Papa je vidljiva stijena Crkve. Vidljivo, sakramentalno i pravno zajedništvo Crkve čine oni koji ga priznaju za svog pastira i one koje on priznaje za svoju pastu. Oni koji ne priznaju papu za svog pastira ne priznaju niti Crkvu za svoje stado i obitelj, ma koliko to svojim ustima govorili. U tome nam je smislu papa otac. Jasno, pravi istinski Sveti Otac nam je samo Nebeski Otac. No, i On ističe vrijednost službe i uloge očeva na zemlji, kada samu svoju božansku bit u svome Sinu daje u okrilje Josipove obitelji i njemu na skrb.
Papa nam nije ”veliki vođa” niti ”svjetlost života”, kako je to obično slučaj s voditeljima sekti, New Age pokreta ili čak političkih grupa. Papa je otac jer je on prvi među jednakima, među svima nama koji vjerujemo Bogu. On je prvi na isti način na koji je otac prvi u obitelji. Papa je otac, Crkva je majka obitelji vjernika. Papa se očinski za nas brine poput svetog Josipa koji se brinuo za Svetu Nazaretsku obitelj: premda nije bio pravi Isusov otac, povjerena mu je očinska briga za onoga koji pripada nebeskom Ocu.
U tome smislu je on i stijena: on je onaj na kojega se svi oslanjamo u zajedništvu vjere u Krista, osobito onda kada se razilazimo u mišljenjima o vjeri i moralu. Na njega se oslanjamo da će pozvati velike i moćne lude svijeta na mir i razum onda kada ne slušaju svoje narode. No, prije svega, on je stijena jer je postojanje službe pape znak istinitosti i vjernosti Isusa Krista.
Isus je Petru dao to papinsko prvenstvo i vezao sebe uz Petrovu službu time što ono svezano ili odriješeno na zemlji biva tako i na nebu. Nazvao ga je Petros – stijena i obećao da Crkvu na toj stijeni neće ništa nadvladati. I to je ostvaruje kroz čitavu povijest, a tako i pred našim očima: ni svi ratovi niti pogubne bolesti, ni nedostojna vršenja službe niti skandali, ni raskoli niti uplitanja politike – ništa od toga nije Crkvu srušilo, niti će je srušiti. Jer, sazidana je na stijeni oko pape, a graditelj i pazitelj joj je sam Bog.
U tome smislu papa zaslužuje naše poštovanje i poslušnost. On nije zvijezda vjere ili nit vodilja, svjetlost vjere, vođa ili nešto slično. Ti epiteti pripadaju Kristu. Ipak, papa jest svjetiljka svijetu koja raspršuje Kristovo svjetlo; papa je zidine grada vjere na gori svijeta; uzor za svakodnevni život u vjeri.
Za nekoga će papa to biti tek u pojedinim aspektima tog života, a za nekoga u cijelosti. Otud je i moguće da je nekome ”draži” ovaj ili onaj papa. Zapravo, u vjerničkom smislu ne bi nam smjelo biti dražeg – svaki nam papa treba biti drag kao što je Kristu drag: Njemu je toliko drag da mu je povjerio svoju Crkvu na očinsku i pastirsku brigu.
Posebnosti svakog pape
Ipak, razumljivo je da su nam pojedini pape bliži, tj. da njihovi naglasci više odgovaraju našim životnim fokusima. U tome je i čar Kristovog odabira svakog drukčijeg pape: on želi doprijeti do svih vjernika po papi i želi u svakom vremenu istaknuti neki aspekt vjere koji je svim ljudima ili samo za neke zanemaren ili zapušten. Ivan Pavao II. to je ostvario putovanjima svijetom, naukom o bračnom moralu i dostojanstvu osobe, kao i borbom za slobodu naroda. Papa Benedikt ostvario je to isticanjem važnosti nauka vjere i teološkom oštrinom, kao i ekumenskim nastojanjima.
Posebnosti pape Franje
Papa Franjo je bio poseban po tome što je naglašavao blizinu onima na periferiji, ekologiju i ulogu laika i žena u Crkvi. Iako nije prvi koji je naglašavao ta pitanja, ali je svakako jedan od onih koji je po tim pitanjima postao prepoznatljiv.
Papa Franjo nas je često iznenađivao izjavama i potezima, ali i djelima skromnosti. Mnogi će istaknuti to kao jednu od stvari po kojima je jedinstven. No, to ipak nije samo njegova odlika, već odlika mnogih njegovih prethodnika. Od odluke da papu biraju samo kardinali (a ne moćnici), preko odluka o svođenju Papinske države i vlasti samo na Vatikan, do odluke o odustajanju od papinske krune, svečanog trona, nestanka prakse ljubljenja prstena i sl. Papa Franjo je tu jednostavnost doveo još u okrilje svakodnevice života: od običnih cipela do jednostavnijeg sprovoda.
Često se ta njegova jednostavnost tumači kao odmicanje od oznaka moći, čime se stavlja pritisak na sljedeće pape. To ne treba činiti. Vjernike je važno podsjećati na pojednostavljivanje svakodnevnih zahtjeva i potreba. No, također je važno i barem povremeno podsjećanje na uzvišenost papinske službe u Crkvi, pomoću onih stvari i znakova koje Crkva već posjeduje. U tome se treba isticati značenje i važnost papinstva u Crkvi, a ne moć osobe pape. Benedikt XVI. je podsjećao na tu stranu ljepote vjere, a jednostavnost činio malo iza očiju javnosti. Papa Franjo nas je u javnosti podsjećao na jednostavnost i skromnost u vjeri, iako je isticao važnost ljepote obreda, važnost umjetnosti, uloge profesora i političara itd.
Izjave i odluke pape Franje
Ono po čemu će ostati zapamćen su u velikoj mjeri njegove izjave, koje su često bile krivo prenošene ili su zbog svoje spontanosti i teološke nedorečenosti u važnim temama zahtijevale daljnja pojašnjenja. Zbog nekih takvih izjava i poteza mnogi su ga vrijeđali, omalovažavali, pa čak i odbacivali. Mnogi su njegove izjave i iskorištavali protiv Crkve i vjernika, a neki iz i zloporabili za svoje aktivističke agende. Bilo u svijetu, bilo u Crkvi. Jedna od krivo shvaćenih izjava je bila ona o ”plaćanju mise” (vidi ovdje tekst o tome).
Druga neshvaćena i zanemarena odluka pape Franje jest ona o proglašenju smrtne kazne neprihvatljivom. Premda su neki posezali za teološkim genijima i (parcijalno) tumačili njihove stavove, papa je tom odlukom stavio doktrinarnu točku na i dugogodišnjim nastojanjima više papâ da se u svijetu dokine smrtna kazna. Time je, k tome, potvrdio i razvoj svijesti i nauka o dostojanstvu ljudske osobe kao apsolutnoj i nedokidivoj vrednoti života, koja ne nestaje čak niti onda kada čovjek počini zločine. Iako su neki teolozi prošlosti držali da time čovjek gubi dostojanstvo osobe i svodi se na status životinje i zvijeri, danas smo u Crkvi svjesni da je svaki čovjek osoba, da ima dostojanstvo osobe čak i onda kada je zvjerski zločinac, iako je sam bacio to dostojanstvo u blato. Kao što je Isus u posljednjim trenucima života onom razbojniku obećao raj, tako i svaki zločinac ima pravo da živi sve dotle dok mu dragi Bog daje priliku za obraćenje i pokajanje, te nemamo pravo uskratiti tu priliku koji Bog u svojoj strpljivosti daruje svome grešnom djetetu, vidjevši u njemu vrijednost koju mu je On sam udahnuo. Tu svijest na kojoj počiva neprihvatljivost smrtne kazne papa je vidljivo osnažio pranjem nogu zatvorenicima, kao i otvaranjem jubilejskih vrata u zatvoru. [O mojoj podršci odluci pape o smrtnoj kazni vidi ovdje]
Nema sumnje da nakon velikog teološkog maestra Benedikta XVI., izjave pape Franje nisu imale jednaku teološku oštrinu i profinjenost, ali na daljnjim pojašnjenjima i razradama je bio zadatak da se do te profinjenosti dođe. I još uvijek taj zadatak stoji. Nije svaki papa teološki maestro. On treba biti uzor kršćanske katoličke svetosti u svijetu koji Boga zanemaruje. Nije nužno da svaki papa bude teološki umjetnik, osobito u svijetu u kojemu umjetnik i humanističar može biti svatko. Pape zato imaju savjetnike i suradnike koji im rade nacrte izjava, dokumenata, odluka i slično. Naravno, papa uvijek ima vlast sam odlučiti, izjaviti, napisati ili napraviti nešto. Ali, mnogo mnogo puta je to odluka nakon savjetovanja sa suradnicima i savjetnicima. Te odluke mogu biti izvrsne, a mogu biti i teško razumljive. Čini mi se da su mnogu sudili odluke Pape Franje upravo u svjetlu odluka koje se donose nakon probijanja kroz široke krugove savjetnika i suradnika ovih ili onih kurijalnih papinih suradnika. O tome sam pisao ovdje, pa za nešto širu misao, pogledajte.
Zaključno
Izjave i odluke pape Franje može suditi samo dragi Bog, koji mu je povjerio veliku odgovornost za svoju Crkvu. Molimo da Božji sud papi bude neizmjerno milosrdan, jer je odgovornost za Crkvu u 21. stoljeću velika. Neka mu milostivo oprosti sve što zahtijeva oprost, a neka mu u pravednost i vjernost ubroji sve ono što je bilo po Njegovoj volji i na spasenje ljudi.
Iako se sada u medijima čuje amerikanizirana izjava da će papa biti živ u mislima mnogi vjernika, mi vjernici znamo da je istina puno drukčija: on treba biti u našim molitvama, on je živ – duša mu je otišla pred lice Božje, a živ će biti zajedno s nama kada Krist ponovno dođe i svi uskrsnemo. Zato ima lijepe Božje poetike u tome što nas je papa napustio usred slavlja Uskrsa: njegova smrt je došla usred radosti i nade te usred dana koji su zalog vjere i u naše uskrsnuće kada Krist ponovno dođe. Bog nam možda baš tim svojim djelom poručuje što je srž Uskrsa: vjera da je Krist uskrsnuo kako je obećao i da će se ispuniti njegova riječ da će svi ljudi uskrsnuti. Možda je tim djelom poziva Papine duše s k sebi Bog učinio da Papa Franjo izvrši posljednju katehezu: umire i tijelo mu se predaje zemlji, ali u vjeri da će jednom ponovno ustati i uskrsnuti za život s Kristom Uskrslim. Papa Benedikt je umro tiho, iza buke novogodišnje noći s riječima „Isuse, volim te!“. A papa Franjo je umro usred pjesama i poruka o nadi u uskrsnuće mrtvih, u godini Nade.
Molimo zato Boga da nas Krist jednom kada nas uskrisi od mrtvih i zajedno s papom Franjom nađe dostojnima svojih riječi: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!“
Ivan Glavinić
Odgovori