O mrvicama Krista

Stvarna prisutnost u (najmanjim) euharistijskim prilikama

Prije nekog vremena jedan svećenik mi je rekao: „Drago mi je vidjeti vjeroučitelja koji vjeruje u stvarnu prisutnost.“ Isprva mi se ta izjava činila čudnom i pomalo podcjenjivačkom prema drugim kolegama. Ali ima svakakvih ljudi, pa ju treba uzeti za zrnom mudrosti.

Tada sam kratko govorio okupljenima o pričesnom blagoslovu djece, naglašavajući kako problem nije toliko u samom blagoslovu, koliko u tome kad se daje dodirom rukom kojom se dijeli sveta pričest. Na prstima svećenika tada mogu ostati čestice Presvetog Tijela Kristovog, koje tako mogu biti prenesene na čela djece, što bi bilo neprikladno.

Poznate su nam reportaže o časnim sestrama koje su se skupile i revno klanjale kapljicama Krvi Kristove koje su slučajno pale na pod. Na internetu kruži i snimka poljskog predsjednika A. Dude kako pažljivo uzima Tijelo Kristovo koje je palo na pod. Ta revnost nije samo pohvalna, već je nužna za svakog vjernika katolika (a i pravoslavca). Euharistija je izvor i vrhunac našega života, temelj Crkve, sam Isus Krist prisutan među nama.

U himnu 𝘒𝘭𝘢𝘯𝘫𝘢𝘮 𝘵𝘪 𝘴𝘦 𝘴𝘮𝘫𝘦𝘳𝘯𝘰… pjevamo za Krv Gospodnju da „i kap njena može svijet da spasi cijel“. Isto vrijedi i za kruh, tj. Tijelo Kristovo: i najmanja euharistijska mrvica je Kruh za život vječni, Tijelo Kristovo.

Nekome to može zvučati neobično ili presitničavo. Ali to je naša vjera: u euharistijskom kruhu i vinu Krist je prisutan u svakom dijelu, pa i onom najmanjem.

TRI RAZLIČITA VJEROVANJA O KRISTOVOJ PRISUTNOSTI

Pojam transupstancijacija označava stvarnu pretvorbu bîti kruha i vina u Kristovo Tijelo i Krv. To je katolička vjera. Nasuprot tome, među protestantima postoje različita vjerovanja.

Neki protestanti (Luterani) vjeruju u konsupstancijaciju – Kristovu stvarnu prisutnost,, ali ne tako da se mijenja bît kruha, već da u misi Krist ulazi u kruh i koegzistira s kruhom (u kruhu, po kruhu, s kruhom), a da po svojoj bîti kruh ostaje kruh. U konsupstancijaciji u kruhu se prima Tijelo Kristovo, ali kruh ne mijenja svoju bît, već je sve vrijeme po svojoj srži kruh. Radi se o svojevrsnoj uniji Krista s kruhom, a ne o promjeni bîti.

Drugi pogled u protestantskim zajednicama jest da je Krist u kruhu prisutan samo duhovna prisutnost, ali ne i stvarno. Zbog toga je za njih pričest duhovni čin, ali ne i pravo sjedinjenje s Tijelom Kristovim, kako to vjeruju katolici i pravoslavci.

U oba protestatska vida ne priznaje se promjena bîti (ontološke srži), pa se stoga u mnogim zajednicama ne čuva posvećeni kruh (jer je za njih samo kruh). U nekima se održava klanjanje, ali procesije s Presvetim uglavnom se smatraju idolopoklonstvom ili neprihvatljivom praksom. Uglavnom se naglasak stavlja na slavlje Večere Gospodnje u kojoj je Gospodin prisutan i na fizičkoj pričesti. Stoga se u nekim zajednicama javlja se pitanje treba li prilikom pričesti bolesnika u domovima, posvećeni kruh ponovno posvetiti ili ne. To sve jasno pokazuje koliko se takva gledanja na Kristovu prisutnost razlikuju od katoličkog vjerovanja.

Katoličko vjerovanje je da u euharistijskom posvećenju događa transupstancijacija – promjena same ontološke bîti kruha i vina, tako da je jedina bît od tada Tijelo i Krv Gospodnja. Bît u pojednostavljenom smislu znači – esenciju, osnovu postojanja, onu srž koja je temelj egzistencije; bît nije u sebi ograničena trajanjem ili izvanjskim promjenjivim obilježjima, već je trajna suština. Dakle, transupstancijacom kruh i vino postaju istinsko Tijelo i Krv Kristova. Vanjska obilježja (boja, tekstura, okus, veličina, lomlivost) ne mijenjaju činjenicu da se radi o stvarnoj prisutnosti Gospodina.

U presvetom sakramentu euharistije »sadržani su istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista, s dušom i boštvom, i, prema tome, čitav Krist«. »Ta se prisutnost zove stvarnom ne u značenju isključivosti, kao da druge ne bi bile stvarne, već po izvanrednosti, jer je bitna (supstancijalna) te po njoj biva prisutan čitav Krist, Bog i čovjek.« (KKC, 1374)

Stoga katolici i nakon svete mise čuvaju Tijelo i Krv Kristovu, te se klanjanju i časte prisutnog Krista Gospodina. To jednako vrijedi na veliku i malu hostiju, cjelovitu ili izlomljenu. Bez obzira na veličinu kruha, dokle god traju prilike kruha (da se može golim okom raspoznati kako je riječ o hostiji ili dijelu hostije), dotle se radi o kruhu koji je jednako Tijelo Kristovo. To vrijedi i za mrvice koje se mogu odvojiti od hostije, osobito kod lomljenja.

Puno razumijevanje transupstancijacije je teško. Radi se o velikom otajstvu promjene onog nevidljivog u vidljivome koja iziskuje najjveće poštovanje. Zanimljivo bi bilo vidjeti koliko se uvjerenja katolika o stvarnoj prisutnosti Krista poklapaju s katoličkim, a koliko s protestanskim vjerovanjima. Ne treba se bojati rezultata. Oni pružaju razumijevanje zašto se događaju neke stvari te zašto se ponekad smatra čudnim brinuti s dostojanstvom o malom komadiću hostije ili par kapljica vina koje se mogu prosuti po podu. No, umjesto kritike, valja neprekidno poučavati vjernike ispravnoj vjeri.

O MRVICAMA KRUHA U KOJIMA JE PRISUTAN NAJVEĆI

Mrvice koje se prepoznaju kao mrvice hostije, koje se mogu vidjeti, uzeti i konzumirati – te mrvice su Tijelo Kristovo, jer su još uvijek kruh (iako mali) te je i u njima ona bît koja je došla transupstancijacijom. O tome Crkva stoljećima isto naučava i ponavlja vjernicima:

Kristova euharistijska prisutnost počinje u trenutku posvete i traje toliko dugo koliko traju euharistijske prilike. Krist je sav i čitav prisutan u svakoj prilici i u svakom njezinu dijelu, tako da lomljenje kruha ne dijeli Krista. (KKC 1377)

Zbog tog razloga, u svetoj misi uvijek se s dužnim poštovanjem čisti liturgijsko posuđe te se s vodom ispijaju preostale čestice i kapljice Tijela i Krvi.

Nasuprot tome, treba reći da nema mjesta pretjeranoj skrupuloznosti. Ono što se prepoznaje okom kao komadić ili mrva koja bojom i teksturom fizički jasno daje do znanja da je “otpala” s hostije, i može se uzeti, tu je riječ o postojanju prilika kruha, te je to Tijelo Kristovo. Ako je komadić istopljen ili ispario toliko da nema više fizičke karakteristike kruha/ina ili ako su čestice hostije tako sitne da su nevidljive i ne mogu se prepoznati obilježja koja bi upućivala na hostiju s koje bi dolazile, tada se može biti miran. Ne treba tražiti mikroskopom molekule brašna i vode. To bi bilo pretjerivanje.

Gospodin je prisutan u onome što je vidljivo hostija i čime se može jasno vizički pri-čestiti: jesti česticu kruha koji je Gospodin. Kada nestane kruha i njegovih ostataka (mrvica) koje se mogu jasno blagovati, budimo sigurni da smo sve izvršili dostojanstveno i da smo primili Krista.

Hoće li se hostije mrviti više ili manje ovisi o izradi. Neke se mrve više, a neke manje. To ovisi o kvaliteti brašna, količini glutena te o tome kako se i koliko tijesto mijesilo.

Zbog toga je dobro nakon pričesti na ruke odmah pogledati ruku i vidjeti prepoznajemo li mrvice kruha ili ne. Ako postoje, odmah ih treba konzumirati. Ako se prilikom pričesti jasno primijeti da su hostije krhkije i da se lakše mrve, treba brinti da, ako se jasno vidi da je neka čestica pala na majicu, bradu ili slično, treba odmah konzumirati. Bît te mrve je prošla transupstancijaciju, te više nije nevažna mrva, nego hrana za vječni život.

Ukratko, pravilo je: ako se jasno vidi mrva i razaznaje da je s hostije, to je Tijelo Kristovo.

Čest i dobar prigovor na ove tvrdnje je: a kako su se apostoli pričešćivali? I zar su i oni toliko brinuli o mrvicama? Jedini točan odgovor na to pitanje je: ne znamo. No, logičko zaključivanje o razvoju i produbljenju vjere daje precizniji odgovor: apostoli su se vjerojatno pričešćivali većim kruhom (ne hostijama) i dijeljenjem na ruke. Mrvica je sigurno bilo. Kako su postupali s njima ne znamo. Ali znamo da se vjera u Kristovu prisutnost kroz desetljeća i stoljeća kristalizirala, da se kroz bitke protiv krivovjerja i zloporaba vjera bistrila, kristalizirala i da se tako kroz stoljeća produbljivalo razumijevanje Crkve o revnosti i poštivanju Tijela Kristovog. Stoga, iako ne znamo što su apostoli mogli znati i činiti, znamo da je stoljećima Crkva kao apostolska zajednica prenosila vjeru u prisutnost i svijest o potrebi velike revnosti. Ako apostoli možda i nisu koristili tanjure i plitice na koje su padale mrvice, to je moglo biti opravdano neznanje koje nije svojevoljni nemar i zato ne bi bilo grešno. No, mi danas imamo više svijesti i znanja; dana nam je baština produbljene vjere i revnosti u Crkvi; dano nam je više za svijest i znanje za revnost. I trebamo zato imati na umu onu: Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati. (Lk 12, 48)

GLAS CRKVE
Da Crkva vrlo ozbiljno shvaća postupanje s česticama posvećenoga Kruha, govore i kanonske odredbe i dodatno službeno pojašnjenje te odredbe:

Tko baci posvećene čestice ili ih u svetogrdnu svrhu uzme ili drži upada u izopćenje unaprijed izrečeno, pridržano Apostolskoj Stolici; klerik se osim toga može kazniti drugom kaznom, ne isključivši otpust iz kleričkog staleža. (Zakonik kanonskog prava, kan. 1367.)

Pod izrazom “baci” misli se na bilo koje djelo kojim se svete čestice svojevoljno i teško obeščašćuju.
[lat: Mens est quamlibet actionem Sacras Species voluntarie et graviter despicientem censendam esse inclusam in verbo « abicere ».] Izvor

Odredba ne govori o kruhu (panis), već o česticama (species), dajući time perspektivu da je uključen svaki, ppa i najmanji dio koji se može jasno i nedvojbeno prepoznati kao čestica koja je dio kruha. Odredba jasno upućuje na to da se misli na široki spektar djela kojima se obeščašćuje Presveto. Stoga, valja prepoznati kako Crkva uči vjernike da im bude na srcu briga da s Presvetim, bez obzira na veličinu krušne prilike, dostojanstveno postupaju.

ZAMISLI SEBE U ZATVORU

Duhovna literatura poznaje primjere svećenika i biskupa koji su bili u zatvorima te su euharistiju slavili s malo kruha i par kapljica vina. A što je s onima kojima ni to nije bilo moguće? Zar oni ne bi bili presretni i Bogu zahvalni kada bi im netko uspio prošvercati jednu jedinu mrvicu Tijela Kristovog? Zar ne bismo to smatrali pravom pričešću?

Svatko od nas može zamisliti sebe u zatvoru zbog vjere ili u teškoj nemoći. Ne bi li i nama tada barem jedna mrvica Tijela Kristovog bila utjeha ili popudbina? Ne bismo li s poštovanjem pristupili komadićku hostije ili kapljici vina?

Baš se zbog te vjere u Kristovu prisutnost u mrvicama kruha na kraju svete mise briše liturgijsko posuđe. To nije čin higijene, nego treba biti čin vjere, koji treba biti učinjen brižljivo, a ne zbrzano, na rubu komičnoga.

Onako kako bi se odnosili prema kapljici i komadićku hostije u zatočenitvu, tako se trebamo odnositi uvijek. Jer Krist je jednako prisutan.

POUČNE PRAKSE

Zbog stvarne Kristove prisutnosti ubrusi kojima se briše posuđe na svetoj misi nekoć su se prali ručno, a ta voda bi se izlijevala u zemlju. Naime, i njima može biti zaostalih mrvica koje se potom trebaju rastopiti u vodi. Zato su u crkvama nekoć ugrađivali sakrarij: mjesto gdje je moguće izliti vodu, ulje ili drugo što je došlo u dodir s posvećenom materijom. Sakrarij je povezan izravno s tlom te tako nema rizika od gaženja ili obeščašćenja.

Negdje se zadržao lijep običaj da poslužitelji za vrijeme pričesti drže pliticu između svećenika i vjernika, kako mrvice, ako do njih dođe, ne bi padale na pod. Možda nije uvijek i svugdje potrebna takva praksa, ali daje lijep primjer brige.

Radi revnosti i jačanja vjere u Kristovu prisutnost u svim dijelovima kruha i vina, te prisutnost Božjeg blagoslova u uljima, vodi i sl., osobno zalažem za ponovno uvođenje sakrarija gdje ga nema. Također, zalažem se za to da svećenici koji dijele blagoslov djeci za vrijeme pričesti to čine bez dodira, jednostavnom gestom križa nad djetetom (iako taj čin uopće nije potreban, ali i ne šteti).

TRADICIONALIZAM, MODERNIZAM ILI REVNOST?

Ne smatram se liturgijskim tradicionalistom, iako me neki možda vide tako. Nikome ne prigovaram ako voli legitimni katolički tradicionalizam. Ne pripadam niti pohađam slavlja tradicionalističkih skupina. Štoviše, smatram da u nekim dijelovima i argumentima preidealistički nastupaju, nepotpuno iščitavaju povijest i zanemaruju mnoge stvari (o tome planiram napisati zaseban tekst). No, smeta mi i suvremeni liberalni pristup u liturgiji kojim se sveta misa svodi na ono što mi činimo i kako “osmišljavamo” msu kao da je riječ o našem nastupu i predstavi. Smatram da neke ideje i prakse iz tradicionalnog pretkoncilskog obreda i dalje mogu biti korisne, a neke i Crkva preporučuje.

Nisam za zabranu pričesti na ruku, niti smatram da su ruke nedostojnije od usta. Klečeći ili stojeći – meni je svejedno i oba načina smatram dobrim. Za mene su to sve vrijedni načini primanja pričesti. Nedostojno primanje ili zloporabe su moguće kod svih načina. Jasno, lakše je zloporabiti pričest na ruku i veći je rizik od mrvljenja. Ali, jednostavna i dobra pouka vjernika to može korigirati i učiniti da to bude dostojanstveno. Slažem se da bi svećenici u nekim slučajevima (masovna slavlja, nepoznati ljudi) trebali inzistirati na pričesti na usta. Ali u redovnim uvjetima zalažem se za slobodu oba načina.

Ja jednostavno volim katoličku vjeru i nauk o njoj što se prenosi u Crkvi od apostola do danas. Kada Crkva nešto proglasi, tumači, usmjerava, dopušta ili dokida, to je za mene ono na što se možemo pozvati i o čemu treba promišljati. Crkva prvim načinom smatra pričest na usta, ali dopušta i pričest na ruku. Crkva je i sama sakrament, njoj je povjerena vlast ključeva, vlast odluka. Stoga nemam volje prigovarati Crkvi što to i čini, niti učiti drukčije od onoga što ona uči kao dopušteno, potrebno, zabranjeno…

UMJESTO ZAKLJUČKA

I dalje vam se ovo čini presitničavo? Žao mi je ako ste takvog dojma. nadam se da ćete promijeniti mišljenje i prepoznati ono što su sveci vjerovali i naučavali: Isus Krist je stvarno prisutan u euharistijskom kruhu i vinu, u svakoj krušnoj mrvici i kapljici vina. I jedna kap je dovoljna za spasenje svijeta.

Kad bi na velikim misama ponestalo kruha i ostale samo mrvice Tijela Kristovog, a bilo bi još vjernika za pričest, te mrvice bile bi dovoljne da se ispuni Kristova riječ: „Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.“ (Iv 6, 58)

Dugo u Hrvatskoj nismo imali većih euharistijskih kongresa, zapaženih predavanja ili studijskih dana o svetoj euharistiji. O liturgiji raspravljamo, ali ne poučavamo dovoljno o stvarnoj Kristovoj prisutnosti u svetoj misi. Poučili smo vjernike kako politički birati i što je priziv savjesti, kako biti ekumenski nastrojeni i poštivati vjernike drugih religija. A možda je vrijeme da iznova vjernike poučimo o izvoru i vrhuncu svega toga: O Isusu Kristu i njegovom Presvetom Tijelu i Krvi u svetoj misi. Da obnovimo vjeru o kojoj Tijelovska liturgija pjeva:

---

Ivan Glavinić