O ‘počivanju u Duhu’

Izvorno napisano za stranicu Mladi vjernici

Počivanje u Duhu naziv je iskustva koje je često povezano sa seminarima i duhovnim obnovama, osobito u prisutnosti karizmatika ili unutar karizmatskih zajednica. U tom iskustvu nerijetko dolazi do fizičkog pada na tlo, zbog čega se katkad naziva i padanjem u Duhu. Ovo iskustvo Božje prisutnosti često prate osjećaji mira, odmora, radosti i topline, ali i plodovi poput ozdravljenja ili novog poleta. Iako se može čuti da je potrebno osobno proživjeti to iskustvo kako bi se o njemu donio ispravan sud, postoje univerzalna načela koja uvijek vrijede i na temelju kojih se karizme, uključujući fenomen počivanja u Duhu, mogu prosuđivati. Autor ovih redova piše upravo iz takve perspektive.

Duh Sveti je Duh Crkve

Prije svega, važno je imati na umu da svaka karizma ima svoju svrhu unutar Crkve i da je Božji dar namijenjen čitavoj Crkvi. Naravno, ona je dar i pojedincu, ali je njemu darovana kako bi on kroz nju doprinosio djelovanju Tijela Kristova – Crkve. U tom smislu, počivanje u Duhu uvijek se mora odvijati unutar okvira crkvenosti. To podrazumijeva znanje i pristanak mjesnog biskupa (izravno ili posredovanjem župnika), jer on posjeduje redovitu karizmu pastirskog upravljanja Crkvom. Ako karizmatik provodi seminare ili obnove s počivanjem u Duhu, a tvrdi da mu nije potrebno obavijestiti nadležne ili pak jasno krši smjernice i odluke biskupa, onda tu nedostaje poniznost – jedan od najvažnijih plodova Duha Svetoga.

Prisutnost biskupa na događaju ili njegovo znanje i pristanak za takve susrete postavlja počivanje u Duhu, kao i sve druge karizme, u okrilje poniznosti i čuva Crkvu od sektaških podjela ili krivih shvaćanja karizmi i vjere, Crkve i Duha Svetoga. Poniznost u poslušnosti crkvenim poglavarima čuva od oholosti, traganja za osobnom slavom ili nadmetanja. Gdje se odbija poniznost prema redovitim pastirima Crkve, tamo nedostaje plodno tlo za sjeme koje Duh sije u takvim karizmatskim događanjima. Odbijanje poniznosti i poslušnosti Crkvi nosi i opasnost prevelikog naglaska na individualizaciju kršćanske vjere, uspoređivanje osobnih “stupnjeva vjere” ili čak na osobu karizmatika. On tada može postati tumač, učitelj i upravitelj, poput kakvog gurua kojega slijepo slijede ljudi zadivljeni njegovim karizmama. Takva individualizacija suprotna je kršćanskoj katoličkoj vjeri i može voditi prema sektaštvu. Tu se već naziru plodovi na temelju kojih se razlučuje stvarnost.

Plodovi su temeljni kriterij razlučivanja svakog duhovnog iskustva i događaja – to je mjerilo kojemu nas je sam Gospodin poučio. Međutim, moguće je da netko doživi iskustvo Duha, ali u svom životu ne nastoji prodrijeti u sve na što ga Duh poziva, već se usredotoči samo na onu stranu dara koja mu osobno koristi. To je slično logici onih koji čuju Riječ Božju i razumiju je, ali su usmjereni na sebe i svoju korist: tada Riječ ostaje bez ploda, ugušena svjetovnim brigama (Mt 13, 1-23). Počivanje u Duhu je iskustvo koje obnavlja pojedinca u Duhu Svetom i na izvanredan, vrlo konkretan način ga upoznaje s milinom Božje ljubavi. Tako obnovljen, pojedinac zatim treba spoznati da je Bog Otac svih ljudi, da slobodno daruje sve karizme – uključujući i one redovite u Crkvi – te da je Crkva Njegova izabranica na koju On upućuje sve ljude, pa i onoga koji je počivao u Duhu. Sve karizme teže usmjeriti primatelja prema Crkvi i njezinu djelovanju u svijetu, prema drugim ljudima. Tu težnju Pavao jasno izražava u svom poznatom tekstu o karizmama u Prvoj poslanici Korinćanima (1 Kor 12–14). Od  tih nekoliko poglavlja ovdje možemo istaknuti tek ono mjesto gdje potiče da karizme primamo i koristimo za dobro Crkve: „Budući da čeznete za darima Duha, nastojte njima obilovati radi izgrađivanja Crkve“ (1 Kor 14, 12).

Razlikovanje psihološke i duhovne strane

Kao što je to slučaj s redovitom molitvom i pobožnostima, zaljubljenošću i ljubavlju ili čak egzorcizma, i kod iskustva počivanja u Duhu potrebna je velika pažnja pri razlučivanju psihološkog i duhovnog aspekta ljudske osobe. Naime, može se dogoditi da osoba iz (auto)sugestije padne ili osjeti trnce, toplinu i slično, a da to nije djelovanje Duha, već samo psihosomatski događaj. Također, moguće je da netko toliko žarko želi proživjeti to iskustvo da uvjeri sebe i druge da mu se ono doista dogodilo.

Neke osobe, pak, žele riješiti svoje zdravstvene, obiteljske ili psihološke probleme pa u počivanju u Duhu ili sličnim iskustvima traže trenutačno izlječenje. Međutim, zapravo je tim osobama potreban redoviti dar liječenja koji je Bog darovao liječnicima. Stoga je važno prije polaganja ruku za počivanje u Duhu upoznati osobu koliko je to moguće, prepoznati njezinu duhovnu otvorenost  psihološku i svjetovnu opterećenost koja bi mogla utjecati na ispravno shvaćanje i primanje Duha. U tom procesu ključnu ulogu ima voditelj (karizmatik) i njegovi pomoćnici. Oni moraju biti prokušani, racionalni i duhovno zreli kako bi osobu mogli pravilno usmjeriti. To može biti izazovno, osobito na većim susretima i onima otvorenim za javnost, gdje je potrebno pružiti ljudima jasne informacije i smjernice te njihova očekivanja staviti u realne okvire.

Fokus na Bogu, a ne na vidljivim fenomenima

Ponekad se događa da mi katolici međusobno uspoređujemo “količinu vjere” ili “uspješnost” svoje molitve. Tako za nas netko postaje veliki vjernik, netko obični vjernik, a treći pak vjernik s nekim “ali”. Slično uspoređivanje može se pojaviti i u kontekstu karizmi i počivanja u Duhu. Na primjer, za ovog ili onog karizmatika može se misliti da je “jači” od nekogobičnog svećenika jer kod njega ljudi padaju. S druge strane, vjernici ili promatrači mogu pomisliti da potvrda njihove vjere i molitve ovisi o padu na tlo: ako ne padnu i ne počinu u Duhu, kao da nisu dovoljno jaki vjernici ili nisu dovoljno dobro molili. Može se čak dogoditi da netko pomisli kako je počivanje važnije ili bolje od sakramenata. To je pogrešno razumijevanje.

Svi koji su kršteni primili su Duha Svetoga i hram su Duha (1 Kor 6, 19) te im je Duh, kojega Bog ne daje na mjeru (Iv 3, 34), darovan već tada za život u miru i spokoju vjere. Stoga se ne treba previše usmjeravati na vanjske čine ili osjetilna iskustva, već na istinu i spoznaju da već posjedujemo Duha Božjega i da je On prisutan u nama. Kod snažnog duhovnog iskustva poput počivanja u Duhu potrebno je biti pozoran na Božje djelovanje i Njegovu volju te biti zahvalan na daru da se Njegova ljubav i prisutnost mogu spoznati na toj izvanrednoj razini. To iskustvo ljubavi i mira može biti poput zrake svjetlosti koja daje osjetiti toplinu poput topline sunca, koju  ne možemo u potpunosti spoznati, ali spoznajemo da ta punina postoji i da nam život o njoj ovisi. Redoviti put do tog iskustva jesu sakramenti, dok izvanredna iskustva mogu biti Božji način da nas uputi na istinu Njegove volje za nas – uključujući i volju da utemelji i čini sakramente djelotvornim i redovitim načinom djelovanja Njegove milosti i prisutnosti.

O samom padu i potrebi da se ne fokusiramo previše na vanjski čin svjedoče i riječi oca P. Hockena:

»U vezi s „padanjem“, moje razmišljanje je da je to u istinskim slučajevima to oblik predanja (…) „Padanje“ je samo sredstvo do cilja i samo po sebi nije važno. Ono što je važno jest predanje, jer dopuštamo Duhu Svetome da djeluje na razinama izvan naše svjesne kontrole.

Kako znamo da se ne otvaramo stranim silama? Kontekst čini svu razliku: kada je kontekst autentično štovanje Gospodina, s istinskom vjerom u njegovu dobrotu i milost, tada nam Otac neće dati kamen umjesto kruha.

Padanje i podizanje nakon jedne minute nije plodonosna praksa. To je najčešći problem koji primjećujem: ljudi misle da je padanje ključno i stoga stavljaju naglasak na pogrešne stvari. Izrazi poput „pasti u Duhu“ treba izbjegavati, jer stavljaju naglasak na sam čin padanja i uvode sliku nasilja koja nije prikladna.«[1]

Često počivanje u Duhu prate različite nesvjesne reakcije ljudi, poput smijeha ili plača. To ne treba prenaglašavati, jer osobe i u redovitim molitvenim iskustvima mogu emotivno reagirati na otajstvo živoga Boga i spoznaju koju On daje. To je ljudska reakcija na iskustvo i spoznaju istine u Bogu. Nije loše da osoba, ako osjeti potrebu, sa svojim duhovnikom proanalizira tu reakciju. Uostalom, cijelo iskustvo počivanja korisno je povjeriti duhovniku kako bi se ispravno razlučilo i prepoznalo kao dar Božji.

Počivanje u Duhu kao plodonosno iskustvo

Kada mu se pristupi s iskrenom vjerom, poniznim srcem i u prihvaćanju Božje volje za nas, počivanje u Duhu može biti plodonosno za osobu. U njemu osoba može upoznati koliko ju Bog voli unatoč slabostima, manama i ranjenostima; koliko ju Bog smatra vrijednom da joj daruje karizme; koliko je Bog velik i moćniji od svih naših problema i slabosti. Takvo iskustvo Božje blizine može i treba potaknuti osobu na obraćenje te raspiriti žar vjere u njoj.

Božje djelovanje uvijek je smisleno, stvaralačko i svrhovito, pa tako i djelovanje kroz počivanje u Duhu. Ono ima svoju svrhu za svaku pojedinačnu osobu: veće sjedinjenje s Bogom u redovitom životu kroz sakramente i kršćansko življenje svakodnevice. Osim toga, počivanje pojedinca ima svrhu i za Crkvu: sudjelovanje u poslanju evangelizacije i izgradnji Crkve u suradnji s drugima, pod vodstvom nositelja redovitih karizmi – onih koji su primili karizmu (dar) Duha u sakramentu svetog reda, osobito biskupstva. U tom kontekstu mogu se spomenuti ciljevi Obnove u Duhu Svetom, kako su ih iznijeli hrvatski biskupi, a koji mogu poslužiti i kao kriterij teološkog razlučivanja počivanja u Duhu:

Pet ciljeva Obnove u Duhu

1. Postići zrelo i trajno osobno obraćenje Isusu Kristu.

2. Jačati odlučnu osobnu otvorenost prema osobi, prisutnosti i sili Duha Svetoga.

3. Poticati prihvaćanje i korištenje duhovnih darova – karizmi – ne samo u Karizmatskom pokretu, već i u široj Crkvi.

4. Jačati trajan rast u svetosti kroz ispravno uključenje navedenih karizmatskih naglasaka u puninu života Crkve.

5. Jačati djelo evangelizacije osluškujući poticaje Duha Svetoga

Umjesto zaključka

O ovoj temi predlažem korisnu literaturu, ovdje poredanu po lakoći za čitanje:

---

---

[1] Izvor: https://www.charis.international/en/resting-in-the-spirit/