[MOŽEMO LI PRIZNATI SLOBODU DRUGIM VJERAMA, ČAK I AKO SU ZA NAS TO KRIVOVJERJA?]
Nedavno sam na društvenim mrežama naišao na jednu objavu u kojoj se tvrdi ovo: »Prava vjera ne može ustupati pred krivovjerjem, niti se ikada može priznati sloboda krivovjerju.«
To je vrlo jaka tvrdnja pred kojom se javlja i vrlo ozbiljno pitanje: mogu li katolici poštovati slobodu na izražavanje vjere onima koji nisu katolici, pa čak i onima koje smatraju krivovjercima? To nije tek pitanje odnosa među religijskim organizacijama, već je pitanje o tome možemo li i zašto dopustiti da u svijetu bude priznata sloboda življenja vjere (samostalno i organizirano) svim ljudima? To je pitanje poštivanje slobode pojedinaca. Za nas katolike ono je važno iz perspektive kako se Crkva odnosi prema drugim religijama po pitanju spasenja pojedinaca. O tome sam već pisao pa, kao reklamu, stavljam poveznicu na svoj tekst: OVDJE.
No, pitanje s početka teksta ima i drugu stranu: što za Crkvu danas znači politička sloboda svakog čovjeka da živi i djeluje po svojoj vjeri? Što Crkva tu može za što ne može dopustiti ako želi ostati vjera svoje poslanju? Pa, evo mog razmišljanja:
Dragi Bog pušta slobodu svim ljudima, pod cijenu da mu ljubav bude neuzvraćena i da ljudi svojom odlukom i (ne)djelovanjem hode putem prema vječnoj muci. Bog želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Prilazi im, objavljuje im se, šalje glasnike i misionare. Ali čovjeku pušta slobodu za pristanak ili obijanje. To je velika drama ljubavi i povjerenja: mora dati slobodu drugome biću kako bi mu bilo uzvraćena ljubav i povjerenje. Ako nema takve slobode prema drugome – ljudskom biću, ljubav postaje tek pokoravanje želji, a povjerenje je zamijenila puka religija.
Kršćanstvo (katoličanstvo) ipak nije bez pokoravanja i religioznosti. Čak i katolička vjera poznaje pokoravanje i religioznost, ali ono dolaze kao plod dubokog odnosa s Bogom. Najprije idu ulazak u odnos s Bogom – ljubav i povjerenje u Njega – a u njima se onda razvija pravo pokoravanje Bogu. To onda nije slijepa poslušnost naredbodavcu, nego slobodno sebedarje Bogu. Tako nastaje i katoličanstvo kao religija koja ima i propise i obrede: iz svijesti da Bog koji nas toliko ljubi zaslužuje naša djela. A ne kao da bi mi sve to morali činiti zato što bi gnjevnoga ili nesklonoga nam Boga morali umilostiviti – kao što su to činile stare poganske civilizacije.
Dakle, slobodu koju Bog dopušta i poštuje i mi možemo dopustiti. Nismo mi veći teolozi od dragoga Boga! Pa, nama trebaju stoljeća da shvatimo svu dubinu onoga što je Bog već u početku svemira odredio!
Povijesne dokumente koji su nastali u kontekstu političko-vjerskih borbi papa, katoličkih vladara i drugih moćnika ne možemo jednostavno prepisati u današnji svijet Danas je Crkva slobodna od utjecaja političke vlasti, zakonodavno-političke uloge i od političkih borbi; Crkva je danas slobodna od svoje globalne teritorijalno-vladarske političke uloge. Dakle, današnja uloga Crkve u svakodnevici i uloga Crkve u povijesti nisu iste. A to su onda i drugačije perspektive djelovanja u svijetu. Zato se i stari dokumenti (koji nisu bezvrijedni!) trebaju danas iščitavati imajući na umu te nove perspektive Crkve i njezinu izmijenjenu ulogu spram svijeta.
Naše “ne možemo dopustiti krivovjerje” više se ne može tumačiti u kontekstu dopuštanja političkih sloboda unutar država. Naprotiv, to “ne možemo dopustiti” je danas utoliko aktualno ukoliko je to opomena nama samima da ako mi prestanemo biti misionari, krivovjerja će se proširiti. A to zaista ne možemo dopustiti, jer nam je sam Gospodin dao nalog da sve narode učinimo njegovim učenicima. To da “ne možemo dopustit slobodu krivovjerja” se ne može odnositi na slobodnu odluku pojedinaca koju i Bog poštuje. Naprotiv, to se mora odnositi na nas same – da mi moramo evangelizirati svijet kršćanskim katoličkim djelovanjem, a ne dopustiti da se krivovjerja slobodno šire dok mi spavamo i propuštamo vršiti (re)evangelizaciju.
Joseph Ratzinger je to vidio kao zadaću malobrojnih izabranih spram onih neizabranih i taj odnos protumačio ovako: to da postoje oni “neizabrani” ne znači da su oni odbačeni. Naprotiv, oni “izabrani” imaju ulogu za cjelinu – dakle i za one neizabrane. To upućuje i na zadaću Božjeg naroda – Crkve, spram onih koji su izvan Crkve. (vidi knjigu: “Kršćansko bratstvo”). Ta dimenzija namjesničke uloge Crkve nikad nije nestala iz njegove teologije. Danas uvelike predstavlja vrijedan alat za iščitavanje odnosa Crkve prema nekatolicima i nekršćanima.
Crkva je živa, a ne mumificirana Zaručnica Kristova. Svijet se mijenja, pa tako i dnevnopolitičko mjesto Crkve u svijetu. Zato ona nužno u novim okolnostima za svoje djelovanje traži i nalazi nove perspektive. Ona traži načine kojima će one trajne istine nauka i načela života prereći, produbiti i učiniti aktualnima za svoje poslanje koje tako želi učiniti što plodonosnijim.
No, postoji i nešto što je dnevnopolitičko nepromjenjivo. To je zalaganje za moralne zakone. Naime, naravni moralni zakon ne ovisi o vjeri, već o neprocjenjivoj vrijednosti čovjekovog dostojanstva. Zato se uvijek i u svako vrijeme Crkva može i treba boriti za zakone koji poštuju život od začeća do prirodne smrti; brak muškarca i žene; čovjekova urođena ljudska prava. To nije pitanje vjere, već pitanje čovjekovog dostojanstva i za takve zakone se treba uvijek boriti, pa čak i zajedno s institucijama drugih religija.
No,pitanje pristanka na katoličku vjeru ili odbijanja je stvar osobne slobode svakog pojedinca – slobode koju je i Bog dopustio već kod prvih ljudskih bića i za što On platio cijenu na križu. Kao Crkva više ne možemo krojiti zakone koji priječe tu temeljnu ljudsku slobodu i propisuj jedinu dopuštenu vjeru u državi koju čine različiti pojedinci i narodi. Ali možemo tražiti da druge vjere i krivovjerja ne traže to isto za sebe i da političku vlast ne zloporabe za svoju agendu. Takvi zahtjevi bili bi prisila i prozelitizam, a ne misionarsko evangelizacijsko djelovanje koje nam je Krist zapovijedio.
Dakle, od onoga što “ne možemo dopustiti” vrijedi ovo: mi ne možemo sebi kao Crkva dopustiti da propuštamo evangelizirati dok se krivovjerja šire bez zapreke našeg vjerodostojnog svjedočenja za Istinu.
Ivan Glavinić
Odgovori