Što dijaspora ima s nama i životom u Hrvatskoj? Kakve oni veze imaju s nama? Što će njima pravo glasa na izborima?
Izvorište prava glasa dijaspore
Odmah u početku bitno je naglasiti slijedeće: Hrvati izvan Hrvatske ubrajaju se u tri kategorije: Hrvati u Bosni i Hercegovini, hrvatske manjine u europskim državama, Hrvati iseljenici u prekomorskim i europskim državama i njihovi potomci. Hrvati u BiH imaju poseban status i ne ubrajaju se u ‘pravu’ dijasporu (iako ih izborni sustav tretira kao dijasporu te je u BiH najveći broj birača ”dijaspore”). Njih se izravno tiče unutarnja politička struktura RH, jer je ona garant zaštite prava i opstojnosti Hrvata kao konstitutivnog naroda. Vladu RH se tiču politički odnosi u BiH, pa se tako Hrvate u BiH tiče Vlada RH. Hrvati u BiH i vlast u RH međusobno su zakonski, ustavno i ekonomski povezani.
Povijesno gledano, pravo glasovanja dijaspore seže do Rimskog cara Augusta koji je bio prvi koji je omogućio glasovanje za senat i omogućio pošiljku zapečaćenog glasa u Rim.
Pravo glasa dijaspore proizlazi iz Ustava RH koji jamči pravo glasa svima koji su punoljetni i imaju hrvatsko državljanstvo. Valja naglasiti da je pravo glasa, prema Ustavu, opće i jednako za sve. Drugačija uredba nije moguća jer se ustrojstvo RH kao države najprije hrvatskoga naroda (a potom i manjina) temelji na jednosti, jedinstvu i nedjeljivosti cjelokupnog hrvatskog naroda. Nedjeljivost i neotuđivost prava cjelokupnog hrvatskog naroda (a ne građana RH) nalazi se u preambuli Ustava RH i čini jedno od polazišta ustanovljenja RH kao nacionalne države. Hrvatski narod subjekt je ustanovljenja RH, a time i vlasti, kojemu se pridružuju manjine koje žive na prostoru RH.
Očito je, dakle, da je za eventualnu promjenu prava na glasovanje na izborima potrebno promijeniti preambulu Ustava te polazišne osnove za ustanovljenje RH. A to je nemoguće jer su one najprije povijesno i činjenično uvjetovane. Svaki drugi razlog je daleko slabiji i neodrživ.
- Hrvatska dijaspora u EU
Ulaskom Hrvatske u EU, hrvatska dijaspora koja živi u zemljama EU zadobila je logički i stvarno još veću osnovu za pravo glasovanja izborima u RH. Kako se unutarnja politička situacija jedne države, a tako i odluke izvršitelja vlasti pojedinih država članica izravno odražavaju na političku situaciju u EU (preko interesnih skupina, zagovaranja, EU parlamenta i drugih tijela), dijasporu u državama EU izravno se tiče vlast u RH, budući da ona sudjeluje u kreiranju zajedničke politike EU. Svi su oni državljani, ali i građani Europske unije i kao takvi imaju zajamčeno pravo glasovanja o stvarima koje se tiču njihovih država, tj. Europske unije. Ostaviti hrvatske državljane u zemljama EU bez ovog prava glasa značilo bi staviti ih u demokratski nepovoljniji položaj spram drugih građana EU.
–
Svjetska praksa (i hrvatska)
Iako je u Hrvatskoj raširen mit da jedino kod nas postoji pravo glasovanja dijaspore, to nije točno. Štoviše, to je namjerna laž koju šire različite malograđanske političke druge skupine.
Naime, trenutno u svijetu, od svih demokratskih država, 115 država ima u zakonodavstvima pravo glasovanja svoje dijaspore s određenim razlikama, od zemlje do zemlje. 11 država ima poseban oblik zastupništva dijaspore u nacionalnim parlamentima (uključujući i Hrvatsku). Dakle, možemo govoriti o svjetskom (civilizacijskom) izbornom standardu.
Među onih 115 država nalaze se i najrazvijenije zemlje svijeta: SAD, Rusija, većina Europe s EU, Latinska Amerika, Oceanija… Razvijenije među njima dopuštaju i dopisno glasovanje. Poljska, Venezuela, Rusija i Japan imaju sličan model kao i Hrvatska: registracija i glasovanje u ambasadama i konzulatima. Zanimljivo, Velika Britanija i Australija imaju limit godina: ukoliko netko živi izvan države veći broj godina od limitiranog (npr. 15), gubi pravo glasa. Države koje ne dopuštaju svojoj dijaspori glasovanje ni pod kakvim uvjetima su: Salvador, Mađarska, Zimbabwe, Irska, Nepal…
Udio zastupnika dijaspore u nacionalnim parlamentima varira, ali u prosjeku iznosi 2%, što je i u Hrvatskoj slučaj s 3 zastupnika. Dakle, Hrvatska je i tu unutar svjetskog standarda. Model glasovanja dijaspore se u svijetu, dakle, razlikuje od države do države, ali je glasovanje dijaspore vrlo prihvaćena stvar.
–
Česti prigovori građana i malograđana
Razlozi za oduzimanje prava glasa dijaspori ne čuju se u akademskim, ekonomskim ili pravnim krugovima, nego u ideološkim ili pak u laičkim, svakodnevno-životnim krugovima. Oni se svode na dva glavna razloga: (ne)plaćanje poreza u državi te stvarna povezanost uređenja države s dijasporom (iliti: ”oni nisu pod našim zakonima”). Oni logički i empirijski ne drže vodu, barem ne u potpunosti. A svaki se može primjeniti i na one koji su građani RH.
- Porez
Ako bi porezna davanja državi bilo kriterij, tko bi u Hrvatskoj imao pravo glasovanja? Naime, velik dio hrvatskog inozemnog duga čini dug građana. Nemali broj građana dužan je stranim bankama više no što uplati poreza u proračun RH ili se pak zadužuje da bi mogao podmiriti svoja dugovanja državi. Država, opet, isplaćuje plaće i mirovine kojima se podmiruju dugovanja bankama, a to je jedan od načina kontinuiranog izvoza novca iz RH i slabljena države. Uz to, nemali broj građana živi od ”neoporezivih” prihoda (socijala) ili pak pripada u najniži porezni razred. Oni u višim poreznim razredima, ili u gradovima s većim prirezom, godišnje uplaćuju više poreza. – Nameće se pitanje: ako je porez kriterij, tko ima pravo glasovanja, tj. imamo li svi jednako pravo ili nečiji glas vrijedi više?
Ipak, temeljem Ustava, budući da je riječ o ljudskom pravu i dostojanstvu, svi imamo opće i jednako pravo glasovanja, bez obzira na iznos poreznih davanja. I Bogu hvala da je tako jer bi sve drugo bilo povreda ljudskog prava i diskriminacija na temelju materijalnog imutka. Plaćanje poreza ne može biti kriterij ni domoljublja ni prava glasovanja, jer bi u protivnom, zbog većih poreznih davanja, veliki domaći i strani poduzetnici, političari i ini imali veće pravo glasa i veće domoljublje od malih ljudi. A to, znamo, nije tako. Pravo glasa ne može se plaćati.
Ne možemo dijaspori ukidati pravo zato što sve vlasti do sada nisu prepoznale ogroman ekonomski, gospodarski i diplomatski kapital naše dijaspore. Nova radna mjesta otvaraju poduzetnici, a ne vlade. Vlade čine vezu; posrednika. Ostvarivanje veza s dijasporom može rezultirati i radnim mjestima i većim priljevom kapitala, jer ga dijasopora ima i ulaže ga vidljivo u RH.
Ekonomski utjecaj dijaspore na Domovinu
S ekonomske strane dijaspora bitno utječe na hrvatski proračun i tiče ju se tko će raspolagati njezinim novcima. Naime, prema statistici UN-a, hrvatska dijaspora je jedna od najizdašnijih na svijetu. Godišnje hrvatska dijaspora u RH uloži 1,1 milijardu EURA (nešto manje od 9 milijardi kuna) što za obitelji, što za štednju ili investicije. To je jedno od najveće ulaganje stranog novca u Hrvatsku. Taj iznos jednak je ukupnom stranom ulaganju u RH. U odnosu na državni proračun, koji godišnje iznosi od 100 do 120 milijardi kuna, izravno ulaganje dijaspore u RH godišnje iznosi oko 7% državnog proračuna, a 2-3% BDP-a .
Iznos od 1.1 milijarde eura odnosi se samo na priljev novca u RH službenim putevima preko kojih država ostvaruje izravnu korist, dok je stvarni iznos novca iz dijaspore u RH, dakako, nešto veći. (Opaska da se radi o priljevu ”službenim putem” govori o tomu da taj novac podliježe porezima i inim davanjima, što umah pobija argument da ”oni ne plaćaju naš porez”)
Bitno je reći: nije baš da hrvatska ekonomski ovisi o dijaspori. To bi bio priglup zaključak. Ali da dijaspora na godišnjoj razini službenim putem itekako oblikuje ekonomsku sliku Hrvatske, to je činjenica. To sve govori da se onih koji taj novac zarađuju i šalju u RH tiče tko raspolaže i kako njihovim novcem. Ali, više od toga, nas se tiče da vlast RH vodi brigu i održava dobre veze sa dijasporom.
- Život i podložnost zakonima države
Što se tiče kriterija života pod zakonima države, tu je sasvim druga priča. Jasno je da zakoni države najviše pogađaju one koji u državi stvarno i žive. Ostale zakoni pogađaju ovisno o tome gdje, koliko, zašto i kako žive. EU države su povezanije pa je utjecaj nešto jači. (svi ispaštamo ako je politika Grčke progrešna) Drugdje je, osim ekonomski i diplomatski, stvarni utjecaj znatno slabiji, do gotovo nikakav. Tu se mora reći da su relativno u pravu svi oni koji ovaj kriterij navode protiv utjecaja dijaspore na izbore. Ističem ovo relativno jer treba imati na umu sve one koji su iz RH otišli zbog nemogućnosti da ovdje ostvare život dostojan čovjeka, čega smo unazad nekoliko godina osobito svjedoci. Ti ljudi koji su iz egzistencijalnih razloga napustili domovinu moraju imati pravo izabrati one ljude za koje smatraju da će se boriti za uvjete koji bi im omogućili ponovni život u RH.
No, valja reći: postoji jasno određen udio utjecaja dijaspore u nacionalnim parlamentima. Sami građani Republike Hrvatske biraju 148 zastupnika sabora, dok Hrvati izvan RH biraju 3. Taj je omjer svjetski standard. Logički, tih 2% zastupnika im omogućuje da utječu na ekonomsku politiku prema onih 7%+ njihovog ekonomskog doprinosa državi. Ukinuti mogućnost da dijaspora ima takav utjecaj ne bi bilo pravedno niti bi prošlo bez pritiska EU.
Međutim, problem nastaje onda i čini se samo onda kada tih nekoliko zastupnika čini prevagu u glasovanju o povjerenju vlasti. No, takvi slučajevi su rijetki i u svijetu: zadnji put važniju prevagu dijaspora je odnijela 2006. na izborima u Italiji i to s i dalje tijesnim rezultatom. Uostalom, takav scenarij može se zakonski spriječiti, bez oduzimanja prava glasa dijaspori.
- Glasovi HDZ-u
Također, velik je problem izrazita homogenost glasova dijaspore. Drugim riječima: HDZ apsolutno pobjeđuje. No, to je problem i stranaka i građana RH. Ovi izbori su pokazali da i druge stranke u dijaspori imaju šanse: nakon HDZ-a, koaliciji M. Bandića nedostajalo je 0,5%, a Mostu 1,2% da bi dobili zastupnika dijaspore. To pokazuje da je moguće da dijaspora izabere zastupnika izvan HDZ-a. Ali, sve druge ozbiljnije stranke nisu se uopće ni kandidirale za dijasporu te je, gledajući kretanja u Hrvatskoj, logički slijed da apsolutni pobjednik bude HDZ. Dakle, najveći krivci za to da dijaspora glasa homogeno za HDZ su druge velike stranke u Hrvatskoj koje godinama sustavno prepuštaju dijasporu HDZ-u, a potom ju malograđanski demoniziraju i obezvrijeđuju, poput Matića i Stazića. Nikome glasovi dijaspore ne bi bili problem kada bi raspored zastupnika bio: HDZ 1, SDP 1 nezavisni 1. No, to nije moguće sve dok se netko jak, osim HDZ-a, ne kandidira u dijaspori i dok ne pokaže stvarnu brigu i program za dijasporu. Jer, ono što smo vidjeli do sada od svih je čista nula.
- Dvojno državljanstvo
Još jedan problem s kojim će se Hrvatska morati pozabaviti je dvojno državljanstvo. Njegovo ukidanje već se dugo navodi kao obveza i naspram EU standarda, a dovelo bi do jasnijeg broja birača u dijaspori i jasnije povezanosti dijaspore s RH. Tada bi se dijaspore više ticalo političko stanje u RH, budući da bi vlast RH imala još veću odgovornost spram Hrvata izvan Hrvatske, jer bi oni tada van Hrvatske bili još značajnija nac. manjina. Također, hrvatski državljani koji žive u stranim zemljama a nemaju državljanstvo tih zemalja, često ne mogu u tim zemljama ostvariti mnoga prava koja se temelje na dokazu državljanstva (npr. studentske stipendije!). Stoga oni ta prava moraju ostvarivati na preko hrvatskog državljanstva, zbog čega je pitanje vlasti u RH često izravno pitanje ostvarivanja njihovih prava. Dakle, dvojno državljanstvo je neizbježno pitanje i neizbježno je njegovo rješavanje. Pitanje je jedino kriterija i metoda koji će dovesti do rješenja.
–
Dijaspora u brojkama
Od 2001. do 2012. god. Hrvatsku je napustilo 110 000 ljudi, mahom mladih, 2013. godine 30 000 ljudi i trend se nastavio. Ti ljudi su uglavnom otišli iz ekonomskih razloga, budući da im vlasti u Hrvatskoj nisu omogućile uvjete za život s obzirom na njihove potrebe. Tim ljudima se mora zajamčiti pravo glasovanja, jer imaju pravo srušiti vlast koja im nije omogućila život u RH i izabrati vlast za koju misle da će im omogućiti uvjete za povratak i život u Hrvatskoj.
Druga su stvar oni koji trajno ostaju vani (i sa stranim državljanstvom), no to se može riješiti uvođenjem limita godina izbivanja iz Domovine kao što to neke zemlje imaju. Sličan limit postoji i za stjecanje državljanstva, pa se ta logika može primijeniti i ovdje: npr. onima koji duže od 15 ili 20 godina nisu imali prebivalište ili dugotrajno boravište u RH prestaje pravo glasa, kao i onima koji ga nikad nisu imali. Opet, to je pitanje modela glasovanja, a ne prava na glasovanje.
Brojevi i matematika govore da ”dijaspora” (s BiH) nije odlučila pobjednika ni ovih niti prošlih izbora. Relativni pobjednik samo unutar RH dobio je 3641 glas više od ”drugoplasiranih”. Konačni ishod izbora tako ovisi o postizbornim koalicijama – ne o dijaspori!
XI. izborna jedinica je jedinica dijaspore i Hrvata u BiH. U toj jedinici glasovalo je 28 944 birača. U BiH glasovalo ih je oko 19 000. Ako taj broj s brojem konzula, ambasadora i sličnih izuzmemo od ukupnog, dobit ćemo stvarni broj glasova stvarne dijaspore: oko 8900. Ako se uzme u obzir pretpostavka da u najvećim procjenama u dijaspori živi jednak broj Hrvata (ne birača!) kao i u Hrvatskoj, broj od 8900 je zastrašujuće malen – 0,25% (s BiH to je 0,75%) i jedva odražava broj onih kojih se stvarno tiče politika u Hrvatskoj, s obzirom na priljev kapitala.
Za usporedbu, u UK živi oko 10 000 Hrvata, dok ih je glasovalo samo 9; U španjolskoj samo 3, Rusiji 7, Portugalu, Irskoj i Poljskoj 2, Afganistanu 1, a u četiri države nitko. Najviše se glasovalo u zemljama EU u koje Hrvati odlaze zbog posla ili mogućnosti dostojnog života, posebice u zadnjih 10 godina.
Broj od 8900 glasača je gotovo tri puta manji od broja ljudi koji godišnje napusti Hrvatsku zbog nemogućnosti da ostvare dostojan život. Dijaspora, dakle, ne glasuje u kilometarskim kolonama, kao što to diskriminacijski prikazuju uglavnom ultraliberalni i lijevi mediji i pojedine stranke koje se ne kandidiraju u dijaspori. To sve govori da je reći: što dijaspora ima s nama i našim životom vrlo nesmotreno, jer ih u praksi glasuje i manje od postotka onih kojih se stvarno i tiče politika Hrvatske.
Podsjetimo se: dijaspora godišnje pošalje do 3% BDP, a najviše 0,75% ih glasuje na izborima.
–
Izvor problema koji zapravo ne postoji
Stvarni problem nalazi se u Hrvatskoj. Izlaznost dijaspore je izuzetno mala. Računajući ili ne u taj broj BiH, to je postotak ponekad i ravan broju nevažećih listića na izborima i daleko manji broj od broja građana koji nisu izišli na izbore. Prevagu ne odnose tih 3 zastupnika dijaspore, nego oni koji ne glasuju na izborima.
Nadalje, manjine imaju svojih 8 mjesta u saboru koje biraju kao zasebna jedinica. Dijaspora, također kao zasebna jedinica, bira svoja 3 zastupnika. Dijaspora se u praksi priklanja desnici. Od trećine do polovice zastupnika manjina pripada lijevim strankama, a ostali se u praksi priklanjaju onome tko im obeća više ili tko je izgledniji za vlast, bez obzira na rezultat izbora. U konačnici, zastupnici manjina češće odnesu prevagu u saboru nego dijaspora. I to nije i ne treba biti problem.
Manjine su izabrale da ih ti i takvi zastupnici predstavljaju. Oni su birali samo tih 8 zastupnika i njihova je stvar koga su izabrali. Dijaspora bira svoja 3 zastupnika iz onih koji su im se ponudili na izbor. Oni koji se nisu kandidirali, sami su si krivi. Dijaspora bira samo ta 3 zastupnika, a ne i čitav sabor. Iz kojih će oni stranaka biti, to je ”unutarnja” stvar dijaspore, jednako kao što je unutarnja stvar Hrvata u Hrvatskoj koga će izabrati na onih 140 ostalih mjesta. Vlastite izbore pojedinih skupina treba poštivati, bez obzira na sve.
Svi mi ostali, dakle, biramo 140 drugih zastupnika. Naš je problem što nam je jedinstvo nepoznat pojam i što ne uspjevamo sami izabrati vlast. Naša vlast u praksi ne ovisi ni o manjinama niti o dijaspori, nego o postizbornim koalicijama za koje je kriv manjak jedinstva oko ključnih pitanja.
Uostalom, ako nam rezultati izbora uvijek ispadnu podjednaki za dvije najveće stranke, ako godinama postoji podjela društva, ako godinama nismo u stanju svoju sudbinu krojiti jedinstveno, niti izabrati većinsku vlast, onda nas ne treba čuditi što nam je vlast svaki puta uvjetovana koalicijama/dijasporom/dogovorima/manjinama… Začudo: perverzne postizborne koalicije nisu problem, ali 3 glasa dijaspore jesu?
Izbor nas, građana RH, uvjetuje koliki će utjecaj imati što na izborima. Naš izbor zato uvjetuje i utjecaj dijaspore. Što je naše jedinstvo oko ključnih pitanja za Hrvatsku veće, ono će i na izborima biti veće, a onda je utjecaj svega drugoga bliži stvarnosti.
Ukinuti pravo dijaspore nemoguće je i nepravedno. Bolje, jasnije i pravednije urediti model glasovanja i utjecaja dijaspore na život RH, te posebno odrediti status Hrvata iz BiH, poželjno je i prijeko potrebno. Kao i iskoristiti potencijal koji dijaspora ima i nudi. Sva demonizacija dijaspore proizlazi kao rezultat potpune nezainteresiranosti svih dosadašnjih vlasti RH za ogroman potencijal Hrvata izvan Hrvatske koji su, paradoksalno, naši najveći diplomati i inozemni ulagači. A gdje je tu pravda?
O, tempora, o, mores!
–
Odgovori