti kriterij za borbu protiv vladajućih ili moćnih, nego nam daje sebe i svoju ovlast za dijeliti njegovu milost svima, pa i njima, i pozvati ih na obraćenje. Euharistija nije mjesto gdje on opet govori „Jao farizejima“, nego mjesto gdje on pere noge i onima koji će ga izdati, zatajiti i ostaviti samoga, mjesto gdje na križu On ne prekorava one koji mu se rugaju, nego traži oprost za njih najjednostavnijm riječima; mjesto gdje Uskrsli prvo naviješta mir.
Da, i Krist prekorava, ali u vrijeme za to. I Krist opominje moćnike, vjerske službenike i političare, razlikuje jednu skupinu od druge, ali to ne čini u vrijeme kada sama sebe daje za pashalnu žrtvu, kao žrtva i kao svećenik, kada tako u sebi ispunjava i Zakon pashalne žrtve, i proročka obećanja i poslušnost Ocu. Pa ipak, omopene izvršene proročkim govorom nisu strane euharistiji. Samo, svaka opomena, ako i treba za nešto opomena u misi, ona se može izreći kroz homiliju; poput one opomene u Getsemanskom vrtu, ona može biti izrečena kao poticaj na budnost vjere i pobožnosti, a ne za dnevnopolitička i druga svjetovna pitanja.
NE KRADIMO PAŽNJU KOJU DUGUJEMO KRISTU
I baš kao što je promašeno otići s mise nakon pričesti, prije blagoslova, tako je promašeno “otići s mise“ u govorima nakon pričesti, prije blagoslova. U prvom slučaju se odlazi tijelom i duhom, a u drugom se odlazi mišlju i duhom, dok se samo tijelom ostaje. To Jaganjac ne zaslužuje – da odemo s njegove gozbe bez njegove riječi blagoslova ili da sebi uzmemo riječ koja njemu pripada.
Reći će netko da je ovo cjepidlačenje, obredna krutost i slično. Ali ako pogledamo godinama unazad, poštovanje prema svetoj misi i razumijevanje tog otajstva se smanjilo: ljudi se ne znaju ni pokleknuti, a neki niti prekrižiti; brojni oni koji imaju jaku vjeru udubljeni su u osobne geste i molitve, pa zanemaruju da je misa zajednička te da su naše geste i molitve zajednički odgovor i sudjelovanje u tom događaju. Sveta misa kao gozba Jaganjčeva ili kao slavlje obnove vlastitog života – to je za velik broj vjernika apstrakcija; misa im je ”nešto” što svećenik moli ili nešto što se događa na oltaru, u crkvi, ali ne i u njihovom životu. Ne čudi onda da se ne razumije posebnost vremena u kojem se slavi misa u odnosu na naše svakodnevno ljudsko vrijeme. A dio krivnje za to jesu i ”sitnice” koje smo priljepili uz misu, a koje pokupe svu pažnju: govori, pozdravi, zahvale, pokloni, pljesak ovome ili onome, pružena ruka usput (u procesiji) i slično.
Sve te “sitnice”, s vremenom i s obzirom koliko su ustaljene, kradu svu pažnju, a misa se onda ustali kao neki zajednički susret svećenika-čovjeka i naroda kao političke zajednice oko Božjeg stola. Umjesto da to bude susret svećenika-Krista i naroda Božjeg zbog Isusovog sebedarja u ljubavi za nas.
Nije neobično što vjernici, mediji, komentatori većinom potom pričaju ponajprije o tim sitnicama: tko je što rekao, kako je koji političar poslije reagirao na to, kome se pljeskalo, tko se s kim rukovao, tko je došao, kome se zahvalilo a kome nije itd. Nije li to slučaj i s ovom situacijom: ono što je ostalo primijećeno i problematizirano u vezi sa svetom misom u Kninu je – ima li ili nema govora? Sav događaj svete mise tako je nepošteno sažet u osobni doživljaj nečeg svjetovnog, često i političkih dioba, što s misom nema veze. To je ukradena pažnja koja se duguje Kristu koji nas želi da budemo jedno. A činjenica da se događa to skretanje pažnje s Krista, u kontekstu euharistije je za kršćane tužna i porazna.
Naposlijetku, ako ostajemo ispunjeni osjećajem kojim nakon mise ili u misi govorimo: „E, neka im je netko rekao; Neka im je očitao lekciju“ – onda budimo sigurni da je zamagljena bit i plodnost euharistije. A očito je da je takav osjećaj ostao nakon prošlogodišnje mise. Da nije, ne bi se sada razvijale teorije o zabrani zbog tog govora.
To što se politički analiziramo i uspoređujemo svetu misu – to je najbolji pokazatelj da smo zauzeli krivi stav o svojom ulozi u misi i da zanemarili što sveta misa jest po sebi i u sebi. I znak da nam treba promjena, obraćenje.
GOVORITI U PRAVO VRIJEME I NA PRAVIM MJESTIMA
Dobar govor može biti dobar i prije mise (pa onda u misi može “sjesti u srce“), a može i poslije mise. S druge strane, dobri govori mogu biti promašeni i besplodni ako ih se dadne u krivo vrijeme ili na krivom mjestu. Ako smatramo da je prošle godine (2013.) kninski gvardijan u govoru održao lekciju vladajućima, onda trebamo vidjeti da je taj govor izrečen u pogrešnoj „prigodi“ svete mise. Mada on po sebi sadržava i one elemente koje vladajući i naš narod trebaju čuti, promašen je trenutak za to – ne u odnosu na vladajuće ili na narod, nego u odnosu na euharistijskog Krista.
Uostalom, koji je rezultat tog govora? Jesu li političari učinili kakav radikalni zaokret? I nije li ove godine bilo zamjetno manje ljudi? Ne govori li to dovoljno da sam taj govor nije postigao ono što mu je cilj, a k tome se sada oko njega razvijaju loše teorije i nezadovoljstvo u Crkvi? Je li onda taj govor u svetoj misi baš u skladu s naravi mise, ako ne rezultira obraćenjem, a dovede do uvreda i rana u mjesnoj Crkvi?
S druge strane, kada netko ima osobni stav koji želi izreći, za to danas postoji mnogo kanala (puno više nego u vrijeme apostola!). Tako fra Mario Knezović ima svoju emisiju/youtube kanal te Facebook profil, na kojima iznosi svoje stavove o svakodnevnim pitanjima, od politike do sporta. Na tim kanalima stekao je publiku i pratitelje, koji mogu iznijeti i svoj stav, komentirati, pratiti njegovo pisanje ili ga preskočiti (što u svetoj misi nije moguće za slušatelje!). Brojne osobe u Crkvi u Hrvata imaju različite platforme u medijima i na društvenim mrežama preko kojih dolaze do javnosti. Sve su to načini na kojima se mogu i, dapače, poželjno je, iznijeti osobni argumentirani stav i staviti ga na „provjeru“ ili kritiku promatračima. Stoga, bilo tko od njih može pozvati dotičnog fratra uoči Dana pobjede ili nakon, kako bi iznio svoja razmišljanja. Uostalom, sama osoba o kojoj se ovdje radi može istupiti u javnost na različite načine i kao jedan od domaćina uputiti svoje riječi poziva, pohvale, kritike i slično.
Pa i u samim danima slavlja, poput Dana pobjede, mogućnosti su nebrojene: od svečanog prijema prije svete mise (bez liturgijskog ruha i bez ozračja mise), do zajedničkog druženja poslije svete mise. Sve se može organizirati u poluformalnom obliku koji daje mogućnost govora različitim pojedincima, a ne krade od slavlja mise. Svi pozdravi, posebni govori i slično mogu se održati u tim trenucima izvan svete mise. Jer sve to misu stavlja “na pauzu“,
Dakle, nema opravdanog razloga da itko svetu misu koristi kao svečanu prigodu ili mjesto-kulisu za iznošenje svojih dnevnopolitičkih, sportskih i inih događanja, ma kako ti komentari i govori bili dobri i/ili potrebni. Potrebni su ili poželjni, ali ima i mjesta i vremena za to. Sveta misa je ipak neko drugo vrijeme i mjesto – za nas, ali ne naše.
KULTURA ŠUTNJE: DA ILI NE?
Je li dakle, riječ o zabranama zbog nezadovoljstva ili straha? Ne znam, možda. Ali i ako je, možda i po tome Bog nalazi način da pročisti svoje djelo euharistije i Riječi od naših želja da jedni drugima prikazujemo svoja djela i riječi. I da nas nauči malenosti. Kažem: možda. Tko može sigurno znati Božju namisao?
Je li riječ o kulturi šutnje cenzurom? Mislim da to nije uopće nešto što bi se trebalo pitati. A da se zaista radi o nečemu što se može nazvati kulturom šutnje pritiskom i cenzurom, koliki onda svećenici, teolozi i vjernici ne bi smjeli imali youtube podcaste, društvene mreže, kolumne…?
A što se šutnje kao takve tiče, sama slavlja mise trebaju i više šutnje. Mnogo je riječi po ljudskom u našim slavljima mise. Premalo je šutnje, tj. tišine, čak i ondje gdje je predviđena. A treba nam mnogo tišine koja postaje pobožna šutnja. Nasuprot političke šutnje u svakodnevici (koju treba prekinuti u samoj toj svakodnevici), nama treba kultura pobožne šutnje u svetoj misi. Ne poziva li papa na kraće propovijedi; ne potiču li liturgijske norme na njegovanje šutnje; ne potičuli li autori duhovnog štiva na post od riječi?
Pobožnja šutnja u misi ostavlja dubok trag u duši – to svatko zna. Jeka Riječi Božje i Kristove žrtve čuje se tek kada utihnemo mi sami sebi. Tada se događa metanoia – pogođenost milošću Božjom i obraćenje srca. Zato u misi trebamo prilike za govor prepustiti Bogu, kako bi On preobrazio i naš govor i naša djela svakodnevice. Na križu je onaj koji je pravi Bog i pravi čovjek zašutio. U sakramentima koji nas uvlače baš u taj događaj – i nama treba prava pobožna kultura šutnje.
Uostalom, nisu naši komentari ti koji će obratiti srca vladajućih ili onih koji su potrebni obraćenja. Bog je onaj koji moć rječju učiniti sve, pa i ono što je ljudima nemoguće. Mi ljudi se ionako previše oslanjamo na sebe, svoje oči i svoje snage, a premalo na to da je Bog zaista živ i da ima moć okrenuti sve u svoju korist čak i ako ne koristi baš nekoga od nas. ‘Ajmo mu vjerovati.
Ivan Glavinić
[1] Napominjem da se priča i teorija zavjere o šutnji razvila oko govora na kraju mise, a ne oko propovijedi. Uostalom, tada (2013.) je bila riječ o govoru svećenika koji nije predslavio misu. Ali, zašto onda ne bi govorili i neki drugi? Po čemu je baš taj netko dobio priliku izreći osobni stav u svetom događanju, a drugi nisu? Po službi? I predsjednik države ima službu u odnosu na vjernike: da ih štiti. Hoće li i on govoriti za vrijeme mise? Takva pitanja otvaramo time što u misu ubacujemo svašta i svojevoljno, pa bile to i dobre stvari kao ovaj govor.
Odgovori