Kao i većina komentatora i analitičara, u slučaju vijesti o (ne)napadu na časnu sestru, i ja baratam samo s podacima koje pronađem u javnom prostoru interneta. Vrlo je malo onih koji imaju informacije iz prve ruke. Zato treba biti vrlo oprezan s tvrdnjama. No, iskazati sumnju ili izreći pitanja koja mislimo da su važna – to uvijek možemo. Sve to je ovaj slučaj zorno pokazao.
Neke činjenice su bile jasne od prve informacije:
- Migrant kao napadač nikada nije službeno spominjan, ali jest neslužbeno, na društvenim mrežama i u medijima koji nisu dio mainstreama.
- U čitavom slučaju, nitko ne spominje postoje li ili ne postoje bilo kakvi video ili foto zapisi, iako bi ih u Zagrebu, prema broju mobitela i kamera, trebalo biti. Oni bi pomogli raščistiti stvar.
- Neki slovenski mediji prenijeli su informaciju o počinitelju – strancu. Pitanje je od kuda se oni informiraju, ako su prenijeli detalje o navodnom napadaču? Je li im izvor vjerodostojan ili su nasjeli na priču ili je to dio hibridnog rata? I je li naš MUP tražio informacije od Slovenaca o tome ili nije?
U svakom slučaju, činjenice koje su javno poznate upućuju na više pitanja nego odgovora. No, s ocjenom istražitelja i policije smo dužni baratati kao sa službenim i istinitim prikazom stvari. Naravno, nismo dužni slijepo vjerovati kao da živimo u diktaturi. Smijemo sumnjati, propitkivati, istraživati dalje. Ali ne smijemo graditi društvo koje ne vjeruje u temeljne organe reda. Ne treba poticati nepovjerenje u institucije, jer to destabilizira društvo i državu. No, pitanja uvijek možemo i trebamo postavljati. Tako smijemo propitkivati i istragu, medijsko praćenje, procese ili one pokazatelje i indicije koje smatramo relevantnim za konačni sud o pojedinim situacijama.
OTKUDA NEPOVJERENJE?
Ovdje se samo po sebi nameće pitanje kome više vjerovati: prvoj vijesti i časnoj sestri ili policiji i DORH-u? A to je danas u Hrvatskoj teško odlučiti. Jer: malo je dokaza, malo informacija iz prve ruke … A svakodnevica nam pruža pokazatelje o umreženosti ljevičarske politike i aktivista s medijima u huškanju protiv Crkve, konzervativizma, patriotizma, suverenizma. Upravo oni su vijest o navodnom lažnom iskazu časne dočekali kao priliku za hajku na krezube katolibanske desničare.
S druge strane su oni koji su svakodnevno nazivani fašistima zato što se protive ljevičarskim politikama i ideologijama Oni su puni nepovjerenja prema medijima, a onda i prema institucijama kada im ti isti mediji plješću i podržavaju njihove optužnice. Ti će teško povjerovati u službena priopćenja, pa makar ona bila i najtočnija.
To sve budi nepovjerenje u službeno očitovanje, jer ga sada ti isti aktivisti i političari s medijima koriste kao oruđe u borbi protiv neistomišljenika. A to je suluda situacija koji su stvorile društvene mreže i nesklonost ljudi da uz rizik priznanja da su u krivu dublje istražuju informacije. No, tu su situaciju stvorili i sami mediji i aktivistički političari koji se medijima služe kao svojim oruđem. To je stvarna nesloboda medija koji oni sami odbijaju priznati. Ujedno je i odgovornost same policije i DORH-a, jer umjesto transparentnog i jasnog očitovanja, u medije puštaju samo hladne birokratske fraze koje ne otkrivaju okolnosti niti pružaju uvid u situacije.
LICEMJERNO MORALNO DOCIRANJE
Sada su mnogi požurili izvještavati i navodnoj hajci na strance. Mediji traže odgovor na pitanje hoće li se istraživati poticanje mržnje zbog ove situacije. A isti ti mediji nemaju toliko javne samokritike da priznaju i ispričaju se zato što su sudjelovali u najgoroj operaciji dizanja panike i sijanja straha prije koncerta MPT-a na Hipodromu. Također, nitko ozbiljnije ne propituje zloprabu slobode medija koju vrši najklikaniji medij s avatarom crvene paprike; nitko ozbiljnije ne propituje pravo na njegovo daljnje djelovanje zbog terorističkih i dehumanizirajućih ispada njegovog vlasnika, nekih suradnika i napisa na samim stranicama tog medija. Dalo bi se nabrojati primjere lažnog izvještavanja, širenja atmosfere straha ili etiketiranja u medijima.
Zapravo, nema razlike između tih koji sada dociraju kako je sve bila ružna hajka na migrante i onih koji su digli buku zbog navodnog nasilnog migranta i svih stranaca. Nijedna strana nije baratala provjerenim informacijama. U oba slučaja radi se o dizanju moralne panike i dociranju koje je više temeljeno na osobnim uvjerenjima i strasti negoli na stvarnim provjerenim činjenicama. U mnogome se radi o iskorištavanju cijelog slučaja za utvrđivanje ideoloških rovova.
Neki ljevičari sada rade isto ono što su antimigrantski komentatori radili do danas: potonji su dizali strah od opasnih migranata koji upravo sad šeću među nama. Ljevičari danas istom generalizacijom optužuju krezube katolibanske desničare da siju atmosferu straha i mržnje. Oni koji su jučer hodali sa “zaigranim simbolom” lubanje na zastavi (tako ga je nazvao jedan komentator!), druge optužuju upravo za istu takvu ideologiju straha koju promovira crna zastava s lubanjom na prokomunističkom skupu.
Većina takvih komentatora i s jedne i s druge strane nisu objektivni analitičari, premda imaju određenu popularnost. Oni su zapravo, barem u ovom slučaju, aktivisti vlastitih ideologija, a ne informirani i racionalni komentatori. Problem je samo što ovi lijevo drže poluge moći u politici, aktivizmu i medijima, dok su drugi jaki još uvijek samo na društvenim mrežama.
No, vrlo je malo onih koji imaju stvarne konkretne informacije iz prve ruke i koji realno, hladne glave i bez strasti i pristranosti analiziraju čitavu stvar. (Čak ni onaj pravopisno katastrofalan ”nalaz” iz bolnice koji kruži internetom ništa bitno ne govori, ako je uopće i autentičan!).
ISKUSTVO KAO KRITERIJ PROSUDBE
Većina nas zapravo donosi stav na temelju informacija koje dobijemo iz različitih sekundarnih izvora, ali i iz iskustva.
A iskustvo nam govori da je moguće sve. Tako znamo da je posve moguće skrivanje istine, ali i lažna prijava; nekvalitetna istraga, ali i nesavjesno djelovanje crkvenih službenika; podvaljivanje Crkvi, ali i skrivanje stvarne krivnje. Znamo da u Europi preplavljenoj legalnim i ilegalnim migrantima postoji velik broj zločina koje su počinili migranti, kao i da navodno postoje no-go zone za policije Zapadnih država. Znamo i da u RH stižu migranti kojima je dokazan zločin ili prijestup i da se ne zna idu li dalje iz Hrvatske ili takvi dokazani prijestupnici šeću slobodno zemljom Hrvatskom. Znamo i da se takva pitanja olako proglašavaju šovinizmom, fašizmom ili desničarskim antimigrantskim politikama.
Znamo i to da u svim institucijama, pa tako i u državnim i crkvenim, ima slabosti, propusta, grijeha i kukolja. S pravom očekujemo od Crkve istinitost. Svako iskustvo kada je to očekivanje bilo iznevjereno je jedna sjena koja budi sumnju i nepovjerenje u Crkvu.
No, Crkva je lađa s grešnicima, a ne muzej voštanih svetaca. S pravom nas šokiraju zločini crkvenih ljudi, ali nas u isto vrijeme i ne trebaju toliko jako uzdrmati, jer moramo imati i realnu sliku o Crkvi: u njoj su sami grešnici i licemjeri. Ako nekoga zbog toga odbija Crkva, onda ga i bolnice trebaju odbijati jer samo okupljaju bolesnike. Ako se netko pita kako da on bude dio Crkve koja je puna licemjera, onda im s Fultonom Sheenom možemo samo odgovoriti: da, puna je licemjera, ali ipak ima uvijek mjesta za još jednoga!
Dakle, iskustva su važna i mogu utjecati na (ne)pristranost u prosudbi. Ali treba znati da postoji objektivna istina, da ju je moguće spoznati i da se ona može nalaziti onkraj naših privatnih iskustava. Zato je iskustvo važan, nezanemariv ali u isto vrijeme i varljiv alat.
CRTICA O MENTALNOM ZDRAVLJU I CRKVI
Neki u tome sad analiziraju mentalno zdravlje sestre. Iako je i to sasvim proizvoljno tumačenje situacije, bez informacija i činjenica, ipak je bolje od optužbi. Zato što se traži razumijevanje za situaciju u kojoj bi netko u takvom obliku života mogao lagati o tako ozbiljnoj stvari. No, ne znamo ništa detaljno kako bismo donosili zaključak o mentalnom zdravlju sestre, pa bi sve dalje bilo isprazno filozofiranje.
No, činjenica je da je za velik dio Crkve (vjernike) mentalno zdravlje marginalizirana tema, a psiholog i psihijatar predstavljaju strašilo ili vic. Još se i govori o brizi za mentalno zdravlje SVEĆENIKA (i sam sam pisao o tome), ali je među vjernicima laicima ta tema još uvijek zadržana za intimu ili je posve odbačena. Nije rijetko čuti vjernike kako govore da zapravo i ne postoji depresija, anksioznost, bipolarnost, ADHD… – mnogi vjernici još uvijek tvrde kako je sve to samo nedostatak teškog rada ili molitve, odgoja ili druženja. Da je tome tako govori i iskustvo da sam nedavno naišao na video nekog duhovnog skupa na kojemu je govornik otvoreno govorio takve stvari: da je psiho-medicina najneuspješnija medicina, da je sve to samo duhovna borba (pa i bipolarnost!); da nikakav psihijatar, lijek ili psiholog tu puno ne pomažu. To ne samo da je širenje neistina preko društvenih mreža, već predstavlja i mentalno-duhovno zlostavljanje.
Problemi s mentalnim zdravljem su stvarni, utječu na svakodnevni život i ne treba ih gurati pod tepih. Ne treba niti svačiju dijagnozu javno objelodaniti. Ali treba javno govoriti o tome kako je i u Crkvi za življenje vjere i za svjedočenje Krista važno brinuti se o mentalnom zdravlju i reagirati kada je potrebno, bez jeftinih self-help parola i instant metoda.
CRKVA I JAVNO REAGIRANJE
Neki su cijelu ovu situaciju iskoristili kako bi još jednom optužili Crkvu da ne reagira. Jedni je optužuju da nije stala na stranu sestre kao žrtve, a drugi da nije stala u zaštitu migrantske populacije od optužbi. Neki od onih prvih sami ne staju na stranu Crkve kada otvoreno priznaje nešto loše u svojim redovima; ovi drugi, koji bi sada da Crkva zaštiti migrante, a šamara desničare, sami ni riječju ne govore o ilegalnim i tajnim ulascima migranata u RH i EU. Ili o njihovom neprilagođavanju na uvjete života, higijenske standarde i prometne propise.
Kada biste sve njih zajedno pitali da navedu četiri zadnja dokumenta tijela HBK ili mjesnih povjerenstava, vjerojatno bi tek rijetki znali navesti neki važniji tekst. Pa onda mnogi ni ne znaju za izjave o migracijama, vodama itd. Crkva se brani da ona uvijek ‘čeka’, iako to nije uvijek korisno. Za neznanje je kriva tromost nekih struktura Crkve, jer se premalo toga čini da ti tekstovi dopru do svakog vjernika. (Nedavno smo u Sisačkoj biskupiji imali Sinodu, a u završnom dokumentu je jasno izražen stav protiv mržnje, netrpeljivosti i iskorištavanja migranata, kao i o potrebi njihovog poštivanja zakona i života u RH. Ali o tom tekstu nigdje ne možemo čitati kao primjeru dobre prakse.)
Institucionalna Crkva (HBK, biskupije) zapravo i ne treba reagirati na dnevnopolitičke vijesti i crnu kroniku. Takvo što pojačava očekivanja da se biskupi i tijela moraju danomice očitovati o najrazličitijim pojavama, a onda se njihova očitovanja analiziraju dnevnopolitičkom metodom. Što nije dobro. Crkva kao institucija zbog svoj poslanja i Utemeljitelja ne može biti analizirana dnevnopolitički niti se u taj rizik smije nepromišljeno upuštati.
No, poslanje Crkve uistinu ima dnevnopolitičke posljedice po svima nama, osobito laicima: Crkva nije samo HBK, nego svi mi. Institucionalna Crkva daje smjernice, poziva na poštivanje načela i usmjerava vjernike. Mi laici trebamo sve to primijeniti u dnevnopolitičkim komentarima i osvrtima na aktualnosti i crnu kroniku.
Pa ako je katoličko vjerničko tijelo reagiralo na neki konkretan slučaj, onda možemo reći da je Crkva dnevnopolitički aktivna i da reagira. No, institucionalna Crkva bi se nekom redovitošću ipak trebala osvrtati na sveukupnost tih procesa i davati smjernice vjernicima kako da ubuduće postupaju, da ne upadnu olako u teorije, optužbe ili lakomislenosti.
RAZLIČITI PRISTUPI PITANJIMA O MIGRANTIMA
Ima onih koji Crkvu ili vjernike krive da su propustili zaštititi migrante od desničarske hajke. No, ti aktivisti i ljevičari uglavnom se ne oglašavaju kada čak i poslovično lijevi mediji propuste u javnost informacije o mokrenju stranih radnika u hodnicima zgrada, o rizično prljavim torbama za hranu, o upitnim vozačkim dozvolama itd. A, iskreno, takvi slučajevi, zajedno s ušutkivanjem kritika migrantske politike, pogoduje atmosferi straha i nepovjerenja prema strancima.
No, tada nema aktivista koji će javno pozvati strance da poštuju red i zakone RH i da u svojim međusobnim susretima jedni druge potiču na bolje ponašanje.
Čini mi se da mi nemamo isti pojam migranata kada raspravljamo o njima: jedni imaju aktivistički kolektivni naivni pojam – oni pojmom migrant obuhvaćaju sve strance koji dolaze živjeti i raditi u Hrvatskoj. To je načelno točno, ali na razini svakodnevice i iskustva postoji razlika između različitih migrantskih skupina. Mi drugi znamo da postoji razlika između ilegalnih stranaca koji se ničemu i nikome ne prilagođavaju i koji sektaški žive, za razliku od koji pošteno legalno dođu, marljivo rade, doživljavaju nas kao mi Njemačku pa se vraćaju kućama u heliću kao naši nekad u Mercedesima. Mislim da je mnogim ljevičarima i aktivistima zapravo sasvim jasna ta razlika i da su je svjesni. No, možda ju svjesno ili ipak nesvjesno prešućuju onda kada žele optužiti drugu stranu za kolektivnu mržnju.
ZAKLJUČAK
Treba li se sada javno početi ispričavati? Kome? I tko će prvi – ljevičari, mediji, aktivisti, desničari, Crkva, MUP, političari…? Ma, znate što: onaj tko je kriv, treba snositi odgovornost pred zakonom i, poglavito, pred Bogom. Pred Bogom i pred vlastima neka dadne dužnu ispriku.
Sestri želim mir i dobro u borbi koja joj slijedi, ma kakva stvar uistinu bila. Ja ne znam što je istina o ozljeđivanju – ona zna – ali znam da joj slijedi borba za istinu. Institucionalna i osobna borba. U tome joj treba podrška i potpora, a ne politiziranje koje sada vrše aktivisti različitih ideologija.
A migrantima želim što i svim Hrvatima koji žive i rade izvan RH. Ne želim im zlo niti sam protiv onih koji legalno i pošteno ovdje borave i žive. Raduje me da je Hrvatska postala zemlja u koju drugi dolaze radi boljeg života. No, rado bih da svatko ima uvjete za život u svojoj domovini. Ali, teba biti realan: svijet je globalno selo i migracija će uvijek biti. Zato, što i svome narodu izvan Hrvatske želim, to želim i migrantima. U svakom smislu te izjave.
Ivan Glavinić
Odgovori