Papa Franjo je na svom nedavnom putovanju rekao da su sve religije put k Bogu, poput različitih jezika, te da je Bog – Bog za sve. (VIDI OVDJE)
To je dosta sažeta tvrdnja koja sama za sebe predstavlja pomirujuću poruku, nasuprot sukobu religijskih grupica u dalekom svijetu. Mislim da papa nije imao na umu toliko teološke implikacije te izjave, koliko poruku da u svakoj religiji postoji nešto vrijedno u traženju Boga, koji je Otac sviju.
No, gledano teološki i sa strane spoznaje da je u kršćanskoj vjeri Crkve punina Istine i puta, ta izjava je ipak presažeta i može navesti na potpuno pogrešan zaključak. Neki tako papu optužuju za krivovjerje. Drugi ga brane više ili manje vješto, neki i izjavama koje je mogao reći, ali ipak nije. Neki pak, čini mi se, više brane svoje liberalne pozicije naspram konzervativaca, negoli što brane samoga papu (ali to je samo moj dojam).
Ja pak, želim nešto naznačiti na tu temu, radi jasnoće odnosa kršćanstva prema drugim religijama, tj. odnosa drugih religija prema Istini koja ima jedno konkretno ime: Isus Krist.
Isuis Krist je Put – u njemu je punina
Isus i život u njemu i s njime je jedini put u punini; On je jedini istiniti Bog i sama Istina te je On jedini izvor Života vječnoga. Bez njega se ne može svidjeti Ocu – bez njega se ne spašava.
Sve druge religije u onome što je na tragu te istine imaju putokaz i određene stope prema Njemu (kao pojedine zrake sunca), a cilj religioznog puta je u punini u vjeri Crkve. U onome u čemu druge religije proturječe toj istini (npr. da Isus nije Bog i da nije uskrsnuo; da je svaki čovjek božanstvo; da se moramo osloboditi od života itd.) – u tome te religije zastranjuju, vode u zabludu i udaljavaju religioznog čovjeka od pravoga Boga – Isusa Krista, njegovog i našeg Oca i Duha Svetoga.
Čovjek može u različitim religijama i kulurama imati iskrenu religioznu težnju i iskrena religiozna nastojanja u tome da dohvati tajne o Bogu. Može biti iskreno pobožan. Međutim, religijski sustavi i njihov nauk, koji su nezaobilazni putokazi u svakoj vjeri, mogu biti krivo postavljeni (ne nužno u lošoj namjeri, ali ipak netočni u pokazivanju puta).
Dakle, vrijedi ovako: da, u drugim religijama se mogu pronaći pojedine stope čiji smjer vodi k punini Božje spoznaje u Isus Kristu. Ali ti religijski sustavi, kao sustavi, imaju i mnogo stranputica, te oni kao cjeloviti sustavi ne vode k punini spoznaje Boga, kao što to vodi kršćanska vjera življena u jedinstvu Crkve.
Sva iskrena religijska nastojanja ljudi drugih vjera i ono što oni u svojoj pobožnosti, s dobrom namjerom čine, a što se u skladu s Božjom voljom i istinom – Bog sve to može iskoristiti da ta iskrena djela u drugim religijama On u svojoj očinskoj ljubavi i pravednosti ubroji ljudima u pravednost i učini i njih, koji nisu kršćani, dionicima spasenja. To se osobito odnosi na one slučajeve kada ljudi čine djela pobožnosti u drugim religijama i tako nastoje ispuniti ono što smatraju potrebnim da se side Bogu, a da pritome ne poznaju kršćansku objavu ili ju zbog osobnih nesavladivih okolnosti ne mogu prihvatiti vjerom. To govori o Božjoj slobodi da ubroji u pravednost sva djela iskrene pobožnosti svim ljudima, u svojoj neograničejoj slobodi i svemoći. To, s druge strane nije isto kao i tvrdnja da su za čovjeka sve religije kao put Bogu iste – jer to može zbuniti ljude i odvratiti ih od istine da su Krist i njegova Crkva jedini siguran put spasenja: da bez Krista i bez pritjelovljenja njemu po sakramentima Crkve nitko tko za njih zna i sponaje njihovu važnost za vječni život ne može biti posve siguran u svoje spasenje.
Kršćanin i putevi drugih religija
Za kršćanina i za onoga koji Isusa Krista priznaje utjelovljenim Bogom, od trenutka priznavanja Isusa kao Gospodina, Spasitelja i kao Puta, Istine i Života, vrijedi ovo: ako bi kršćanin, crkveni iskreni vjerik, skrenuo u prihvaćanje i priznavanje drugih religija kao još jednoga ”pravoga puta s puninom istine” (iako je sam već spoznao jedini pravi put punine Istine) – to za kršćanina znači da je vjerski zastranio, odmaknuo se od Boga i istine o njemu pred čijom je puninom stajao. To je onda zatranjenje i smjer prema krivovjerju.
Za kršćanina koji čvrsto stoji u kršćanskoj vjeri postoji još jedna činjenica: ta da nisu svi ljudi na svijetu kršćani. Što onda njemu znače druge religije i treba li ih se bojati, tj. treba li se bojati njihovih pripadnika ili njihovih uvjerenja kada razgovara s njima? Generalno, ne treba ih se bojati. Vjernici drugih religija su na svojim religioznim putovima (nama stranima i za nas osobno neprihvatljivima). Ti ljudi, nekršćani, u tim svojim religijama često imaju neke stope Božje objave koje, ako ih se krene pomno pratiti, imaju otisak evanđelja i vode u nekom dijelu prema onome što kršćanstvo naviješta o Bogu i spasenju. No, druge religije su u isti mah i složene: nekim drugim svojim tvrdnjama vode ljude u drugim smjerovima koji se kose s kršćanstvom, pa zato ne mogu pratiti biti put punine Istine kao što je o Crkva, tj. kršćanska (katolička) vjera. One imaju tek zrake ili prozore kroz koje i kroz njih prodiru zrake Istine, ali punina tog svijetla ipak nije u njihovim religijskim kućama, jer su sazidane i od drugih uvjerenja koja priječe puninu Svjetla. No, što ako osoba koja ne poznaje evanđelje niti Biga kršćanske vjere ipak nastoji živjeti kao revni vjernik u svojim religima i slijediti glas savjesti o dobru i zlu? Ako živi pravedno i želi u svemu omiliti Bogu svevišnjemu, ako osobito poštuje i slijedi one zrake Istine koje postoje i u nihovoj religiji, tada tu osobu – jer nema svoju osobnu krivnju za nekršćansku vjeru koju nije ni upoznala, a želi u svemu omiliti Bogu – Bog može po svojoj slobodnoj božanskoj volji odličiti spasiti.
Kršćanin je pozvan cijeniti svaku stopu moralnog zakona i Božjeg svjetla koje poznaje iz evanđelja, a koje prepoznaje u drugim religijama. Na njima je pozvan graditi dijalog i mir jer su te stope stope onoga puta k Bogu koji i mi slijedimo, sa svom puninom sredstava koje nam kršćanska vjera stavlja na tom putu.
Naviještati evanđelje nekršćanima
No, također vrijedi i ovo: kršćanin je pozvan pripadnicima drugih religija još jače osvijetliti baš te stope Božje objave koje se mogu naći u drugim religijama. To su zajedničke postaje na raskrižjima religioznih puteva, dodirne točke na kojima se isprepliću naši različiti putevi na kojima tragamo za onim pravim stopama koje vodi prema Bogu.
Naš put je jasan: utaban je stopama samoga Boga – Isusa Krista. Niti jedna druga religija nema; niti jedna druga ne poznaje uvjerenje da joj je sam Bog utabao i pokazao sigurni ovozemaljski put k punini. Samo kršćanska vjera to naviješta.
Kršćanin je pozvan objašnjavati djelima i riječima ljepotu, istinitost i uzvišenost baš tih stopa i tog smjera; kršćanin treba pozivati druge da pođu na put u tom istom smjeru kojim vode te stope. Kršćanin je svakako na tom putu u punini (put kršćanstva je punina istinitog puta), pa može drugoga, kojemu je to još sve mutno, voditi polako, kao da ga uči hodati: ne vukući ga na silu, kako ga ne bi naglo izgubio zbog nesigurnosti i nepovjerenja, već ga korak po korak upoznavati s puninom istine koja je Isus Krist i puninom života koji Crkva posreduje.
Druge religije su put prema Bogu utoliko što predstavljaju traganje, tapkanje za Bogom i kao takve su priprema za evanđelje i puninu istine o Bogu koju naviješta Crkva. Sve smo dužni upoznati, sa svima smo pozvani dijalogizirati, raspravljati, graditi mir i suživot – i sve to kao ljudi evanđelja. No, također smo dužni svima donijeti radosnu vijest o Isusu Kristu. Uvijek je rizik da ta vijest ne bude primljena. Ali svi je imaju pravo čuti i nama je dužnost govoriti ju. Postoje oni koji je mou razumjeti, ali ju ipak u tvrdoći svojega srca i uma ili zbog svjetovnih razloga ili straha ne prihvaćaju. Postoje i oni koji je ne mogu razumjeti ili ne znaju prihvatiti. Njih treba usmjeravati prema onim stopama koje su istovjetne njima i kršćanima, kako bi bar u svome neznanju bili uvijek na pravome putu.
Postoje oni koji umru, znajući sve o kršćanskoj vjeri, cijeneći je, ali ju nikada ne prihvate životom. Što reći za te? Ništa. Bez Krista se ne može spasiti i to je istina prema kojoj je kršćanska vjera u Crkvi jedina čvrsta sigurnost na putu k Bogu. Sve drugo nije 100% sigurno, gledano s naše strane neba (hint: zato je ravnodušnost vjere i odbijanje sakramenata uvijek riskantno za kršćane vjernike; rizik da smo sami svojom (ne)odlučnošću pristali ne biti na putu za raj i, posljednično, biti na putu za pakao je stvaran i ozbiljan).
Crkva, pa tako ni mi, nikada ne tvrdi konačno da je netko imenom i prezimenom propao, kao što u suprotnom smislu čini za svece za koje tvrdi da su u raju. Ne znamo kakav je Božji sud za svakoga osobno, jer ne znamo svakoga osobno onoliko dobro koliko ga Bog zna. Zato sud o njegovoj vječnosti zna samo Bog. Zato se trebamo za one koji ne vjeruju moliti da dobri Bog pogleda njihova dobra djela, iskrena nastojanja iz pobožnosti i dobru vjeru, a da grijehe i lutanja oprosti, kao što se i mi nadamo da će nama oprostiti. Sve ostalo prepuštamo Njemu i njegovom sudu milosrđa i pravednosti.
Ali znamo i ostajemo pri tome da je Crkva, kao navjestiteljica punine i donositeljica milosti Božje u sakramentima, jedini pravi i sigurni put evanđelja i put koji je Isus Krist utabao i osigurao. I taj put je jedini siguran da smo na putu za nebo s Njime.
Pa iako su otisci tog puta i izvan Crkve, ipak ne smijemo biti sebični da nikome ne govorimo da postoji jedan i jedini tako siguran put u ovome svijetu. Ludost i neposluh Kristu je da to ne govorimo drugima! Moramo drugima to reći, jer nam je Isus to zapovjedio (Mt 28, 19-20); Otac nebeski hoće da ga svi ljudi spoznaju; On ne želi da itko propadne, nego da se ljudi obrate, osobito oni koji ga ustima priznaju, ali srcem ga ne ljube (2 Pt 3, 9; Mt 15, 9).
Zaključno
Da: trebamo graditi mir i dijalog sa pripadnicima svim religija. Trebamo cijeniti one tragove Istine, tj. evanđeoske tragove u stopama koje su nam zajedničke, jer su te stope usmjerene prema Bogu. Trebamo pažljivo prihranjivati to sjeme evanđelja koje je naš nebeski Otac posijao u duše svakog čovjeka.
I sve to bez naivnog pluralizma koji izjednačava sve religije, često više u ravnodušnosti prema njima, konformizmu ili strahu od odbacivanja (da, to je često pa i kod mene, što mi nije drago).
U upoznavanju i dijalogu, dok slušamo i uočavamo put drugih, trebamo drugima govoriti i o svome putu: o Bogu i punini objave u Isusu Kristu i o životu s Kristom u Crkvi. Pritom ne prisiljavati druge ljude da nas prate, već ih ljubavlju voditi. Prisila nije Božji put objave, pa ne smije biti niti naš put prenošenja njegove objave. Njegov put, koji treba biti i naš, je otkrivanje i poziv na zajednički hod – pa čak pod cijenu neprihvaćanja pružene ruke milosrđa. Trebamo poštovati slobodu ljudi da biraju vjerovanjhe i prihvatiti mogućnost da naviještanje mene ili tebe osobno, koje nije bilo uspješno, možda nekom drugom jednom pođe za rukom. I trebamo, kao što to činimo u obredima Velikog tjedna (našeg nasvjetije liturgije) uvijek moliti za druge ljude i pripadnike drugih religija.
Trebamo moliti da sjeme evanđelja koje je Otac nebeski posijao i koje smo mi nastojali prihraniti, ma koliko maleno bilo ili je palo na kamenito tlo, da ga vjetar Duha Svetoga kad-tad, i onako kako samo on to zna, odnese u plodno područje ljudskoga srca gdje će uzrasti do punine koju Krist hoće za svakoga.
Ivan Glavinić
P.S. Drugi vatikanski koncil u dokumentima Ad gentes – o misijskoj djelatnosti Crkve (AG), te u Nostra aetate – o odnosu prema drugim religijama (NA), donosi stav Crkve o odnosu prema drugim religijama i nihovom traženju Boga. Na temelu tih dokumenata sam nastojao iznijeti ovaj svoj stav. Ovdje stavljam neke dijelove koje smatram relevantnima za usporedbu ili informiranje:
AG 3: “…sveopći Božji naum o spasu ljudskog roda ne ostvaruje se samo takoreći skriveno u duši ljudi ili u nastojanjima, također religijskima, kojima ljudi na mnogo načina traže Boga, „ne bi li ga možda napipali ili našli, premda nije daleko ni od koga od nas“ (Dj 17, 27); ova nastojanja potrebuju rasvjetljenje i okrjepu, premda prema dobrostivoj odluci providonosnog Boga mogu pokatkad služiti kao odgojni put k pravome Bogu ili kao evanđeoska priprava.“
AG 8: “Nitko se ne oslobađa grijeha po samome sebi i svojim silama…, svima je potreban Krist kao uzorak, učitelj, osloboditelj, spasitelj i oživljavatelj. (…) Vjernici, dakle, ne slave bez razloga Krista kao „očekivanje naroda i kao svojega Spasitelja.“ (o-antif. Več. 23.XII.)”
AG 9: “No što se god od istine i milosti već nalazilo kod pogana, poput skrivene Božje prisutnosti, to ova djelatnost oslobađa od pogubnih utjecaja i vraća njihovu začetniku Kristu, koji satire đavolsku vlast i odbija mnogostruku zloću opačina. I tako svako dobro koje se nalazi zasijalo u srcu i u duhu ljudi ili u posebnim obredima i kulturama naroda ne samo ne propada nego se i pročišćuje…”
NA 2, 2: “Katolička crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, zapovijedi i nauke koji, premda se umnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i predlaže, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude. No ona bez prekida naviješta i dužna je naviještati Krista, »koji je put, istina i život« (Iv 14, 6), u kojemu ljudi nalaze puninu religioznoga života i u kojemu je Bog sve sa sobom pomirio.
Ona stoga opominje svoju djecu da razborito i s ljubavlju putem razgovora i suradnje sa sljedbenicima ostalih religija, svjedočeći kršćansku vjeru i život, priznaju, čuvaju i promiču ona duhovna i moralna dobra i one društveno-kulturalne vrednote koje se kod njih nalaze.”
Odgovori