Veliki je seljakluk, nepismenost, grijeh i i zločin “mjeriti kukuruz” i rastjerivati Srbe samo zato što su Srbi. Isto vrijedi i za Nepalce, Rome itd. O tome ovih dana pišu mediji, osobito u vezi sa slučajem u Splitu. Tu nema rasprave: počinitelje treba procesuirati, kazniti odgovarajućom kaznom za ono što je bilo kažnjivo i to je to!
I tu treba priča stati. Nisu potrebe pressice najvećih političkih i aktivističkih aktera, osobito ne onih čije izjave više dolijevaju ulje na vatru nego što ga smiruju. To baca sjenu i stvara sumnju: po čemu je taj slučaj toliko značajan i toliko šokantniji od npr. rezanja glave Jelačiću (čit. narodu/državi) ili od mrziteljskog vandaliziranja crkve? Po čemu je mržnja u Splitu drukčija od one protiv vjernika ili RH, da se čitav politički i medijski vrh toliko uzbuni? Netko će reći da su ovdje u pitanju manjine. No, mržnja i prijetnje nemaju krvna zrca. Zato nije neobično što se budi sumnja da se tim pressicama i očitovanjima radi moralni pritisak na građane (iz pozicije moći) radi političkih bodova. (K tome je veliko pitanje radi li se možda i o podmetanju obavještajnih službi druge zemlje – Srbije. No, to je pitanje o kojemu ne mogu puno toga reći.)
U demokraciji je narod korektiv moći politike. Kada narod ustane ili kada se događaju previranja, to je znak da je politika negdje zastranila. No, u hrvatskom i u europskom društvu, za neke političke struje je valjda suprotno: gledaju na vlast i moć kao korektiv naroda. Pa žele da se s pozicije vlasti kontrolira narod. Previranja gledaju kao zastranjenja naroda, a ne kao zastranjenje moći i politike. To je zadah nekih nesretnih režima.
Po meni, upravo radi onih izjava u kojima se godinama i godinama ZDS, Domovinski rat i poratna zbivanja uzimaju kao batina protiv hrvatskog domoljublja ili pak, kao najistaknutiji politički program u težnji za zatiranjem svakog drukčijeg mišljenja, a u tome imaju pomoć medija – e, upravo zato i raste inat i bunt. A to zajedno s polupismenosti dovede i do neželjenih ispada mržnje. Ovo nije opravdanje za mržnju. Samo može pomoći shvaćanju kako do toga može uopće doći.
To je osobito jasno u situaciji kada netko iz pozicije moći želi hrvatskom branitelju u glavnom gradu RH zabraniti koncert samo zbog ZDS u braniteljskom kontekstu. I kada to naziva ustašlukom i protuustavnim, a u isto vrijeme dopušta Brenine koncerte ili izvođenje Jugoslavenke (što bi isto onda bilo protuustavno). Kada Novosti pišu “Lijepa naša lijepo gori“, stavljaju na naslovnicu glavu MPT-a sa srpom pod vratom i krvi, kada vlasnik indexa potiče terorizam – i sve se to tumači kao “sloboda izražavanja”. A s druge strane, “Čavoglave” i “Lijepa li si” su proglašene za ustašluk, mržnju, fašizam, zločin. I kada ljudi žele regularnim putem promijeniti politički balans koji to omogućava, njihove potpise za referendum proglašava se nečitkima.
U takvoj situaciji, kada nosioci društvene moći (političari, mediji, aktivisti-udrugaši) takve poruke šalju i teže da ih svi prihvatimo, onda se javlja otpor i inat. To nije opravdanje za bespotrebni ispad koji se dogodio u Splitu. To je samo slika procesa koji sustavno, godinama traje i ne dopušta drukčiji stav. U takvoj situaciji možemo reći da je lijeva propaganda stvorila treće značenje ZDS-a: značenje političkog bunta protiv političke moći. Možemo reći i da je desna (bolje reći: navodno desna) strana pustila da se razvije ta šizofrena situacija svojim nedjelovanjem, ali i mlakim i nekreativnim rješenjima.
Politička vlast i oporba i neke grupice stvorile su takvu situaciju u kojoj je ZDS oblik političkog bunta, inata. Za njime posežu čak i oni koji slušaju Cecu i Brenu ili uredno posluju sa Srbima, Romima… Nitko od njih nema problema kada Srbi iz Srbije dolaze raditi u sezoni u RH. Nitko nije protiv Roma i njihovih već poznatih poslovnih niša. Time se pokazuje da u svakodnevici život teče normalno, da Hrvati nisu ustaše niti im je to blisko. No, ZDS je “zabranjeno voće” koje mnogi koriste ne zbog navodnog simpatiziranja ustaških zločina, već jednostavno radi iskazivanja inata prema onima koji sve koji nisu lijevo nazivaju ustašama i koji ZDS i Thompsona žele političkom silom zabraniti.
Kada je taj inat jako velik, a kod nas je velik, jer je velik medijsko-aktivističko-politički pritisak na narod, tada manje društvene grupice posežu za njime i zloporabe taj inat. Oni se, naravno, ne znaju ili ne žele kontrolirati, pa odu u krajnji ekstrem mjerenja kuruza i istjerivanja Srba jer im, eto, smeta srpska tradicija. Iako im ne smeta srpski nacionalni brend šljivovica. Koju su, moguće, ranije bez problema potegnuli na eks.
Još je nešto značajno i može biti korisno za razumijevanje čitave situacije: u Domovinskom ratu neprijatelji su operacijama Labrador i Opera činili zločine te su to medijski prikazivali kao hrvatske zločine kako bi optužili Hrvate za ustašluk. Optužba Hrvata za fašizam im je bila glavni motiv. Taj modus operandi nije nestao. Nedavni slučajevi to zorno prikazuju. Glavna tema ljeta je bila “ustaški duh iz boce” zbog koncerta kojega su mnogi unaprijed zlobno najavljivali kao skup fašista na kojemu može biti i mrtvih i kojega treba zabraniti.
K tome, prije par godina Zagreb su preplavili grafiti Ubij ženu! samo da bi na kraju ispalo da nije neki krezubi desničar autor, već da neki aktivist time želi potaknuti raspravu o grafitima. I u što onda vjerovati više? Kako vjerovati bez trunke sumnje na vijesti o grafitu, prijetnjama ili verbalnom nasilju?
Mene ne čudi što ljudi nakon svega toga sumnjaju u sve, pa čak i u ovaj incident koji se dogodio dolje u Splitu. Bio on naručen ili jednostavno samoinicijativni, to je glupost. Ostalo neka istraže neovisni mediji, detektivi i službe. Ali sumnjičavost ljudi, nakon svega što smo doživjeli, nije posve neobična.
Ja sam stava da za dobro čitave nacije raspravama o ZDS, ustašama ne treba dati mjesto u udarnim medijskim terminima ili na naslovnicama, baš zato što služe za podizanje tenzija u društvu i prikupljanju jeftinih i jadnih političkih bodova na najnižim strastima. Svu tu raspravu premjestiti u termine i na pozicije na kojima su nasilni i neprikladni filmovi, erotski ili kockarski sadržaj. Pa tko hoće o tome slušati i čitati, neka čeka do dugo u noć. Povjesničari (ne ovi koji vise po medijima) neka istražuju i pišu udžbenike. I nek su otvoreni baš svi arhivi za sve. Da vidimo tko je tko.
A tko je pjevao kakvu pjesmu, u kojem je kontekstu što rekao – to neka se prepusti sudu i MUP-u, a ne medijima i političarima. Što manje medijskog prostora, to će biti manje in takvo što raditi, a ZDS će ostati onima koji su ga čisti nosili u Domovinskom ratu.
Zapravo, treba uopće uvesti neki projekt ili inicijativu da se političari ne oglašavaju uopće o toj temi ustaša, partizana i ZDS-a. Jer samo potenciraju inat koji je kao kvasac za idiotizam koji se dogodio u Splitu.
I za konačni pečat, umjesto 22. lipnja, treba kao državni blagdan učiniti 23. kolovoza – Spomen na sve žrtve svih režima. Bez velike rasprave, po hitnom postupku. Ako treba i referendumom. Pa neka polaže vijence tko gdje želi, bez govorancija. Ali neka nam dan sjećanja na žrtve i neumrljane borce bude zajednički i da ga svi obilježavamo kao “svoj”. Tko je protiv toga, neka mu se smanji medijski doseg o ovim pitnjima, zbog neozbiljnosti i društveno-političke neodgovornosti. I doviđenja!
[Prije nekog vremena sam uputio i službeno prijedlog u vezi tih datuma nekim saborskim zastupnicima. Proslijeđen je dalje nekom državnom tijelu. I od tada ništa.]
Ne opravdavam incident u Splitu. Dapače, glup mi je i jadan. Slabići koji ne mogu nadjačati najniže nagone rade takve gluposti. Pošteni građani i Hrvati ne. Mi smo Domu vjerni. Vjerni onome što je Stepinca vodilo u spašavanju Srba. Vjerni onome što nas je kardinal Kuharić učio o ljubavi prema svima, pa i protivnicima. Vjerni domu koji su branili i mnogi Srbi u bitkama protiv svojih sunarodnjaka. Bili vi za dom spremni ili nespremni, moramo se svi naći u ovome stavu: 𝘿𝙤𝙢𝙪 𝙫𝙟𝙚𝙧𝙣𝙞.
Ne opravdavam, a ipak pokušavam dati uvid kako je moguće da se u Hrvatskoj takvo što događa i koji procesi i nejednakosti su možda doveli do toga da se do ove mjere razbuktala stvar. Ja vidim krivca za razvoj takvog duha u političko-aktivističko-medijskom mainstreamu. A, naravno, osobna krivnja je uvijek prva i najvažnija za konkretan slučaj. Nema tu ali. Jasno je kao dan: zlo je zlo. Ne možeš se ponositi Stepincem i Kuharićem, a onda raditi takve gluposti.
No, odgovornost za društvenu atmosferu koja čini ovo izglednim je nešto o čemu treba ozbiljno razmišljati. K tome, potreban je širi intelektualno-društveni savez najvažnijih institucija, tj. zajednički stav HAZU, Matice Hrvatske i Iustitia et Pax o povijesnim i političkim pitanjima koja već desetljećima muče Hrvatsku i kojima se narod muči za malo nečijih političkih bodova.
Ivan Glavinić
Odgovori