Kada je započela hrvatska povijest? To je, čini se, prvi problem s najnovijom podjelom hrvatske javnosti. Po onoj pjesmi, povijest bi započela ”od stoljeća sedmog”. Po nekima pak od osnutka NDH, a po nekima tek poslije njezine propasti. Kao da svatko ima neku svoju polaznu točku hrvatske povijesti…
Trenutnu podjelu u društvu zbog jednog poklika, kao i mnoge druge kojima svjedočimo, potenciraju i neki huškački, pristrani, naizgled jednoumni mediji koji, nažalost, zauzimaju velik dio cjelokupnog medijskog prostora u Hrvatskoj i tako lako mogu manipulirati inače točnim informacijama (no, to je tema za neki drugi put…).
Pozdrav koji je danas problematičan ponovno je postao predmetom rasprave zbog ne baš promišljene inicijative da se uvede u službenu vojnu uporabu. No, iako inicijativa postoji već neko vrijeme, medijski manipulatori odlučili su se sada aktualizirati ju. Ne možemo se oteti dojmu da je taj čin došao nakon donošenja statuta u Vukovaru. Najprije se Vukovarska odluka nastojala pokazati kao: diskriminatorna, ksenofobna, antisrpska, militantna i fašistička. Uz to je istaknuta nekakva militarizacija društva (tko je ovdje lud?). Na te teme prikladno je potom došlo izvlačenje već postojeće inicijative o pokliku ”Za dom spremni!”, kako bi se u medijima pojačao dojam Hrvatske kao zemlje u kojoj cvjeta fašizam u svim segmentima, tj. kako je u Hrvatskoj živa i živahna ona ”ustaška guja”. Takvo pristupanje problematici simbola predstavlja krajne neinteligentno i po društveni mir pogubno postupanje. Oni kojima padne na pamet preispitati medijske tvrdnje bivaju automatizmom označeni kao ustaše, fašisti, antisemiti, sramota za RH.
Nitko normalan ne niječe ustaške zločine, nacističku prirodu NDH, nitko normalan ne propušta iskazati poštovanje žrtvama. Također, nitko normalan ne niječe da se pozdrav ”Za dom spremni!” često te službeno koristio u NDH. No, ono što drugi dio javnosti (onaj kojega mediji cenzuriraju) često ističe: taj pozdrav nije bio korišten samo u to vrijeme.
–
O simbolima u narodu kroz povijest
Naime, povijest ne započinje s NDH, pa tako ni nacionalni simboli ne započinju s njome. Nesumnjivo je da je NDH preuzela preuzela mnoge simbole iz povijesti hrvatskog naroda (i koristila ih u zlu!). Jedan od njih je pleter (troplet) koji je stoljetni povijesni hrvatski simbol, ali i kuna kao službeno novčano sredstvo. Troplet je ipak bio i sastavni dio zastave NDH, a kuna službena valuta. Danas su oba ta simbola službeni nacionalni simboli RH.
Nevjerojatna je ta učestalost kojom su ustaše zloporabili hrvatske povijesne simbole, pogotovo iz vremena bana Jelačića. Tako pozdrav ”Za dom spremni!” možda (ili vjerojatno) predstavlja jednu verziju starijeg vojnog dijaloga – poklika: ”Za dom – spremni umrijeti!” upravo iz doba bana Jelačića. To je možda i najbliži i jedini oblik u kojemu je moguće tražiti izvorni kontekst danas problematičnog pozdrava. Postoje izvori (doduše vrlo upitni, npr.: metapedia) koji tvrde da je ”Za dom spremni!” u vrijeme nastanka NDH bio – u drugoj, široj verziji – i geslo HSS-a. On je također bio i službeno geslo nekih vojnih postrojbi u Domovinskom ratu.
Hrvatska himna Lijepa naša domovino nastala je upravo u Jelačićevo vrijeme, u jeku književnog i narodnog preporoda. Ona je također kasnije bila himna NDH. Danas je ona himna RH i ne označava antimađarsku niti antisrpsku propagandu.
Hrvatska trobojnica crven – bijeli – plavi prvi puta je službeno upotrijebljena kao (instalacijska) zastava bana Jelačića, nakon čega ona postaje prihvaćena kao nacionalna zastava, pa tako također i u NDH. Kroz povijest nekoliko je grbova hrvatskih vladara ili pokrajina imalo šahovnicu, pri čemu, kako se čini, nije bio toliko bitan raspored polja. Ono što je bilo bitno je izgled šahovnice. Šahovnica je bila i na službenoj zastavi NDH (uz troplet i znak U), a danas je ona sastavni dio grba RH, dok na krovu crkve sv. Marka, kao nacionalni simbol stoji šahovnica, i to kao dio povijesnog hrvatskog grba (s prvim poljem bijele boje), bez povezanosti s NDH.
Dakle, mnogi simboli koje danas koristimo kao nacionalne, bili su korišteni (zloporabljeni) kao simboli NDH, a preuzeti su (bolje rečeno: ukrani) iz bogate hrvatske povijesti. S rehabilitacijom nacionalnih simbola poslije devedesetih bilo je mnogo problema zbog (plitkih) prigovora, ali su oni preživjeli sva etiketiranja njih kao ”ustaških simbola” i danas su dio nacionalnog ponosa. To je upravo zbog njihovog izvornog značenja i konteksta, koji su daleko prije nastanka NDH. Ali, zapanjujuće je koliko to neki mediji i njihovi glasni sugovornici ne uočavaju.
Upravo će se protivnici problematičnog pozdrava istaknuti ustaške zločine i vrijeme NDH kao njegov izvorni kontekst. No, njegov izvorni kontekst je, kako smo rekli, možda dobro tražiti u vrijeme bana Jelačića. On je, kao posljednji vladar koji je pod svojom vlasti imao gotovo sve hrvatske zemlje, narodni simbol i ne bez razloga mnogi glavni trgovi i ulice i danas nose njegovo ime. Isto tako, ne bez razloga bio je i uklonjen s glavnog zagrebačkog trga 1947. godine. Značenje koje on i njegovo nasljeđe ima za hrvatsku povijest vrlo je jako i to je uzrok zloporabe njegovih simbola u NDH: spomen na njegovo vrijeme budi snažne osjećaje u narodu. Značenje bana Jelačića u narodu je i uzrok njegove kriminalizacije za vrijeme SFRJ (odnosno FNRJ).
Ne sumnjam da bi se (manji) dio medija i javnosti danas uzbunio kada bi čuli i primjerice ”Još Hrvatska ni propala”. To se, uostalom, i pokazalo kod posljednje inauguracije, kada se dio medija uzbunio oko lente predsjednice, a druge tradicijske elemente u proslavi posprdno označio kao ”balkanski štih”.
Kontekst simbola je složena stvar, a značenje simbola se u znanstvenim istraživanjima najprije traži u vremenu nastanka njihovih prvih oblika. No, kontekst uporabe i značenje simbola stvari su podložne promjenama i zato simboli imaju težinu koliku imaju, a njihova uporaba gotovo nikad nije neutralna, prazna, niti isključivo samo s jednim mogućim značenjem.
Nesumnjivo je da je pozdrav ”Za dom spremni” bio službeni ustaški simbol i pozdrav, korišten i kod stravičnih zločina. To nitko ne spori i nitko ne niječe taj uteg povijesti. No, što ćemo sa činjenicom da je i današnja himna RH bila u to vrijeme također u službenoj uporabi, da su trobojnica i kuna također bile službene oznake? Pitanje koje se nameće jest: kako to da se isti simboli s istim povijesnim utegom ne vrednuju jednako? Kako to da je jedan simbol rado prihvaćen, a drugi kriminaliziran? Kako to da komunistički simboli i heroji, unatoč dokazanim zločinima, ostaju (rado) prihvaćeni zbog nekog dobrog djela ili uloge, dok ostali simboli ne uživaju tu pogodnost? Tko određuje takve stvari i po kojemu kriteriju? (To su važna pitanja, ali nisu razlog za rehabilitaciju problematičnih simbola!)
–
Za dom spremni je problematičan poklik
Tu je sav problem zašto je taj pozdrav još uvijek dvoznačan i zašto uzrokuje napetosti u javnosti. On ostaje nedovoljno definiran pojam iz razloga što dio javnosti (koji može doći u medije) ne dopušta njegovo konačno definiranje s obzirom na čitavu povijest. Za njih je povijest crno-bijela i ako oni kažu da je nešto crno, onda to mora biti tako. Napetost postaje dublja kada se svi oni koji se odvaže kritički postaviti pitanja etiketiraju kao ustaše. Drugim riječima: ako ne misliš kao ja, ti negiraš holokaust, fašist si i idiot. Upravo su tako posljednjih dana neki mediji i njihovi sugovornici etiketirali ljude. (Valja se pitati: ima li u tom etiketiranju možda elemenata kažnjivog djela?)
Pozdrav ”Za dom spremni!” ne može biti rehabilitiran i uveden u službenu uporabu kao da je čist pred poviješću (jer on to i nije). To treba biti jasno svakome. On je i danas opterećen, možda najviše time što budi teške osjećaje, ali i duboke podjele. On danas, bez obzira kakav njegov izvorni kontekst bio, uzrokuje podjelu u društvu i, ako već nisu dosta drugi razlozi, baš zato što dijeli društvo ne može biti u službenoj upotrebi. Nasuprot podjela potreban nam je mir. Mir je opće dobro, a ono ima prioritet u jednom društvu.
Nadbiskup Puljić pokazao je zavidnu trezvenost kada je izjavio:
„Ostajući dakle na demokratskoj razini, imao bih prijedlog s obzirom na ovu i slične teme o kojima se nerijetko traži očitovanje putem peticije ili referenduma. Pogotovu kad se radi o dvoznačnim i nedovoljno definiranim pojmovima koji najčešće izazivaju napetosti i prijepore. Ili pak ako ideje i prijedlozi daju široku mogućnost manipulacije ljudskim osjećajima, vrijednostima ili tome slično. A čini se da pozdrav ‘Za dom spremni’ ulazi u to područje dvoznačnosti i nejasnoće.“
Zaista, pozdrav „Za dom spremni!“ upravo zbog svoje nedovoljne definiranosti s obzirom na izvorni kontekst i daljnju povijest, danas predstavlja lako sredstvo za manipulaciju osjećajima i vrijednostima. Uočljivo je kako njegovo korištenje danas varira: od korištenja u situacijama i kontekstu koji pozivaju na mržnju i ubojstva (”Ubij Srbina”), do situacije i konteksta u kojima netko teži samo pobuditi spremnost za žrtvu za domovinu. Korištenje ovog pozdrava, dakle, varira između ta dva konteksta i značenja (ma što tko rekao), a to znači da je pozdrav danas dvoznačan i pogodan za manipulacije, pa zato i opasan za prijeko potreban društveni mir i jedinstvo, napose u određenim prigodama. A ako ga se na kraju i dekriminalizira, ipak bi ga se trebalo posve zabraniti u određenim prigodama, u kojima je vrlo visok rizik od manipulacije osjećajima i mržnje prema drugima.
–
Potreba znanstvenog pristupa problematičnim pitanjima
Nadbiskup Puljić kaže dalje:
„Smatram, stoga, kako bi bilo korisno i svrsishodno o određenom predmetu, koji u danom trenutku zaokuplja javnost, prirediti prigodan skup ljudi od struke koji će dati svoje stručne i znanstvene priloge.“
To je zaista jedini put za konačno definiranje dvoznačnih pojmova. No, jednoumlje nekih medija ne dopušta takav pristup. Oni su vidjeli samo drugi dio izjave:
„A nakon toga, temeljem zaključaka s toga skupa eventualno poduzeti očitovanje putem potpisa ili referenduma. U protivnom, postoji opasnost da se neku zanimljivu inicijativu ‘privatizira’“
Puljić je dobro istaknuo da je prije svakog prikupljanja potpisa i referenduma potrebno upoznati se s činjenicama, posebno znanstvenim putem, a tek poslije razmišljati o eventualnim potpisivanjima. Ono što je bitno u Puljićvoj izjavi jest da svakoj inicijativi oko ovakvih pitanja treba dati prednost razumu preko znanstvenog pristupa činjenicama. (To je, uostalom, najbolji put i za rješavanje problema s ćirilicom u Hrvatskoj). O potpisima se može razmišljati tek poslije znanstvenih zaključaka, ako je uopće moguće o nekoj temi skupljati potpise (to je značenje riječi eventualno). Niti je nadbiskup tražio referendum za ovo pitanje, niti je zauzeo stranu. Ono što je ključno u njegovoj izjavi je potreba preuzimanja odgovornosti pred ljudima, činjenicama i situaciji.
I sam pristup koji Puljić koristi hvale je vrijedan. Naime, često ovakve teme obilježe homilije, a da za i nema stvarne potrebe. Naime, mjesta i načini na kojima Crkva može izreći svoj stav danas su toliko brojni i raznoliki, da nije potrebno da homilija ostane u sjećanju najviše po tim izričitim dnevnopolitičkim temama (iako homilija ne može biti lišena i tog dnevnopolitičkog konteksta života).
–
Mediji i društvene podjele
Jednoumlje nekih medija to nije tako vidjelo, nego je pogubnom i zlobnom prevrtljivošću obmanulo javnost i prikazalo nadbiskupovu izjavu kao poziv da se održi referendum o pozdravu ”Za dom spremni”. Usto, nadbiskup je optužen da ”živi u koljačkoj prošlosti”. Zaista, ta razina prevrtljivosti i zlobe pokazuje krajnji odmak od istinoljubivosti i spremnost na sve za obranu pogubnog jednoumlja.
Neki mediji u Hrvatskoj pak, da bi dokazali ono što nastoje utisnuti u svijest naroda, često intervjuiraju određene znanstvenike, predstavljajući ih kao relevantne za ta pitanja. No, problem je što ti znanstvenici, premda zaista dobro poznaju povijesne i društvene činjenice, te iste činjenice interpretiraju ideološki i etički upitno. Kako pozitivno gledati na skandaloznu izjavu: ”U čemu je problem ako je Stepincu otišla glava?” (I. Goldstein); na inicijativu da se himna RH zabrani na nekim područjima (Ž. Puhovski); na izjavu da je Domovinski rat bio isključivo građanski (H. Klasić) ili na to da je RH izvršila agresiju na drugu državu (V. Pusić); na inicijativu za promjenu hrvatske zastave (index.hr)?
Kako te znanstvenike i izvore smatrati relevantnima u pitanjima koji duboko dijele hrvatsku javnost, kada ju upravo oni svojim izjavama najviše dijele? Možda ne uzrokuju podjele, ali čini se da ih zdušno produbljuju. Zašto su ti ljudi relevantni, a degradira se ljude s daleko većim dosegom i ugledom na znanstvenom području? (npr. akademik Pečarić ima objavljenih 1627 radova)
Nije dovoljno promislio onaj tko je vjerovao da će se službeni (i ljepši!) vojni pozdrav ”Domovini vjerni!” zaista zamijeniti pozdravom koji je problematičan zbog stvarne fašističke uporabe. To je, vjerujem, malo tko zaista i očekivao, ali je peticija postigla određeni uspjeh jer je pokrenula javnu raspravu te još jednom otkrila između ostalog i jednoumlje nekih medija u Hrvatskoj koje je, budimo realni, jedan od uzroka podjele hrvatskog društva.
–
Treba nam hrvatski procvat
Sve to posljedica je izostanka lustracije u Hrvatskoj. Lustracije i komunista i fašista (jer se osvetnička ubojstva ne mogu smatrati lustracijom). Da je ona provedena, podjela u Hrvatskoj bi bilo daleko manje. A uzroci izostanka lustracije vide se najviše u ovakvim problemima. Jedino što dolazi do izražaja je radikalni pristup i s jedne i s druge strane. U toj podjeli, umjereni istupi koji pozivaju na razum i promišljanje prije djelovanja (poput Puljićevog), bivaju etiketirani ili kriminalizirani. Jedna strana ih uvijek označuje kao pripadnike one druge. Postoji samo mi ili oni. Ako nisi s nama, za njih si. Trećega – razuma – nema.
Lustracija ipak ne može doći kao zasebni projekt, a pitanje je u kojoj se mjeri ona sada može i provesti, kada su generacije već odgojene usred ove podjele.
Hrvatskoj treba sveobuhvatni projekt obnove, po uzoru na neke dobre segmente Hrvatskog narodnog preporoda ili Hrvatskog proljeća (ponavljam: po uzoru, ali ne i njihovo ponavljanje!). Hrvatskoj treba nešto što bi se moglo označiti kao Hrvatski procvat, tj. projekt koji bi uključivao širu obnovu i ostvarenje brojnih mogućnosti Hrvatske. Projekt bi uključivao primjerice: potrebne ustavne promjene, obnovu znanstvenog, sportskog, financijskog, zdravstvenog, obrazovnog, kulturnog sustava, obnovu obiteljskih vrijednosti itd.. On bi uključivao znanstvene skupove, tribine, javne rasprave, reforme sustavâ i slična sredstva koja bi poslužila kao pripremne rasprave, a na kojima bi se stekli temelji za provedbu obnove. (ili model sličan organizaciji sinoda ili koncila Katoličke Crkve) On zahtjeva istovremeno djelovanje odozgo – iz vlasti, preko zakona i dokumenata, te odozdo – iz znanstvenih, vjerskih, kulturnih sustava kao i građanskih inicijativa.
To je mukotrpan projekt koji se ne događa preko noći, već bi potrajao barem dvije – tri godine, ali koji je potreban Hrvatskoj, ako želi poći ususret svojoj sretnoj budućnosti. Ali ima li tko odvažnosti za njegovu provedbu?
Smatramo također da bi bilo dobro raširiti neki drugi poklik (na javnim okupljanjima), koji ne nosi uteg prošlosti, koji je varijacija današnjeg vojničkog pozdrava, koji izražava spremnost na polaganje života za svoj dom. Takav pozdrav mogao bi se bez opasnosti uvesti npr. u navijački repertoar. Prikladan pozdrav bio bi, primjerice: „Domu vjerni!“ ili koji drugi.
Stoga, uz želju da mediji prestanu misliti za vas i da ostave vašu savjest na miru, želim vam svima mir u srcu da ostanete vjerni domu.
P.S. Još jednom valja napomenuti: osuđujemo sve zločine protiv bilo kojeg čovjeka, pa tako i one za vrijeme NDH, kao i one u kasnijim razdobljima. Priznajemo povezanost određenih simbola i poklika s tim sramotnim razdobljem (NDH) i njihovu obilježenost tim razdobljem, a istovremeno ukazujemo na cjelokupnu hrvatsku povijest te na potrebu znanstvenog, kritičkog pristupa problematičnim pitanjima.
Odgovori